Datum izlaska: 30. 6. 2024
Izdavač: Deko Entertainment
Produkcija: Nektar
Trajanje albuma: 32.26 min
Žanr: Progressive Rock / Space Rock
Ocjena: 8.0/10
Nektar, neuništivi veterani progresivnorockerske scene, koji nastavljaju postojati čak i nakon smrti
svog ključnog člana, osnivača, gitarista i pjevača Royea Albrightona, te raspada te legendarne
skupine na dvije frakcije – američku i njemačku, vratili su se s novim studijskim albumom s primjerenim
spacerockerskim naslovom – “Mission to Mars”. To je nakon “The Other Side” (2020) drugi album američke
ispostave Nektar, koja se smatra onom ‘pravom’ verzijom te legendarne skupine, jer su je nakon Albrightonove smrti
izgradili osnivači Nektar – basist/klavijaturist Derek ‘Mo’ Moore, bubnjar Ron Howden te scenski
rasvjetljivač Mick Brockett.
Howdena nažalost od 29. rujna 2023. više nema među nama, jer se ‘s druge strane’ pridružio
Albrightonu te od 2021. nadalje isto tako prerano preminulom osnivaču i klavijaturistu Allanu
‘Taffu’ Freemanu. Brockett, neglazbeni član, srećom je još živ, ali odnedavno više nije u redovima
američke verzije Nektar. U bendu više nema ni basista Randyja Demba. Od osnivača Nektar
na “Mission to Mars” prisutan je ostao samo još Moore, koji je glavni razlog zašto je američka verzija Nektar
autentičnija od njemačke verzije zvane New Nektar pod vodstvom klavijaturista Klausa Henatscha.
Ryce Chlanda od 2018. nadalje zamjenjuje Albrightona, Kendal Scott svojevrsna je moderna zamjena za
Freemana, dok je Jay Dittamo nedavno zamijenio Howdena na bubnjevima. Svježa članica je i
prateća pjevačica Maryann Castello, koja je postala prva glazbenica u povijesti te kultne
skupine.
Jedan od ključnih razloga zašto ova verzija Nektar već na ‘prvo uho’ zvuči autentičnije i sličnije
klasičnim Nektar jest srodnost Chlandine boje glasa s Albrightonovom. Pritom se Alexander Hoffmeister,
pjevač njemačkih New Nektar, ne može ni slučajno mjeriti s Chlandom. Isto tako su članovi američkih
Nektar, ponajprije zahvaljujući Mooreu, nešto bolji skladatelji i aranžeri pa im se i na
“Mission to Mars”, vrlo dobrom nasljedniku albuma “The Other Side”, uspijeva barem donekle uhvatiti magiju
klasičnih Nektar iz sedamdesetih, iako se, iskreno govoreći, ne može ni slučajno usporediti s njihovim
najvećim remek-djelima.
Najveća zamjerka koja leti na “Mission to Mars” jest ta da je to uvjerljivo najkraći studijski album u povijesti
Nektar, jer sadrži samo 32 minute glazbe, što je u ova vremena naprosto smiješno. Za usporedbu: “The
Other Side” je imao duplo više minuta. Uvodna i ujedno naslovna skladba
na početku također ne zvuči baš ambiciozno, jer ne radi se o nekoj kompleksnoj spacerockerskoj
pustolovini, kakvu bi očekivala većina ljubitelja glazbe Nektar, nego o pomalo razvučenom hard
rockeru s jakim Deep Purple pečatom. Bluesy gitarske dionice, barski klavirski aranžmani i nestašan
višeglasni refren nije nešto što se obično povezuje s karakterističnim zvukom Nektar. Da je
to skladba modernih Deep Purple, ispala bi posve zabavno, jer je obilježavaju šaljiva
atmosfera i vragolast tekst, no ipak prosječni ljubitelj glazbe Nektar očekuje malo više pustolovine,
kompleksnosti i eteričnosti. Stvari doduše počinju postajati zanimljivije i sličnije klasičnom Nektar
spacerockerskom pristupu negdje od pete minute nadalje, kad Scott na klavijaturama počne eksperimentirati s elektroničkim teksturama i napokon zažive višedijelne gitarsko-klavijaturske harmonije.
Od tu nadalje se zvučna slika “Mission to Mars” naglo poboljšava, jer odlična “Long Lost Sunday”, na
kojoj Chlanda tako dobro hvata Albrightonovu boju glasa da je to na trenutke gotovo zapanjujuće,
zvuči kao gotovo klasična skladba Nektar, negdje iz prve polovice sedamdesetih. Chlanda nije samo
izvrstan pjevač, nego i odličan gitarist, što ovoga puta demonstrira eteričnim gitarskim solom, koji bi
vjerojatno pohvalio i Albrighton da je još živ. “One Day Hi One Day Lo”, definitivno najbolji
trenutak na “Mission to Mars”, također održava visoku kvalitetu ovog albuma, koji zbog
neobećavajućeg otvaranja postaje bolji iz minute u minutu. Ovoga puta zahvaljujući epskom refrenu, koji je jedan od
najboljih u cijeloj povijesti Nektar, dok prevladava melodramatična atmosfera, sve skupa naraste
još jednu razinu više. Ovom prigodom bend, usprkos početnoj zamjerci, zaista zaslužuje sve čestitke i potvrđuje da su
dostojni legendarne ostavštine Nektar.
Završna skladba “I’ll Let You In” otvara se kao melankolična balada koja, ponajprije zahvaljujući eteričnim
višeglasjima, ‘plačnim’ gitarskim dionicama i suptilnim dionicama orgulja, pošteno podsjeća na neke trenutke
iz ‘starih dobrih vremena’. Nažalost, svemu je prerano došao kraj baš kad stvari postanu najzanimljivije.
Na kraju bi se dobro uklopila barem još jedna epska skladba, iako više nitko ne očekuje nešto slično
nezaboravnim remek-djelima kao što su “Desolation Valley”, “King of Twilight”, suita “Remember the Future”
ili suita “Recycled”.
Nakon slušanja “Mission to Mars” ostaje nekako slatko-gorak okus, jer je bend, uz iznimku za njihove
uobičajene prilike pomalo preslabog ‘pustog’ hardrockerskog uvoda, cijelo vrijeme u odličnoj formi sve dok se
jedva pola sata dug album ne završi u tren oka. Tako ostaje nekakav osjećaj nedovršenosti, kao
da im se žurilo da album, pogotovo nakon Howdenove smrti, što prije, na svaki način izađe, iako su ga
mogli nadograditi dodatnim skladbama na sličnoj kvalitativnoj razini. Konačni rezultat mogao je biti
najbolji album Nektar nakon kraja ‘zlatnih’ sedamdesetih, ali tako je ‘samo’ vrlo dobar nastavak
prethodnika “The Other Side”, koji je, što se duljine tiče, s nešto više od sat vremena trajanja mogao biti uzor
smiješno kratkom “Mission to Mars”.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Mission to Mars (8:58)
2. Long Lost Sunday (7:12)
3. One Day Hi One Day Lo (10:11)
4. I’ll Let You In (6:05)
Postava:
Derek “Mo” Moore – bas-gitara, vokal
Jay Dittamo – bubnjevi
Maryann Castill – prateći vokal
Ryche Chlanda – gitara, vokal
Kendall Scott – klavijature
