Nema ljepšeg od gledanja vlastitog videa u kojem ti Wolf Hoffmann solira na vrhu gorućeg tenka (2011)

Mjesto: München / Tonhalle (tour bus) / Njemačka
Datum intervjua: 10.02.2011

Peter Baltes legendarni je basist najlegendarnijeg njemačkog heavy metal sastava svih vremena. Pionira teutonskog metala u Europi. Accept. Utjelovljenje elementarnosti, žive naoštrenosti i učinkovitog zabijanja drskih gitarskih fraza, danas su pojam gitarskih udžbenika i sveto vodilo svakog novopečenog zanesenjaka koji bi se htio okušati u sviranju heavy metala. Preko sedamnaest milijuna prodanih albuma diljem svijeta u karijeri! Povratnici na scenu, s prvim izdanim albumom nakon petnaest godina stanke!  Veliki Accept, dakle. Na novoj svjetskoj turneji. Nikad goruće i zagrijanije. Kao da su se rodili iznova i s njima još jednom godina 1980. Godine teku i prolaze šutke, a karakter se ne promijeni ni za nijansu.

Peter Baltes nije skrivao izniman žar i iskričavost u ovom izvanrednom razgovoru. Zalet i iznimno pozitivan stav pritom mu je udahnuo  uspješan povratak na koncertne pozornice, kao i salve velikog odobravanja glazbenog svijeta, koji je gladan Accept glazbe kao što su Accept gladni osvajanja koncertnih pozornica. Zvijer je dakle podivljala i poludjela! Još jednom pokidala okove da zaori i servira vam dozu najautentičnije oblikovane čistoće, kako je shvaća elementarni pristup staroškolskog oblikovanja gitarskih riffova čistog europskog podrijetla.

Koliko si zadovoljan tijekom aktualne turneje? Ide li sve po planu?
Peter:  Možda će zvučati malo neobično, ali ako sam posve iskren, nikad se prije nisam osjećao tako dobro kao na ovoj turneji. Svi smo jako dobri prijatelji, uključujući i Marka (Mark Tornillo op. prev.), našeg novog pjevača. Sve ide sjajno. Svi vole naš novi studijski album, nastupi su vrlo uspješni i svake večeri kad nakon koncerta razgovaramo s obožavateljima, kažu nam da je to najbolji koncert koji su vidjeli u životu. Jako, jako smo zadovoljni.

Dakle, bez ikakvih stresova. Najbolje što ti se u ovoj situaciji može dogoditi. Možeš se prepustiti i uživati
Peter: Znaš, prije nego što smo se bacili u ovo, znali smo što otprilike možemo očekivati. A ipak smo bili jako iznenađeni, jer se doista nismo nadali tolikom uspjehu. Što se turneje tiče. 15 godina nas nije bilo na sceni. Dakle, ne možeš samo tako doći natrag i reći: “Eto. Vidite. Evo nas!” i busati se u prsa. I znaš, svako jutro kad se probudimo ne možemo vjerovati da je sve to stvarno. Nevjerojatno, doista nevjerojatno, tako dobru atmosferu oko nas stvarno nismo očekivali.

Koje su okolnosti dovele do toga da ste se odlučili ponovno pokrenuti Accept?
Peter: To je vrlo jednostavno. Ako se sjećaš, 2005. godine odsvirali smo nekoliko koncerata s Udom (Udo Dirkschneider, vokal, op. prev.). Odsvirali smo nekoliko koncerata na festivalima. Već tada smo predložili nastavak, ali je Udo odbio ponudu rekavši: “Ne! Ja imam svoj bend!” Rekli smo: “Dobro!” Wolf (Wolf Hoffmann, gitara, op. prev.) i ja živimo u SAD-u. Wolf je nastanjen u Nashvilleu, ja u Philadelphiji. Wolf je postao priznati fotograf, a ja skladam glazbu za film. Dakle, oboje smo zbrinuti i ne trebamo bend da bismo od njega živjeli.  Kad je Udo rekao: “Ne!”, rekli smo: “U redu, zaklopimo onda jednom zauvijek knjigu o Accept”. Vratili smo se normalnoj ustaljenoj svakodnevici. A onda se jednog dana dogodilo da je Wolf otišao na fotografiranje, u blizinu mjesta gdje ja živim. Tako  sam ga pozvao k sebi. Došli smo na ideju da bismo opet malo “za-jamm-ali” zajedno. Poznajem kolegu koji ima studio, a i bubnjara koji će uskočiti. Onda smo razgovarali da je bez pjevača cijela stvar besmislena, jer djeluje dosadno. A neki je kolega predložio da zna nekoga tko živi samo 20 minuta od studija, da pjeva kao Udo i da zna pjesme. Pa smo ga nazvali. To je bio Mark. Kad sam ga nazvao, bio je prehlađen. Ali kad sam se predstavio kao Peter Baltes iz Accept, bez oklijevanja je promuklo odvratio: “Odmah dolazim!” Najprije je zatražio autograme, ha, ha, ha…. Kad je Mark došao, isprobali smo skladbe Starlight i Flash Rockin’ Man. Onda sam rekao: “Stanimo!” Wolf i ja pogledali smo se i rekli ostalima neka pričekaju pet minuta da u miru porazgovaramo. Nazvao sam Gaby (Gaby Hauke, danas Gaby Hoffmann, menadžerica Accepta  op. prev.) u Nashville. Ispričao sam joj što se događa i da cijela stvar ima velik potencijal i da može biti još bolja nego nekad. Odgovorila je: “U redu. S vama sam!” Pozvali smo Marka, koji uopće nije oklijevao, bio je presretan. Razgovarali smo s obiteljima. Moj sin odlazi na koledž, tako da sada imam malo više vremena, ha, ha,… Onda smo se dogovorili da počnemo pisati skladbe i vidjeti kamo će nas to dovesti. Uskoro su se počela događati čuda. Nazvao nas je Andy Sneap. Čuo je da pišemo pjesme, a sam je oduvijek naš najveći obožavatelj. Upravo je završio s produkcijom posljednjeg Megadeth albuma. On je našao nas. Sam od sebe nas je nazvao. Mi uopće nismo znali tko je Andy Sneap. Došao je sam u Nashville. Sjedili smo u sobi, baš kao mi sada, i slušali demo snimke. Wolf mi je rekao: “Ostat ću ovdje neko vrijeme, kod tebe!” “Kako to misliš, ostat ćeš neko vrijeme?”, odvratio sam. Kaže Wolf: “Da. Da bismo zajedno slušali stare ploče “Restless And Wild”, “Breaker”, “Balls To The Wall”, “Metal Heart”. S nama je ostao i Andy. Tako smo Wolf i ja ponovno otkrili sami sebe. Da smo Accept. Vratili smo se svojim korijenima. Onda smo usporedili naš prvi riff za novu skladbu. To je bila skladba Pandemic.  Nastavili smo s pisanjem novih skladbi, onda se Andy vratio i počeli smo snimati “Blood Of The Nations” RockLine recenziju možeš pročitati OVDJE, op. prev.). To je dakle priča o novom početku Accepta.

Je li i Mark Tornillo bio uključen u proces pisanja materijala, ili ste Wolf i ti sami pisali glazbu za novi album?
Peter: Ne. Wolf i ja sami smo napisali glazbu za novi album. Mark je kasnije došao k meni doma, živi od mene sat i pol vožnje autom. Tako je Mark isprobavao kako mu stvari leže, bio je oduševljen riffovima. Svako toliko se naravno javljao Wolf iz Nashvillea i slao uzorke u obliku mp3 datoteka, nove riffove. Sva trojica smo naravno vagali stvari sve dok nismo zajedno našli odgovarajuće dogovore o tome što i kako odabrati i upotrijebiti u skladbama. Na liniji smo cijelo vrijeme imali i Andyja preko “Skypea”, ha, ha, ha…. Tako te stvari teku danas.

Kako si prihvatio te glavne razlike koje su nastale u razdoblju od 15 godina otkako je izašao vaš prethodni album “Predator”. Mislim na razlike u pristupu snimanju albuma u studiju, ponajviše u smislu razvoja same tehnike snimanja.
Peter: Da. Sve je danas posve drukčije nego sredinom devedesetih. Ali navikao sam i točno znam kako stvari idu. Sam snimam svaki dan kod kuće. I Wolf je jako u toku sa svim novotarijama. Prednost današnjeg pristupa je u brzini. U kratkom vremenu možeš stvoriti doista puno stvari. Dakle, možeš pripremiti više različitih uzoraka, različitih gitarskih fraza i onda se dogovarati s članovima ekipe i pitati ih: “Kako ti se čini ovo? A ovo? A ovo?…” U stara vremena, kad su stvari išle preko snimateljskih vrpci, nisi imao puno mogućnosti. Nisi se smio zabuniti. Vrpce nije bilo napretek. Danas jednostavno obrišeš datoteku i napraviš novu. Vrlo jednostavno i učinkovito. Čak i u fazi miksanja, kad je Andy miksao skladbe, mogao sam dodatno snimiti nekoliko linija na bas gitari.

Kako doživljavaš sve te reakcije oduševljenja iz publike danas, nakon višegodišnje stanke, ima li razlika? Kako te se te stvari dotaknu kad si na pozornici s kolegama iz ekipe i kopaš po svojoj bas gitari?
Peter: Točno znam što misliš. Danas smo puno mudriji i iskusniji. Kad idemo na pozornicu, zabavljamo se puno više nego nekad u stara vremena. Kad si mlad, prohujiš na pozornicu i razbiješ glavu, a danas, kad smo na pozornici, puno više pažnje posvećujemo očnom kontaktu s publikom. Promatramo reakcije ljudi. Gledamo kako i koliko uživaju u našem izvođenju, u našim skladbama. Primjerice, prstom pokažeš na nekoga iz publike s pozornice i onda se on još više razvali, a i ti također. Energija je izvanredna!  Nikad se još nismo tako zabavljali na pozornici kao trenutačno. I mislim da to ljudi primijete i osjete, i kad vide da bend doista uživa i zabavlja se na pozornici, i sami počnu intenzivnije sudjelovati. Što se Accepta tiče, stvari se isprepliću u tren oka i te veze između publike i benda spajaju se odmah. Postanemo kao jedno na koncertima. Kad je nastup gotov, potpuno smo iscrpljeni. To ne znači da se odmah sakrijemo u naš “Nightliner” (autobus, op. prev.), nego ostajemo vani, rukujemo se s obožavateljima, razgovaramo. I baš svake večeri publika nas nakon koncerta ispraća komentarima pojedinaca: “To je najbolji koncert koji sam ikad vidio!” Svake večeri dobivamo takve komentare. To mi daje krila i osjećam se kao šesnaestogodišnjak. Dakle, nešto je u zraku što radimo posve ispravno. Ne znam točno što. Jednostavno sviramo našu glazbu, a pritom puno uživamo. Ne opterećujemo se hoćemo li zaraditi nešto novca. Doista radimo nešto što volimo raditi kad smo na pozornici. Često na turneju krenu bendovi čiji se pojedinci međusobno ne slažu, a svejedno sviraju koncerte. I ti možeš vidjeti i osjetiti, kad ih pratiš tijekom nastupa, da se ne podnose dok su na pozornici. Što to znači za obožavatelja?

Takav pristup nije spontan, nije iskren, lažan je…
Peter: Svakako je pogrešan. Kad si kao obožavatelj prisutan na koncertu svog najdražeg benda, nije samo u tome da ga vidiš kako svira na pozornici. Važnije je od toga. Tada ih želiš vidjeti u svjetlu, kako uživaju na pozornici i zabavljaju se.  Ako vidiš svoj najdraži bend kako stoji mirno na pozornici, to nekako uništava lijepe i pozitivne osjećaje koje gajiš prema njemu. I prošla lijepa sjećanja na njega. To zapravo nije poticajno. Mi jednostavno pristupamo publici onakvi kakvi jesmo. Nema pretvaranja. Mark je odličan vokalist. Sve krasno štima, a svakako ćeš tome moći svjedočiti i danas, kad  budemo svirali ovdje u Münchenu.

Novi album  zvuči odlično. Ima iznimno živ zvuk. Je li Andy sam predložio takvu produkciju, ili ste zajedno postigli dogovor o tome kako će album zvučati?
Peter: Sjeli smo zajedno i pitali se: “Kako da napravimo album da postignemo osjećaj kao da je snimljen 1984., a da istodobno zvuči kao da je snimljen 2009.?” Andy se pokazao kao idealan suradnik. On je sve odradio sam. Mi smo samo snimili stvar, uključili se na pojačala, odsvirali. Na kraju, u ključnim trenucima, Andy je bio taj koji je odradio lavovski dio oblikovanja zvuka. Sve sam. Andy nije puno komplicirao. Nema puno dodatnih efekata, ničega. Zvuk gitara vrlo je sirov i kao takav sačuvan maksimalno. Samo prenesen iz pojačala na zvučni zapis. I sam Andy je rekao da želi samo učinak sviranja, nikakva dodatna pomagala i dodatne studijske proteze koje bi stvari dodatno “uljepšale”.

Iznenađuje činjenica da je Andy Sneap poznat kao producent ekstremnih metal bendova.
Peter: Zapravo, doista. Mi smo za njega bili prvi pravi heavy metal sastav, sastav koji nije thrash metal. Za njega je to bilo nešto posve novo i iskustvo učenja. Ali kao ekipa u studiju smo jako snažno srasli, veze su se isprepletle, postali smo doista jako dobri prijatelji i to je dodatno pozitivno djelovalo na sve. Večeras će nam se pridružiti na pozornici (kasnije na koncertu, Mark Tornillo ga je samo pozdravio, Andy nije izašao na pozornicu), za skladbu Balls To The Wall. Velika je razlika imati u studiju producenta koji je doista veliki obožavatelj benda. Sjećam se situacija kad smo bili u studiju. Wolf je primjerice upravo svirao solo, Andy je snimao Wolfovu solažu i gotovo se tresao od oduševljenja. Jednostavno je naš veliki obožavatelj. Današnji producenti obično samo šeću od benda do benda, sutradan već zaborave s kim su snimili album i baš ih briga za neki bend. Ako je producentu stalo, onda su i rezultati posve drukčiji. A to naravno jednako vrijedi i za bend kad izvodi materijal uživo. Ako on uživa, uživat će u svemu i publika.

Nakon svih tih pozitivnih osjećaja, pretpostavka da ćete Accept produljiti ovo okupljanje i snimiti uskoro još jedan novi album nikako nije suvišna.
Peter: Definitivno! Ideja je da ostanemo na turneji do kraja srpnja. Prekinemo turneju. Dosad smo imali doista puno ponuda, ali smo ih morali odbiti. Jer jednostavno želimo snimiti novi album. Doista to želimo! Andy ostaje na raspolaganju, tako da ćemo iskoristiti kolovoz, rujan i listopad za rad na novom albumu. Nadam se da ćemo u veljači ili ožujku 2012. već imati sve spremno za novi Accept album. Tome će naravno slijediti nova turneja. Trenutačno smo u vrlo dobroj poziciji. Neće nam trebati dugo čekati. Svi se pitaju možemo li ponoviti još jedan takav album kao što je “Blood Of The Nations”. Ako to uspijemo ponoviti, uskoro ćemo izrasti u još veći bend. Doista velik bend.

Dakle, vjerojatno već marljivo bilježite novi materijal tijekom ove aktualne turneje…
Peter: Da. Radimo na tome. Već se bavimo naslovima skladbi, skupljamo ideje za naslovnicu i slično.

Koliko ste zadovoljni svojom novom izdavačkom kućom Nuclear Blast Records?
Peter: Fantastični su. Za Nuclear Blast Records odlučili smo se zato što je to izdavačka kuća koju su osnovali ljubitelji glazbe, obožavatelji. Odrasli su s nama. S našom glazbom. Mnogo ljudi iz Nucear Blast ekipe odrastalo je uz zvuke naše glazbe, bili su naši obožavatelji prije nego što su osnovali izdavačku kuću. Imamo dakle jamstvo da će ti ljudi u izdavačkoj kući učiniti sve za nas, da nam pomognu. To dakle nije samo izdavačka kuća na papiru. Mi Accept njihov smo bend.

Kako je došlo do snimanja videa za skladbu Teutonic Terror?
Peter:  Dave Blass režirao je naš novi video za skladbu Teutonic Terror. Dave je nastanjen u Los Angelesu, gdje snima velike filmove. Istodobno je veliki Accept fan. Nazvao nas je i rekao: “Molim vas, dođite u Los Angeles! Htio bih snimiti taj video. Pobrinut ću se za sve što vam treba!” I stvarno je. Nastao je veliki udarni video, u kojem gledaš Wolfa kako svira solo na gitari na tenku. Ništa me ne raspoloži bolje od tog kadra, ha, ha, ha,… i kadra s dvjema zapaljenim prekriženim gitarama, u stilu naslovnice albuma “Restless And Wild”, pred sam kraj videa. To je njegov dodatak, njegova samostalna ideja, jer je naš veliki obožavatelj.

Polako se bližimo kraju ovog iznimno zanimljivog razgovora. Za kraj bih ti htio postaviti prilično opće, ali osobno pitanje. Kakva te je vrsta glazbe i što te je sve još nadahnjivalo u mladosti da si se odlučio za sviranje bas gitare i glazbenu karijeru?
Peter: Sjećam se vrlo dobro. To je bio Roger Glover na početku skladbe Smoke On The Water. Taj trenutak kad se s bas gitarom uključi u skladbu. Taj bas je bio distorziran. To je u meni probudilo veliku pozornost. Ostavilo na mene velik dojam. Tada sam odlučio kupiti Rickenbacker bas gitaru. To je bila moja prva bas gitara i još je uvijek ista kakva je bila. Još je uvijek imam u upotrebi.

I još posljednje pitanje. Planirate li izdati neki koncertni album ili DVD, možda snimate nastupe aktualne turneje?
Peter: Da. Svake večeri snimamo naše koncerte. Zvuk i film. Oboje. Ali htio bih opet naglasiti da želimo biti relevantni. Ono što ćemo izdati želim da bude doista kvalitetno. S tim doista ne želimo nikamo žuriti. Htjeli bismo temeljito sažeti sve što nas veže uz ovu turneju. Htjeli bismo dobru sliku, dobar sažetak reakcija publike na našu svirku, sažetak te scenske magije, a uključit ćemo i dodatne intervjue, scene iz backstagea. Kad sve to bude pristojno pripremljeno, doista ćemo izdati koncertni DVD.  Tu nema žurbe, nikamo nam se ne žuri. Uzet ćemo si vremena. Kvaliteta je važnija od činjenice da bismo DVD izdali što prije.

To je to. Peter, iskrena hvala na tvom vremenu i angažmanu, želim ti puno uspjeha večeras na koncertu u Münchenu, vidimo se ponovno kasnije ispred pozornice…
Peter: I vama hvala i nadam se da ćete večeras uživati na našem koncertu.

Kako je kasnije bilo na koncertu sastava Accept u Münchenu, 10.02.2011., možete pročitati OVDJE.

Dostupno je i prvo RockLine izvješće s europskog dijela turneje “Blood Of The NAtions”, kad su Accept nastupili u Beču, 01.02.2011.

intervju vodio, preveo i uredio: Aleš Podbrežnik

fotografije: Urban Bolta

Ovaj intervju s Accept nastao je u suradnji RockLine i Rock Hard Slovenija.

Galerija slika