Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Orto bar, Ljubljana
Datum koncerta: 02.11.2017
Prema kršćanskoj doktrini, Bog se sastoji od triju osoba – Oca, Sina i Duha Svetoga. Sveto Trojstvo naravno ima i svoju suprotnost, a nju predstavljaju Sotona, Antikrist i Lažni prorok kao personifikacija prijevare, mržnje i zla. Takva nesveta trojka, koja djeluje pod okriljem njemačke izdavačke kuće Van Records, posjetila nas je prošlog četvrtka i iako se tri sastava koja su nastupila u Orto baru žanrovski međusobno prilično razlikuju, povezuje ih zajednička tematika – tama, smrt i luciferijanstvo. Dolazak trojca bio je zbog vremena oko prvog studenog što prikladniji.
Danteova vrata u podzemlje prvi su otvorili talijanski mistični stoner/doom sastav Caronte, koji je prije dobrih mjesec dana objavio svoj treći studijski album YONI. Grupu je 2011. osnovao vokalist Dorian Bones (Whiskey Ritual), a ime su si nadjenuli po brodaru Haronu, koji u grčkoj mitologiji duše umrlih vozi preko rijeke Aheron. U skladu s tim, retro zvučeći stoner/doom sastava bio je obojen izrazito eterično i mistično, ponajprije zbog nježnog i tajanstvenog Dorianova vokala, koji mi osobno doduše nije bio sasvim po guštu, ali je svoju ulogu odigrao više nego uvjerljivo. Snažan rif i groovy bas na pravim su mjestima nadograđivala ledzeppelinovski zvučeća sola, a točku na i okultnoj atmosferi stavio je Dorian tekstovima pjesama poput Shamanic Meditation of the Bright Star i The Moonchild, koji crpe iz bogate ostavštine spisa jednog i jedinog Aleistera Crowleyja. Caronte su očit dokaz da se skriveni biseri lako mogu naći i u poslovično jadnoj talijanskoj metal sceni. Da je tomu tako, potvrdila je i već gusto posijana publika, koja je Caronte nagradila zasluženim pljeskom.
Sve bliže i bliže jezgri devet koncentričnih krugova Danteova pakla Orto su gurali njemački atmosferični black/doom metalci The Ruins of Beverast, zapravo solo projekt Alexandra von Meilenwalda, koji albume u studiju stvara posve sam, a za nastupe uživo okružio se izvrsnim glazbenicima poput Joba Bosa (Dark Fortress) i Michaela Zecha (Secrets of the Moon, live Negura Bunget i Dordeduh). Beverast je Meilenwaldova varijacija nordijskog Bifrösta, a sastav je taj mistični most, koji u nordijskoj mitologiji povezuje svjetove Midgarda i Asgarda (i simbolički dakle povezuje čovječanstvo i bogove), srušio u prah već prvim strašnim tonovima petnaestominutne naslovne skladbe aktualnog albuma Exuvia. U nju je čistim, ali zloslutnim gitarskim potezima uveo Zech, a Meilenwald je svaku nadu u izlazak iz Pakla uništio doista razornim i dušu paračim gitarama te sirovim vokalom. No The Ruins of Beverast daleko su od tipičnog black metal benda, jer praktički svaki trenutak glazbe prožima bogata, ali mračna i prijeteća atmosfera, koju Meilenwald gradi sporim doom dijelovima, čistim vokalima i, u slučaju Exuvie, ambijentom nadahnutim mitovima i glazbenim utjecajima američkih starosjedilaca. The Ruins of Beverast bend je koji uživo doista nije lagano iskustvo, ali ostavlja trajniji dojam.
Do samog Donositelja svjetla gotovo posve ispunjenu gornju dvoranu Orto bara doveo je Thomas Jefferson »TJ« Cowgill (inače i član američke blackened death metal grupe Book of Black Earth) sa svojim sastavom bolje poznatim kao King Dude & His Demon Brothers. King Dude je prvi album, Tonight’s Special Death, objavio 2010., zadnji, Sex, prošle godine, i njime se čvrsto usidrio na prijestolju kralja mračnog neofolka. Četvorka je Orto pozdravila bržom i poticajnom pjesmom Holy Christos s aktualne ploče, no sam je Kralj brzo dao do znanja da su na pozornici zato da nas sa svakom sljedećom skladbom gurnu u sve dublju depresiju. Iako je TJ između pjesama bio dobro raspoložen i publici navrgnuo čak i nešto crnog humora te dobro prihvaćenih šala o masturbiranju, kao crna rupa u sebe je doista usisavala glazba puna okultističke, strašne i luciferijanske tematike, devijantnih međuljudskih odnosa i postupaka, seksualnosti i ljudske izopačenosti, spretno uhvaćena u glazbenu smjesu darkfolka, americane, primjese countryja, klavijatura koje zvuče kao crkvene orgulje i s prstohvatom mračnog bluesa iz delte Mississippija. King Dude u istraživanju tamnih strana ljudske duše zna biti mračniji od Johnnyja Casha i turobniji od Nicka Cavea zajedno. King Dude je mračnim i poguban I Wanna Die At 69, Death Won’t Take Me te Deal With the Devil pogodio ravno u srce, a razveselio je starijim uradcima poput Fear Is All You Know i Jesus in the Courtyard. Iskonska i vrhunska lekcija iz groze i očaja.
Galerija slika
