Lokacija: Beč (Wien) / Museumsquartier Halle E / Austrija
Datum: ponedjeljak, 11.02.2019
Engleski glazbeni ‘doktor’ Steven Wilson, za mnoge najvažniji glazbenik suvremenog progresivnog rocka, sa svojim izvrsnim bandom, koji čine gitarski virtuoz Alex Hutchings, kultni basist Nick Beggs, klavijaturistički čarobnjak Adam Holzman i bubnjarski šampion Craig Blundell, nastupio je u bečkoj dvorani MuseumsQuartier. Tamo je ekipa Rocklinea 1. prosinca 2016. pogledala legendarne King Crimson, s kojima Wilson, koji je nedavno zvučno ‘osvježio’ sve njihove klasične albume, ima podosta poveznica, ali o tome više nekom drugom prilikom. Publiku su uz domaće činili uglavnom stanovnici istočnoeuropskih zemalja, a na naše smo veselje naletjeli i na nekoliko sunarodnjaka koji su se isto tako odlučili da Stevenov nastup nikako ne smiju propustiti, iako je bio organiziran početkom tjedna, kad većinu muče razne radne obveze.
Nakon kratkog uvoda, obilježenog snimljenom zvučnom kulisom uz društveno kritičan video »Truth«, koji je sadržavao brojne više ili manje potresne povijesne i aktualne slike iz cijeloga svijeta, glazbenici raznovrsnih vrlina ušetali su na pozornicu. I ovaj su se put smjestili iza prozirne zavjese, koja ih nimalo nije zaklanjala, nego je bila namijenjena gotovo holografskim video projekcijama, koje su se pred našim očima pojavljivale tijekom izvedbe pojedinih Stevenovih djela i brinule se za dodatno poživljavanje atmosfere.
Otkako smo ga zadnji put vidjeli na koncertnoj pozornici, Steven je malo promijenio imidž: omislio je kraću, asimetričnu frizuru zbog koje sada djeluje čak i mladolikije nego prije. Zbog njegova izgleda ‘kompjuterskog štrebera’ krhke konstitucije nitko mu bez uvida u osobnu iskaznicu ne bi pripisao pedeset i jednu godinu. Naravno, pod pozornice bio je prije Stevenova dolaska brižno usisan kako bosonogi multiinstrumentalist slučajno ne bi naletio na kakvo neugodno iznenađenje tijekom svojih uglavnom energičnih šetnji po prostoru. Steven je cijelu večer, čak i više nego inače, bio raspoložen za brojne vragolaste obraćanja, ponajviše na račun ‘depresivne’ naravi svoje glazbe, pri čemu nije štedio klasični engleski sarkazam.
Izbor izvedbi bio je izuzetno pogođen i sadržavao je nešto više Porcupine Tree standarda nego što je uobičajeno na Stevenovim solo nastupima, a iznenadio nas je i jednom ‘zaboravljenom’ izvedbom grupe Blackfield. Neki su bili uvjereni da Steven samo pokušava udovoljiti vjernim obožavateljima kad je najavio tri sata dug koncert, no svoju je ambicioznu najavu i ostvario te priredio nezaboravnu glazbenu večer tijekom koje smo uživali u brojnim raznolikim poglavljima njegove šarolike samostalne karijere. Za otvaranje odabrane su dvije skladbe s albuma »To the Bone« (2017): »Nowhere Now« i »Pariah«. U izvedbi potonje putem video snimke na glavnom se vokalu pridružila Stevenova prijateljica, izraelska pjevačica Ninet Tayeb.
Za izvedbu skladbe »Home Invasion« Wilson je upotrijebio gitaru tipa Fender Telecaster, godište 1963., koja je za svoje godine pošteno izlizana i na koju je opravdano ponosan. Nakon izvedbe još jednog standarda s albuma »Hand. Cannot. Erase« (2015), »Regret#9«, Porcupine Tree magija prvi je put te večeri oživjela na potresnoj »Don’t Hate Me«, koju su na video snimci pratile depresivne slike kišne i sive londonske svakodnevice, dok je Steven priredio jednu od boljih pjevačkih izvedbi te večeri. »The Same Asylum As Before« bila je zasigurno jedan od vrhunaca cijelog koncerta, ne samo zbog odlične izvedbe, u kojoj su nas svi glazbenici oduševili svojim zavidnim, eklektičnim glazbenim vještinama, nego i zbog izvanrednog, psihodeličnog videa s paranoičnim ‘glavonjom’ koji je izgledao kao da je pobjegao s cerkniško-butalskog pustnog karnevala, te njegovom noćnom morom u liku hodajućeg debla. Izvedbom standarda s albuma »Insurgentes« (2008), »Get All That You Deserve«, Steven se prisjetio početaka svoje samostalne staze, dok je s »Ancestral« priredio pobjednički završetak prvog dijela nastupa.
Slijedila je petnaestominutna stanka, koju je grupa iskoristila za regeneraciju, dok smo se mi u publici pitali kakvo će iznenađenje majstor brojnih glazbenih talenata sa svojim bandom pripremiti u nastavku nastupa. Prvo nas je iznenadio kratkim uvodnim snimkom koji je sadržavao snimljenu skladbu »Cenotaph«, što pripada Wilsonovu sporednom, ambijentalnom projektu Bass Communion. Zatim je uslijedilo jedno od većih iznenađenja, izvedba psihodeličnog eksperimenta s albuma »Insurgentes«, »No Twilight Within the Courts of the Sun«, u kojoj se Steven u stilu Petera Gabriela iz razdoblja s Genesis nakratko prerušio u pojavu koja je najviše podsjećala na jednog od protagonista poznate povijesno-igraće serije »Assassin’s Creed«, dok su video projekciju obilježile psihodelične slike dviju simpatičnih djevojčica.
Izvrstan album »Grace for Drowning« (2011) došao je u prvi plan izvedbom skladbe »Index«, dok smo se sa »Song of I« ponovno vratili na »To the Bone«, koji važi za Stevenov najpristupačniji, odnosno, za njegove uobičajene glazbene poteze, već gotovo pop dostignuće. Prevladavajuće melankoličnu i mračnu atmosferu Stevenova glazbenog opusa pošteno je razbio pozitivistički pop rocker »Permanenting« sa svojim veselim refrenom, koji je jedan od najzabavnijih i najjedinstvenijih eksperimenata Stevenove dosadašnje karijere, dok prog puriste tako reći dovodi na rub živaca. Stevenov poklon disko eri sedamdesetih, koju obilježava i upotreba falseta u refrenu, podigao je na noge ‘stare i mlade’ obožavatelje jednog od najeklektičnijih glazbenika našeg doba.
Steven je neke od najvećih glazbenih poslastica svoje karijere lukavo sačuvao za završni dio nastupa. »Lazarus«, vjerojatno najomiljenija balada iz Porcupine Tree ere, još je jednom bila odlično otpjevana, dok je publika, kao i u većini izvedbi, zdušno pomagala u pjevanju melankoličnog i nostalgičnog refrena. U gitarskim solažama dominirao je naravno Hutchings, koji je, unatoč tome što ga većina poznaje slabije od njegovih dvaju prethodnika, to jest Guthrieja Govana i Davea Kilminstera, još jedan majstor raznovrsnog ubiranja žica koji oduzima dah i izvrstan izbor za Wilsonov band.
Sanjački ritam dvojac Beggs i Blundell već je tako dobro ‘nauljen’ da je bez njega gotovo nemoguće zamisliti Stevenove koncerte, dok je Holzman, koji je i zbog suradnje s legendarnim Milesom Davisom veliko ime među jazz klavijaturistima, oduševljavao ponajprije svojim eklektičnim potezima. Nakon izvedbi još dvaju favorita s albuma »To the Bone«, »Detonation« i »Song of Unborn«, Steven nas je iznenadio izvedbom jazz rock fusion poslastice »Vermillioncore«, koja se nalazi na EP-u »4 ½« (2016). Ovdje su se ponovno rasplesali ponajviše Holzman i Hutchings, koji su priredili i nekoliko kraćih jazzovskih improvizacija. Potom je uslijedio još jedan radikalni stilski skok izvedbom metalski usmjerenog Porcupine Tree zimzelena »Sleep Together«, koji je Steven opravdano najavio kao jedno od najtvrđih djela svoje karijere.
U bisu nas je Steven, kojemu je društvo na pozornici neko vrijeme pravio samo Holzman na klaviru, iznenadio s dvije akustične izvedbe. Prva akustična izvedba bila je prije spomenuta Blackfield skladba istoimenog naslova, koja je doista bila svojevrsno iznenađenje. Isto bi se moglo reći za akustičnu verziju Porcupine Tree klasika »Sentimental«, još jedne izvedbe s odličnog albuma »Fear of a Blank Planet« (2007)«. Wilsonov je nastup doživio klimaks izvedbom Porcupine Tree remek-djela »The Sound of Muzak«, njegove jetke kritike suvremene glazbene industrije, koje je za brojne obožavatelje čak Wilsonovo najbolje djelo iz razdoblja s Porcupine Tree.
Završetak i ujedno vrhunac cijele večeri ponovno je predstavljala izvedba srhljivo mračnog, no optimistično zaključenog progrockovskog epa »The Raven That Refused to Sing« s istoimenog studijskog remek-djela, koje za sada ostaje magnum opus Stevenove samostalne karijere. Ponovno smo se vratili u mračnu, zasnježenu šumu po kojoj se šuljaju tamne sjene približavajuće smrti te se pridružili osamljenom, depresivnom starcu u lovljenju gavrana i traženju duše voljene, pokojne sestre. To je bila ona Wilsonova skladba na koju su brojni obožavatelji tijekom koncerta najnestrpljivije čekali i koja je priredila završnu katarzu i nadasve uspješan završetak te večeri.
Majstor Wilson nas je tijekom nastupa u Beču još jednom podsjetio zašto je kao pokretačka snaga suvremenog progresivnog rocka bez prave konkurencije i zašto je odlazak na njegov koncert obvezan za sve ljubitelje glazbe s eklektičnim ukusom te one koji prate različita razdoblja eksperimentalne glazbe. A prije svega, Steven nam je za uloženi novac doista ponudio glazbeni maksimum, s nastupom dugim dobra tri sata koji je obuhvatio brojna poglavlja njegove bogate glazbene karijere. Istovremeno je više nego jednom pokazao svoju ljudsku, nesavršenu stranu, zbog čega se razlikuje od mnogih cijenjenih glazbenika svoje generacije. Nekoliko je puta malo ‘zafrkavao’ i svoje drugove u bandu, ponajprije Beggsa, koji je zbog svoje prošlosti s Kajagoogoo među njima zasigurno najveća ‘zvijezda’, no to mu nije pomoglo da Wilson publiku, gledajući nasmijanog basista, ne upita ‘tko je ta mila gospođica s prekrasnom bijelom kosom’. Nekoliko je puta pošteno uzeo na zub i Blundella, kojeg je kasnije proglasio ‘herojem’, jer upravo je on bio taj koji je nakon dramatične potrage uspio pronaći Wilsonovu izgubljenu slušalicu, bez koje je bio ugrožen čak i nastavak nastupa, u slučaju da se nitko od tehničara za glazbenu opremu ne bi pobrinuo za rezervu.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
Set 1
1. Truth (uvodni film)
2. Nowhere Now
3. Pariah
4. Home Invasion
5. Regret #9
6. Don’t Hate Me
7. The Same Asylum as Before
8. Get All You Deserve
9. Ancestral
Set 2
10. Cenotaph (uvodni film)
11. No Twilight Within the Courts of the Sun
12. Index
13. Permanating
14. Song of I
15. Lazarus
16. Detonation
17. Song of Unborn
18. Vermillioncore
19. Sleep Together
—dodatek—
20. Blackfield
21. Sentimental
22. The Sound of Muzak
23. The Raven That Refused to Sing
