Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izlaska: 10.04.2020
Produkcija: Tero Kinnunen, Mikko Karmila & Tuomas Holopainen
Trajanje albuma: 81.40 min.
Žanr: Symphonic Power Metal
Ocjena: 8.0 / 10
Nightwish se pet godina nakon izdanja »Endless Forms Most Beautiful« vraćaju svojim novim studijskim ostvarenjem, devetim u karijeri benda. Naslov »Human :II: Nature« daje naslutiti da bend i na novom albumu crpi inspiraciju iz jadnog stanja zelenog i plavog planeta, koji postaje sve sivlji i mračniji. Riječ je, dakle, o novom osvještavanju odgovornosti čovjeka kao bića koje je dio svega živog na planetu, o tome da na svoja leđa preuzme djela beskrajne pohlepe. Djela, dakle, koja su dovela do toga da je planet u ekološkom smislu na pragu brojnih katastrofa (Zemlja nam već itekako ozbiljno šalje upozorenja). Među ostalim, poruke albuma bave se i intimnijim sferama čovjekove nutrine, primjerice istraživanjem srca i pronalaženjem dobra u njemu, jer tu smo da činimo dobra djela i u svakome od nas ima dobra, samo nas princip života tjera da iz nas izvlači ono loše. Toga nismo ni svjesni, ali kad ljubav, pravda i poštenje postanu iluzija dostupna samo u holivudskim filmovima, vrlo brzo postaje jasno da se čovjek davno odrekao toga da bude dio majke prirode, pa je zato na svaki način i svim sredstvima pokušava ukrotiti, pri čemu je doista nevjerojatno kako smo u zadnjih 50 godina nevjerojatnom brzinom uspjeli dotjerati planet do samog ruba.
Dobro, katapultirajmo se iz ovog filozofskog uvoda natrag na samu srž albuma »Human :II: Nature«. Ravno i odmah rečeno: ovo je album koji će obožavatelje benda podijeliti na dva pola. Takvo stanje Nightwishu, doduše, nije strano – kad je 2005. iz Nightwisha otišla Tarja Turunen, mnogi njezine nasljednice nikako i nikako nisu mogli prihvatiti. Dobro, strasti su se dolaskom Floor Jansen u tom pogledu stišale i smirile, ali ipak. Novi album je sve prije nego bilo što što su Nightwish snimili u karijeri, bilo u postavi s Tarjom, bilo s Anette Olzon, zato odmah zaboravi kratke, udarne simfonične power metal himne koje su palile od prvog slušanja i bendu zapravo donijele neprolaznu slavu.
Bend se počeo udaljavati od svog kalupa već na »Imaginaerumu«, zatim je stigao »Endless Forms Most Beautiful«, na kojem je s bendom surađivao cijeli orkestar, no Nightwish su se na tom albumu ipak još uglavnom držali svojih provjerenih simfonično-power metal struktura. Zanimljivo je u svemu tome što je »Human :II: Nature«, snimljen bez orkestra, orkestralniji album od svog prethodnika. Što to znači? Da Nightwish na novom albumu, posve sami, zvuče orkestralnije nego što je na prethodnom albumu bio iskorišten doprinos samog orkestra. I više od toga. Album je, za standarde Nightwisha, zbog iznimne razigranosti u zametku čak progresivne naravi, jer sam po sebi donosi daleko najambicioznije djelo sastava do danas kad je riječ o isprobavanju »ovoga i onoga«. I još više. Ne toliko zbog njegove (opet superiorne) duljine, nego prije svega zbog iznimne aranžerske, produkcijske, ali i idejne raznolikosti, ovaj se put čak gubi onaj »pravovjerni to the roots« osjećaj da je riječ o metal albumu. U produkcijskom smislu gitarske su fraze, dakle, u pravilu smještene u aranžmane tek kao jedan od gradivnih elemenata pratnje, a fraziranje rijetko kad iskače u nekoj od novih pjesama (jedna od rijetkih takvih je npr. Endlessness). Mnogo je trenutaka u kojima apsolutno dominiraju simfonijski (orkestralni) elementi, nad svime se šepure aranžmani klavijatura, znatno izraženije odzvanjaju i folk elementi, a i vokali se koriste znatno drukčije od očekivanog. Puno je bavljenja detaljima u ionako ambicioznom aranžiranju. Bend nerijetko ubacuje i a cappella vokale, čak i naraciju, te vrlo lukavo prati same poruke pjesama, kojima prilagođava aranžmane.
Sve gore napisano vrijedi već za prvi od dva CD-a, dok drugi CD ide još korak dalje i donosi posve novu glazbenu pustolovinu, koja bi gotovo prije pripadala samostalnom studijskom albumu Tuomasa Holopainena. Zato i dolazi zasebno, na drugom CD-u, a kako zvuči? Kao polusatni filmski mjuzikl. U cijelosti instrumentalan i potpuno neoklasicistički obrađen, uz upletene keltsko-irske ukrase. Oda majci prirodi, dakle. Čak je i stvar poput Tribal zahtijevala da novi bubnjar Kai Hahto odjednom dobije osam pipaka, a bend je svoju publiku na to da će novi album biti drukčiji pripremao već ranijim objavljivanjem singlova, počevši s odličnim Noise, dok su još radikalnije bitne stilske promjene najavili kasniji Harvest i Ad Astra, koji je zapravo završni dio ambiciozne polusatne instrumentalne simfonije sastavljene od više dijelova, nazvane »All The Works Of Nature Which Adorn The World«.
Ako nisi opterećen dosadašnjim likom i djelom benda, posebno onim nastalim, recimo, u prvih 15 godina djelovanja, ovaj umjetnički izazovan pothvat, odnosno novi album, mogao bi te (u smislu iznenađenja) oduševiti preko noći, jer Nightwish njime dokazuju da ih nije strah posezati za novim zvučnim elementima i strukturama, nužnima za evolucijsko umjetničko sazrijevanje, makar i po cijenu žrtvovanja one umjetničke naravi koja im je nekoć donijela slavu, ugled i veličinu.
Ne iznenađuje činjenica da je album većinom skladao Holopainen. To se i očekivalo. Ali nije se očekivalo da će Holopainen toliko skrenuti od zacrtanog stila benda i da će mu ostatak Nightwish ekipe to zapravo dopustiti. Prvi put u karijeri benda ostali članovi uz Holopainena djeluju prije kao statisti, uključujući i ograničavanje vokalnih mogućnosti koje Floor Jansen inače može dočarati, a koje ostaju neiskorištene. Pritom iznenađuje da su doprinosi novopridošlog Donockleya čak prodorniji od onih Hietale ili Vuorinena. Ipak, ekipa je tu novu Holopainenovu viziju vrlo dobro prihvatila. Svi članovi, naime, slušaju vrlo raznoliku glazbu i u njoj se okušavaju i kroz svoje sporedne projekte i bendove. Naposljetku, to potvrđuju Vuorinenov bend Brother Firetribe ili aktualni Hietalin samostalni studijski album. A uostalom, zašto bi grizao ruku koja te hrani?
No s obzirom na to da se bend kreće prema novom umjetničkom obzoru, nije isključeno da se u bilo kojem trenutku vrati natrag, što će se vjerojatno jednom i dogoditi. Ali Holopainenu se to trenutno ne da i treba mu više prostora da se idejno i kreativno razmahne. Dakle, kako stvari stoje, tako nešto se još dugo neće dogoditi, što znači da će Nightwish idućih godina i dalje puniti dvorane diljem svijeta ponajprije zbog stare slave, a ne zbog najnovijeg ostvarenja, koje je u svom umjetničko-evolucijskom pomaku u svemu smion, drzak i silno ambiciozan pothvat, koji pritom jamči visoku kvalitetu u svakom pogledu. Ako čekaš novi Nightwish album tipa »Oceanborn« ili »Wishmaster«, odnosno bilo što slično, ovaj put ćeš biti potpuno razočaran. No ljubitelj glazbe dovoljno »otvorene glave« znat će prepoznati i cijeniti visoku kvalitetu koju donosi »Human :II: Nature«.
autor: Aleš Podbrežnik
Popis pjesama:
CD1.:
1. Music
2. Noise
3. Shoemaker
4. Harvest
5. Pan
6. How’s the Heart?
7. Procession
8. Tribal
9. Endlessness
CD2.: “All the Works of Nature Which Adorn the World“
1. Vista
2. The Blue
3. The Green
4. Moors
5. Aurorae
6. Quiet As the Snow
7. Anthropocene (incl. Human Hymn To Nikkal)
8. Ad Astra
Postava:
Floor Jansen – vokal
Emppu Vuorinen – gitara
Tuomas Holopainen – klavijature, klavir
Troy Donockley – gajde, zviždaljke, bouzouki, bodhran, gitara, glavni vokal na pjesmi br. 4 (CD1), prateći vokal
Marko Hietala – bas-gitara, akustična gitara, glavni vokal na pjesmi br. 9 (CD1), prateći vokal
Kai Hahto – bubnjevi
Gosti:
Geraldine James – izgovorena riječ na “All the Works of Nature Which Adorn the World” (prvi i posljednji dio)
Johanna Kurkela – izgovorena riječ na pjesmi br. 3 (CD1)
