Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana
Datum koncerta: 17.10.2013
Broj posjetitelja: 500
Impericonova tržno-glazbena karavana proteklog se vikenda ponovno zadržala i kod nas. Tržni i glazbeni prostor pružio joj je CUK Kino Šiška. Njemački/europski internetski povezivač tvrdokorne naravi predstavio nam je, u suradnji s domaćim koncertno-organizatorskim dvojcem Umazana dihurja, (čak) sedam izvođača, više-manje metalcore karaktera.
Spoj metalske i punk tradicije, kako se čini, donosi vidljive i izražajne novosti koje zahtijevaju nadogradnju na razini slušateljeva oka/uha. Novodobna potpora glazbenim scenama i navjestiteljima jedinog, pravog, čega god već očituje se u trgovanju robom – tzv. merchandising izvođačev je alat kojim (pre)živi, više nije važno koliko dugo i kako uopće stoji. Istodobno se kroz njega pokazuje/mjeri obožavateljeva pripadnost zajednici. Ona se izražava kroz ikonografiju na slušateljevu, uniformiranom izgledu. Autentično, zar ne?
Na granicama moderno-metalskog glazbenog repertoara čini se, dakle, da suvremena, tvrdokorna karavana širi i učvršćuje sve vidljiviju ideju Imperija, priprema se strateški plan: Uniformiraj ako si već podijelio, nužno sudari da bi razdijelio!
Zid smrti u hardcore-metalskom koncertnom folkloru izražava upravo to. Dvije, više-manje prisilno, odvojene strane koncertne publike/slušateljstva zaleću se, odnosno simuliraju sudar, o moshanju prigodno, prije (si) kupi izražajnost!
Zbunjen (pre)jednoobraznom bazom obožavatelja, razasutih po prostoru događaja, koji čekaju svoje prosvjetitelje triju velikih država i jednog zajedničkog Imperija, koncentrirao sam se tek kad me je prvi bend, australski Hand of Mercy, prilično (ne)opasno, opet vidno/izražajno, podsjetio na prvake dotičnog žanrovskog hibrida i sugrađane, Parkway Drive. Za potonje se usuđujem zaključiti da su tek, očišćeni od stilskog razdvajanja (u smislu: ovo je metal, ovo je core…?) i slijedeći vlastiti izričaj na slušnoj i nevidljivoj razini, postigli uspjeh, u smislu dokazivanja istovjetnosti miješano-žanrovskog izražavanja.
Ako me moje slušateljsko oko ne vara, naravno, bubnjar australskih HoM-a nosio je majicu s vrištećim natpisom UNFD – izdavačka kuća Unified, nastala spajanjem dviju manjih. (Ne)opasno, već po obliku napisanog, podsjeća na neke nacionalno-udruživačke aparate, koji tako učinkovito “skrbe” za svjetski mir, kao što “dobro” i prije svega “nepristrano” udružuje europski istomišljenik, njemački Impericon? Kao izvanizvještajnu zanimljivost istaknuo bih da je ime, kako bi se izbjegle pravomoćne optužbe talijanske robne marke Imperial Clothing, moralo biti zamijenjeno bilo s Imperation bilo s Impericon, a oba su imena posljedica sklapanja dvaju izraza, od kojih je jedan čak skraćen
(-con.: conspiracy, engl. zavjera). Sklop Imperation (u)druži pojmove generation i empire.
Morali smo ga izglasati mi, svevideća i svečujuća publika! Kako narodski!
Nakon uvodnog, 20-minutnog nastupa glazbeni program nastavlja progresivnija metalcore inačica, također australska, Northlane, kod kojih bih istaknuo inovativan vokal koji s dogovorenim instrumentalnim standardom miješano-žanrovskog dobiva na osebujnosti glazbene skupine, a dobro je u tržnu marku pakira pjevač s izvrsnim, narodsko-povezivačkim međutekstom.
Zbog službenih obveza u obliku sastanka RL-ove ekipe, sljedeće, američke Hundredth, nažalost sam morao propustiti. Možda vrijedi istaknuti da tvrdokornjake krasi njihova neprofitna organizacija Hope for Humanity, u kojoj prikupljanjem sredstava pomažu čovječanstvu. Nadam se da ne na bonovski način? (op. pjevač U2)
Trenutačno rade na projektu čiste i prije svega besplatne vode za sve one kojima je taj osnovni izvor, zbog ovog ili onog “profitnog” razloga, uskraćen.
U drugu polovicu koncerta poveo nas je, s podjednakom minutažom kao prije, francuski Betraying the Martyrs, koji mjestimice podsjeća na bendove tipa Born of Osiris, a često im “napakosti” tehnička strana izvedbe, no osim u ikonografskom odnosno simboličkom priopćavanju (čitaj: križ u imenu logotipa na bannerima), nisam primijetio ništa judeo-katoličko. Najvjerojatnije je temeljno, starozavjetno i novozavjetno, vjersko (raz)otkrivenje bilo skriveno u iskrivljenosti izvođačkog, nečistoćom putujućeg zvuka ili subliminalnim porukama katoličkog metala?
Zaustavio bih se kod, opet australskih, I Killed the Prom Queen. Što znači 10 minuta više na pozornici na ovakvim priredbama? Za sam spojeni žanr vrlo je važan čimbenik, recimo, split CD, koji na početku samog postojanja, u posljednjem desetljeću prošlog st., pomaže u snižavanju troškova benda. I killed the promo(tional) queen? Kako god, ako je na suprotnom polu CD-a sve zapaženiji, po mogućnosti domaći uspinjač (Parkway Drive), tih je 10 minuta u grubo dokazano. Naravno, u razvoju benda događa se još mnogo toga drugog, što bitno ne utječe na duljinu glazbenog programa. Posljednji u dokazima koje prilažem jest vokalist skupine IKTPQ, navodno najredovitiji do sada, inače bivši basist The Red Shore, koji nas je zagrijao do točke početka nastupa sandiegovskih Carnifex.
S oznakom death-core ne bih se previše zamarao jer sama pada u kontekst, baš kao što su “pali” u udružujuću karavanu i Carnifex, budući da su se pridružili dotičnima kao zamjena za još jedne predstavnike hibridnog, Miss May I. Ako je smjesa Carnifexa malo metalskija, nije ništa loše. To dokazuje i malo razgovjetniji te puniji zvuk, koji se mogao čuti tog četvrtka navečer, u hramu slovenske alternativno-urbane scene. Istaknuo bih nadolazeći album (travanj, 2014). Nova pjesma koju su predstavili sadrži iste komponente kao kod australskih suvremenika PD, čime je dokazana istovjetnost miješano-žanrovskog izražavanja. Dakle, vlastiti izričaj izvan neke povezivačke i tipične ideje.
Kliše same oznake death-core pak dokazuje posljednji, nimalo simpatični, američki Emmure. Stvar ukusa, ha? Umri!
Galerija slika
