Izvođač: Clapton, Eric
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1976
Eric Clapton bio je glazbeno u sedamdesetima vrlo aktivan, možda čak i previše za osobu snažno opterećenu krizom identiteta. Unatoč stalnom samodestruktivnom gomilanju problema i drugih srodnih kompliciranih situacija, nastalih pretjeranim konzumiranjem opijata svih vrsta i kalibara, gitaristova je karijera, s iznimkom dvaju više-manje (pod)prosječnih albuma, uspjela zadržati dodir s razinom kvalitete izražavanja iz sada već zaboravljenih dana, kad se Claptona, među ostalim, prihvatio i nadimak bog. Njegova se karijera dakle, suprotno planiranome, prije instinktivno razvijala u različitim smjerovima, pa smo Erica između ostalog zatekli i u oduševljavanju reggae utjecajima koji su za mnogog njegova vjernog štovatelja bili neprihvatljivi. Clapton se ovaj put prvi put ograđuje od primamljivih jamajčanskih aroma i okusa, ali ne i od obrada ostalih žanrovski “antibluesovskih” motiva, kojima, pod budnom palicom Roba Frabonija, strogo vlada upravo izvanserijska izvedba blues bisera.
No Reason To Cry u glazbenom i lirskom smislu dolazi najbliže nekakvom čudnom križancu opuštenosti 461 Ocean Boulevard i razigrane naravi “Laylinih ljubavnih ispovijesti“. Eric nas uvodno razveseli melodično lijepo oblikovanom Beautiful Things, mekano zasanjanim jedrenjem kroz prepoznatljivu slide svirku, koja već po tradiciji instrumentalnoj cjelini daje posebno zavodljivu notu. Sign Language zanimljiv je, ali nažalost i brzo zaboravljiv duet s velikim Bobom Dylanom, u kojem nalazimo posljednje ostatke dosadno monotone melankolije, karakteristične uglavnom za izražavanje prethodnika There’s One In Every Crowd. Smirenija i, što je najvažnije, očito samouvjerenija je fantastična All Our Past Times, koja profinjenost svoje nepredvidive naravi zrcalno slika u izvanserijskoj Double trouble Otisa Rusha, definitivno najdojmljivijem trenutku albuma. Ugodno raspoloženje kvare country obojeni Hello Old Friends i Carnival, kojima Eric ovaj put ne uvjerava. Jednostavni Innocent Times i Hungry svježi su predstavnici Ericova koketiranja sa zavodljivim ženskim glasovima, za koje se ovaj put ponovno brine uvjerljiva Yvonne Elliman. Boja Yvonneina glasa nevjerojatno se dobro stapa s minimalističkim gitarskim zvukovima u osjetljivoj Black Summer Rain, koja u duetu s “pijanim bluesom” Last Night povremeno dočarava magične trenutke.
No Reason To Cry u cjelini je kompaktna stvar koja, po uzoru na prethodnika, još uvijek pati od kroničnog nedostatka inovativnosti i svježine. Posebno vrijednih vrhunaca ovdje zato baš i nema u izobilju. Tako No Reason To Cry predstavlja, ako već ne neki spektakularan povratak u formu, onda dokumentiranje postupnog oporavka velikog glazbenika, koji ipak ostaje obavezno štivo za svakog Claptonista.
Postava
Eric Clapton: vokal, gitara
Bob Dylan: prateći vokal
Georgie Fame: klavijature
Billy Preston: klavijature
Ron Wood: gitara
Yvonne Elliman: vokal
Chris Jagger: vokal
Levon Helms: bubnjevi
Jamie Oldaker: bubnjevi
Carl Radle: bas
Produkcija
Rob Fraboni
Popis skladbi
1.Beautiful Thing
2.Carnival
3.Sign Language
4.Country Jail Blues
5.All Our Past Times
6.Hello Old Firend
7.Double Trouble
8.Innocent Victims
9.Hungry
10.Black Summer Rain
11.Last Night
Trajanje albuma: 45:48
