Izvođač: HammerFall
Izdavač: Nuclear Blast
Izlazak: 2009
Trajanje: 49:49
Ocjena: 4/5
Evo sedmog studijskog albuma sastava HammerFall – prvog imena stare škole heavy metal revivala, koji je provalio na scenu sredinom devedesetih prošlog stoljeća, kad se takvih grupa masovno držala predodžba “power” (plus) metala.
I ovaj put se HammeFall u svojoj biti vjerno i čvrsto drže svoje formule, koja ih je još krajem prošlog tisućljeća lansirala među najpopularnije heavy metal sastave doba ponovnog oživljavanja izvornih oblika heavy metala. Naravno, HammerFall za to (što dokazuje i “No Sacrifice, No Victory”) u prvom redu moraju biti najzahvalniji Iron Maiden. Čuvenim tercnim harmonijama, klasičnom riffanju iz prve polovice osamdesetih potkovanom najpoznatijom Maiden ritmikom, ni ovaj put nećeš uteći. Ako samo prošetamo po naslovima skladbi i usput zapnemo za Hallowed Be My Name, čovjek se zapita je li to dio prikrivenog komedijaštva ili samo odavanje počasti velikanima. Ah, i usput, osnovna gitarska fraza u toj skladbi nosi tipičan “Renegade” zahvat.
Treba spomenuti da su HammerFall prošle godine u svoje redove primili novog gitarista Pontusa Norgrena, koji je stigao iz švedskog melodičnog hard rock sastava The Poodles. On je učinkovito uskočio u Elmgrenove cipele i prihvatio se glavnine solaža, dakle onih najzahtjevnijih. Norgren je u tom zanatu dobro potkovan, jer je tu ulogu nadasve učinkovito obavljao i u The Poodles. Definitivno se osjeti svježina koja tako prožima nove skladbe. Očito je da je HammerFall to jednostavno trebao. U Legion je ekstremno brzi tapping u produkciji razdijeljen na lijevi i desni monitor tako da se izmjenjuje. Ako to sviraju obojica gitarista, tu će komunikaciju među gitaristima biti zanimljivo promatrati osobito na prvom bližem HammerFall koncertu. Skladba Legion među skladbama novog albuma posjeduje jedan od zahtjevnijih instrumentalnih dijelova (naravno, u izražajnom dosegu sastava HammerFall), u kojem je aktivnost obiju gitara intenzivnija. Norgren se kao novajlija sastava pak predstavlja na najljepši mogući način u instrumentalnoj skladbi Something for the Ages, koja (nećeš vjerovati!) u ukusnom slijedu motivskih vragolija nabijenih virtuoznošću glazbenika mjestimice djeluje čak prog metalski. Naravno, bez brige! Komad je u osnovnom riffu potpuno power metalski potkovan, a Norgren kao autor skladbe iskusno skladbi utiskuje kompaktnost, da ona nigdje ne gubi svoju visoku protočnu dinamiku (crvenu nit).
Kod ove je grupe kao velika vrlina oduvijek bila izuzetno fascinantna racionalnost. Svi su tonovi uvijek bili pažljivo položeni na točno odmjereno mjesto, bilo u prijelaznom ukrasu, riffu ili solaži. To je grupa koja je oduvijek štedjela tonove. Od krajnje banalnih solaža s prvijenca, koje su unatoč tome tek rasle sa sazrijevanjem grupe. I to se odlučno osjeti i na “No Sacrifice, No Victory”. Neće promašiti. Da, po cijenu generičnosti, koja (može) pobjednički godit, osobito zbog činjenice da su HammerFall u godinama postojanja izborili komadić mjesta pod suncem, pa im možemo prišiti pridjev “prepoznatljivo”.
Osjeti se da HammerFall i danas žive s teretom silno uspješnog prvijenca, jer je primjerice skladba Between Two Worlds bez imalo srama usmjerena u tračnice koje pokušavaju uhvatiti magični trenutak skladbe Glory To The Brave s prvijenca. Kad već spominjemo prvijenac, zanimljiv je događaj, kao znak obilježja izdanja novog HammerFall albuma, i povratak basista Fredrika Larssona, koji je bio dio postave HammerFall koja je izdala prvijenac “Glory To The Brave”.
Zbog te racionalnosti HammerFall su i ovaj put učinkovito u središte pozornosti postavili sve osnovne udarne gitarske riffove, potkovane udarnim galopom nezamjenjivog Andersa Johanssona, a na vrh svega smješten je prepoznatljiv vokal Joachima Cansa, kojem su momci u refrenima uglavnom priskrbili pratnju višeglasnih “muževno” gromoglasnih zborskih napjeva te tako pridonijeli gradnji dramatične atmosfere u inače poznato pompozno anthemičnim napjevima refrena. Any Means Necessary ili One Of A Kind lako bi se mogli zamijeniti na mjestu otvaranja ili zaključka albuma. Obje po učinkovitom postizanju kompaktnosti i udarne melodičnosti, uz mini ep Legion, preuzimaju vjerojatni primat na albumu. Any Means Necessary je odmak prema magiji albuma “Crimson Thunder”, dok One Of A Kind ne skriva još dulje putovanje povratka ravno korijenima prvih dvaju albuma.
HammerFall su poznati po hrpi obrada poznatih izvođača, koje su manje-više učinkovito preuzimali u svojem izražavanju. Ovaj put prihvatili su se klasičnog hita My Sharona sastava The Knack s njihova prvijenca “Get The Knack” iz 1979. godine. Riječ je o velikoj zabavi grupe u studiju, pri čemu se ovaj put pri prekodiranju punky akcenta originala,upotrijebljene poluge metalskog mehanizma pokazuju za nijansu nespretnima, ali s obzirom na osnovnu namjeru možemo zažmiriti na jedno oko i prepustiti se spomenutoj zabavi.
Definitivno je dolazak novog gitarista u grupu poduprijeo smjelost aranžiranja skladbi za novi album. “No Sacrifice, No Victory” djeluje zrelo, svježe, prekaljeno. Zvuči u mnogočemu retro HammerFallovski, što će definitivno izazivati slinjenje nostalgičara, a uz to nudi nekoliko silno lijepih melodijski dotjeranih aranžmana vodećih motiva (osobito refrena), što je krasilo ovu grupu već od samog početka. Album dakle kakvom će se najviše razveseliti svi vjerni ljubitelji ove grupe, koja je uvijek bila privrženica izraza metala koji samo “ugodno škaklja” i zbog te otrovne melodičnosti uvijek može biti masovno dostupan. “Pedal to the metal!”
Postava
Joacim Cans – vokal, prateći vokal
Oscar Dronjak – gitara, prateći vokal
Pontus Norgren – gitara, prateći vokal
Fredrik Larsson – bas gitara, prateći vokal
Anders Johansson – bubnjevi
Produkcija
Charlie Bauerfiend
Popis skladbi
1. Any Means Necessary (3:34)
2. Life Is Now (4:43)
3. Punish And Enslave (3:57)
4. Legion (5:35)
5. Between Two Worlds (5:27)
6. Hallowed Be My Name (3:56)
7. Something For The Ages (5:03)
8. No Sacrifice, No Victory (3:31)
9. Bring The Hammer Down (3:41)
10. One Of A Kind (6:14)
11. My Sharona (3:56)
