Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Virgin Steele
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 2015
Trajanje: 79:06
Ocjena: 2.5/5
Virgin Steele, dugovječni njujorški tzv. »savage – romantic« power metalci, važe za jedan od glazbenih fenomena. Od prvog dana njeguju samostalan stil i od prvog dana, usprkos izuzetnoj glazbenoj kvaliteti koju donosi opus ove skupine, ostaju u glazbenom svijetu zanemareni, previđeni. Poznaje ih tek šačica pravih glazbenih entuzijasta.
Nakon 2000. godine, kad je izašao album »The House of Athreus pt. II«, vremenski se razmak između izdavanja albuma skupine počeo naglo produljivati. Tako je novi album tek treći koji je izašao nakon 2000. Prema najavama vođe skupine, glavnog skladatelja, vizionara, producenta, pjevača i multiinstrumentalista Davida DeFeisa, novi album “Nocturnes of Hellfire & Damnation” trebao bi donijeti zaokret skupine prema ranim danima djelovanja, kad su izašli treći i četvrti album skupine. To su osamdesete, a DeFeis je imao na umu prije svega albume »Noble Savage«, za koji i sam kaže da je najvažniji album u karijeri skupine, te njegova nasljednika »Age Of Consent«.
Ekipa, kojoj je trebalo čak pet godina otkako je izašao prethodnik »The Black Light Bacchanalia« (2010) da snimi i izda novi album, ostaje nepromijenjena. Vokal DeFeisa ostaje glavni zaštitni znak skupine. Na novom je albumu korišten i iskorišten u svim mogućim varijetetima koji su uopće mogući, a DeFeis ga često broji kao dodatni instrument. Album je pun takvih i drugačijih krikova. Od najbrutalnije zlokobnih do anđeoski kristalno i jasno čistih, koji dosežu ekstremnu visinu, onu na granicama ljudskih mogućnosti. DeFeis ostaje izniman pjevač, koji se neprestano razvija i raste u snazi vokalne interpretacije. Drugi čimbenik koji skrbi za pečat jedinstvenosti skupine zvuk je i stil gitare Edwarda Pursina. Ona u kombinaciji s DeFeisovim vokalom opet funkcionira savršeno skrojeno. Simbioza između gitarske fraze, svih prijelaznih ukrasa, jedinstvenog pristupa soliranju i samog masnog retro zvučnog štihа Gibson SG gitare te DeFeisova varijabilnog vokalnog pristupa ostaje besprijekorna i na novom albumu.
Prvi dio albuma je onaj koji smo ljubitelji skupine nekako tiho očekivali. Nezauzdan je, strastven, vrlo bombastičan, grabežljiv u prepoznatljivoj Virgin Steele muzikalnosti, prilično razigran i, kako kaže DeFeis, epski romantično podivljao! Razvija pravu ekspoziciju Virgin Steele metala! Sve do uključivo skladbe Devilhead. Sve što smeta do tu opet je tanka produkcija bubnjeva i gotovo nečujne bas linije, ali to je rak-rana već prethodna tri Virgin Steele izdanja.
S obzirom na to da je izvrsni i ambiciozno zamišljeni prethodnik novog albuma posegnuo za dimenzijama izraza koje su podigle izraz skupine na novu, još neosvojenu razinu, očekivanja od novog albuma opet su bila visoka. Pa ipak.
Drugi dio albuma se razvodni. Uvodni oduševljavajući razvoj događaja prekida već skladba Queen of the Dead. Riječ je o najdužoj skladbi, koja je hard rockerski obilježena, dakle njome se skupina zapravo vraća u vrijeme albuma »Age of Consent«. Komad je odlučno predug, a najavljuje i seriju srednje brzih do baladno umirenih skladbi u nastavku albuma (vodeći riff šest i pol minutne The Plague And The Fire npr. jednostavno se nikamo ne makne), koje prije dosađuju nego oduševljavaju. U njima kraljuje DeFeis s vokalom i svim mogućim varijacijama iskorištavanja istog. Glazbeniku se nema što prigovoriti, velik je majstor. Ali ovaj put ga je previše. Jednostavno previše posvuda. Njegov vokalni ego previše je gurnut u prvi plan. Po domaće i otvoreno rečeno, riječ je o prekomplikiranom drugom dijelu albuma. Bez potrebe. Hard rockersku konotaciju albuma pojačava We Dissapear, tu je silno nezgrapan i mrakljivi Glamour, koji doduše vraća album u metalske sfere, ali je pun teže spojivih prijelaza između vodećih fraza (čitaj: pomalo nezgrapno aranžiran), a skladba opet djeluje kao poligon za isprobavanje DeFeisovih vokalnih karakteristika. Posljednje tri skladbe Delirium, Hymns to Damnation i Fallen Angels umirene su do srednje brze, album se uz njih posve smiri, u prvi plan opet stupaju DeFeisov vokal i aranžmani klavijatura. Te tri ne donose baš ništa novo i neviđeno te rađaju osjećaj »suvišnosti«. Album je naprosto odlučno predug, najmanje za pola sata.
“Nocturnes of Hellfire & Damnation” nije loš album, ali nije ni onaj Virgin Steele album koji je trebao naslijediti izvrsnog prethodnika »The Black Light Bacchanalia«. Pogotovo nakon pet godina »mečkanja«. DeFeisu i kompaniji bilo bi dovoljno da su se stvari prihvatili jednostavnije. Hard rock im nikad nije dobro išao od ruke, a balada i srednje brzih skladbi ovaj je put previše na albumu pa se prava srž Virgin Steele metala u dugom trajanju albuma gubi.
Postava
David DeFeis – vokal, klavijature
Edward Pursino – gitara
Joshua Block – bas gitara
Frank Gilchriest – bubnjevi
Produkcija
David DeFeis
Popis skladbi
1. Lucifer’s Hammer
2. Queen of the Dead
3. To Darkness Eternal
4. Black Sun-Black Mass
5. Persephone
6. Devilhead
7. Demolition Queen
8. The Plague and the Fire
9. We Disappear
10. A Damned Apparition
11. Glamour
12. Delirium
13. Hymns To Damnation
14. Fallen Angels
