NoMeansNo – Stay Tunned Folks! (2007)

RockLine: Prije svega, izrazio bih zadovoljstvo i sreću u svoje ime te u ime cjelokupne slovenske publike što vas možemo ponovno ugostiti kod nas.

Johnny: Srdačna hvala.

RockLine: Dosadašnji koncerti oborili su s nogu i najsuzdržanije slušatelje. Što očekujete od današnjeg koncerta?

Johnny: Nadam se da će današnji rezultat biti što bliže onome čemu smo do sada svjedočili. (smijeh) Ovdje su nas doista jedinstveno dočekivali svaki put otkad dolazimo u Sloveniju. Ako se sjetimo da smo u Ljubljani prvi put bili 1988., onda je umjesna i izričita napomena da su se stvari u posljednjih dvadeset godina doista korjenito promijenile. Ne samo u Sloveniji, nego u svim državama istočnog bloka. Budući da je dvadeset godina dovoljno vremena da smo se ovdje s mnogima i spoprijateljili, neka poznata lica uvijek se iznova vraćaju. Hvala bogu … (smijeh) to je nedvojbeno dobro za nas.

RockLine: Svakako. Zadnji put ste ovdje slavili svoju 25. obljetnicu djelovanja, koju ste obilježili albumom One. Vratimo se još malo unatrag. Ako se ne varam, sve je počelo davne 1979. …

Johnny: Nije se toliko radilo o rođenju ideje NoMeansNo, nego smo se tada brat i ja odlučili napisati i snimiti nekoliko pjesama. Rob je kupio četveroslojni snimač i to je tada zapravo bio vrhunac tehnologije. Počeli smo pisati glazbu i svirati zajedno. Budući da je u kanadskoj Victoriji tada bila sve veća gungula oko punka, kojeg je slušao i Tom (Holliston, gitarist, koji je ušao u backstage i otvorio si teško zasluženo pivo …), bilo je logično da želimo stvoriti nešto drugačije od onoga što su tada radili ABBA ili Queen, pa smo i mi željeli ostaviti svoj pečat na scenu koja se budila. Što se tiče rođenja grupe NoMeansNo, do toga je došlo godinu kasnije, kad smo se Rob i ja odlučili da je vrijeme izgubiti i koncertnu nevinost te nastupati na pozornicama. Na početku smo bili samo nas dvojica – bas gitara i bubnjevi, jer zapravo nismo poznavali odgovarajućeg gitarista s kojim bismo mogli svirati. Zatim smo upoznali Andyja Kerra, koji je ostao s nama sve do 1991., a s Tomom, sadašnjim gitaristom, upoznali smo se tijekom koncertiranja s našim sporednim projektom, the Handson Brothers, a Rob je s Tomom svirao i u grupi Showbusiness Giants, što je izvorno Tomova glazba. Onda smo ga oteli … (smijeh) I natjerali da hitno postane dio naše grupe (smijeh).

RockLine: Kad si već spomenuo Andyjev odlazak, pitanje ću uputiti kar tebi, Tom: koji su kriteriji kvalitete s kojima gitarist može napuniti Andyjeve cipele?

Tom: Nikad nisam pokušao puniti Andyjeve cipele, jer sam već imao svoje na nogama (smijeh). To je moj odgovor.

RockLine: I to je bila jedina izmjena unutar tabora NoMeansNo?

Johnny: U to je vrijeme u grupu došao i naš prijatelj Ken Kempston i bubnjao u grupi. Tom je uskočio tijekom našeg planiranog odlaska u Australiju, gdje smo imali turneju s zemljacima D.O.A., koja je bila doista jedinstvena, zanimljiva i velika avantura. Budući da smo se odlučili ipak nešto promijeniti, razmišljali smo kako bi zvučali NoMeansNo da u grupu unesemo još jedan set bubnjeva, što smo prvo isprobali u studiju, a zatim je pao prijedlog da to isprobamo i uživo. To je bila promjena koja je barem malo pozornosti s Toma preusmjerila u drugom smjeru pa su ljudi mogli reći: “OK, promjene su učinjene, a NMN su se odlučili isprobati i novu zvučnu sliku i recepte!” Tako je bilo sljedeće dvije i pol godine, a budući da je brod otplovio u sasvim vlastitom smjeru, a Tom se u grupi potpuno ukotvio, odlučili smo broj vratiti na tročlanu postavu. Razdoblje eksperimentiranja bilo je kratko, ali slatko, što je kul i zabavno, no doista smo sretni što smo opet trio i rock’n’roll bend. Treba zadržati što jednostavniju strukturu onoga što radiš, zar ne?

RockLine: Od osamdesetih naovamo, kako si rekao, mnogo se toga promijenilo. Progresivni eksperimentatori su na kratko prepustili prijestolje grupama s live, do-it-yourself stilom, koje nisu toliko nasnimavale i previše komplicirale u studiju. Kakav je pak vaš studijski princip rada?

Johnny: Mnogo snimki koje snimamo puno je overdubbinga. Studio treba maksimalno iskoristiti i iz ponuđenog iscijediti i posljednju sočnu kap. Prvo snimimo osnovnu strukturu i okosnicu, koju stvorimo zajedno, a onda treba mnogo toga uljepšati. Zamijeniš i ponovno snimiš određene dijelove. Tom nasnimi gitarske dionice, koje pojača i zgusne. Studio koristimo kao dodatni komad opreme, kao studio. Ako smo iskreni: stvari se ponekad posreče, ponekad i ne … (smijeh) Svi naši uradci ne spadaju u skupinu nevjerojatnih dostignuća, ali svi imaju barem neki svoj šarm … (smijeh)

RockLine: Sljedeće što pada na pamet nedužnom slušatelju jest to da sicer poustvarjate uzorke svog zvuka, ali ne na suhoparno isti način. Eksperimenti dakle ipak funkcioniraju, a što je ono svetogrdno djelo zbog kojeg biste udarili o zid ograničenja i priznali da nešto ne može biti NoMeansNo uradak?

Johnny: Možda smo tu krajnju granicu već dosegli. Teško je suditi. Glazbi pristupamo kao glazbi. Glazbu stvaramo i pišemo, a putevi do cilja mogu biti različiti. Moj brat Robbie piše linije na tekst, ponekad napiše čak cijelu pjesmu, a s Tomom skupljam ideje tijekom preslušavanja ponuđenog. Na zadnjem smo albumu krenuli obrnutim putem. Imali smo hrpu glazbe bez tekstova. Ima i dosta čudne glazbe koja se ne kvalificira u jakosnu skupinu riff rocka. Kad pak gitare i bas funkcioniraju, tada Robbie dobije ideje za tekstove, otvori ventile i skladbe se preoblikuju u nešto posve drugo, cjelovito. Većina skladbi počne tako da s njima počneš, njeguješ ih, a onda izrastu u posve samostalne glazbene entitete. U nekom je trenutku, ako koristiš samo logiku, teško predvidjeti kakva će biti slika. Na kraju poslušaš materijal, poslušaš ga tako da ga razumiješ i osjetiš kako bi određena pjesma trebala funkcionirati. Tako ispadnu slabe karike iz izbora. Samo tako album može dobiti posve svoj karakter. Ne radi se o unaprijed dobro osmišljenoj i prije toga ugledanoj ideji. Na zadnjem smo albumu pak željeli prokrčiti put kraćim skladbama, više punk rocka, koje bi slušateljima bile razumljivije i dostupnije. NoMeansNo One bio je album koji je bio dug i namijenjen taktičkom slušanju u fotelji, a nije bio baš party album. Prošlo je 6 godina i izdali smo novi album kojim smo željeli ispaliti novi projektil izravno u vaše lice …

RockLine: Kad već spominješ One – uz Ramonese, koji su vam bili uzor još u prošlosti, ponudili ste za žvakanje i obradu nad obradama: napisali ste tekstom obogaćenu viziju skladbe Milesa Davisa ‘Bitch’s Brew’. Za to je trebala priličan dio glazbene potkovanosti i prije svega hrabrosti, jer se svaki prvi ne laća sviranja, a kamoli snimanja Milesove glazbe …

Johnny: Robbie je veliki obožavatelj Milesa Davisa. Milesa Davisa kuje u sam vrh svoje glazbene opsesije i iskreno ga voli. Tako je došao na ideju da ne napiše samo pjesmu, nego prozno djelo, priču, posudi naslov i napiše tekst. To je bila njegova ideja, po kojoj je morao napisati tekst i napraviti nešto novo. Zatim smo otišli u studio i počeli snimati nešto što je trebao biti samo studijski projekt, a onda smo se našli u poziciji da smo One čak dvaput u cijelosti izveli i na pozornici. S nama je u Vancouveru nastupio jedinstveni kanadski sastav ZOO, koji su inače talijanski majstori, pravi luđaci, priznajem, koji imaju jedinstvenog bariton saksofonista, a pozvani su bili na jazz festival … Za goste su izabrali baš nas. Organizatori festivala nazvali su nas, što je inače prilično čudno, jer nismo jazz bend … Vjerojatno su tražili nešto što bi im bilo zanimljivo, ali bi prešlo granice uskih okvira, a mi smo zaključili da je, ako ikad, onda ovo pravi trenutak da skladbu ‘Bitch’s Brew’ odsviramo i uživo. Snimku smo uglancali i na suradnju na pozornici pozvali spomenutog ZOO saksofonista Lucu. Skladba ima dva dijela, a u drugom si dionice dodaju klavijature, mi smo se pak namjerno isključili, pa je uskočio popunjavati praznine u drugom glazbenom poluvremenu. Pjesma je jednostavno duga. Iskustvo je bilo u bojama potpune zabave. Druga stvar su bili Ramonesi, koji su nam oduvijek bili miljenici, pa je izbor materijala bio puno spontaniji.

RockLine: Ramonesi se ipak lakše povezuju s onim što radite u The Hanson Brothersima …

Johnny: To svakako … (smijeh) The hanson Brothers samo su naš alter ego koji se pretvara da smo Ramones. (smijeh)

RockLine: Kad sam preslušao vaš zadnji album All Roads Lead To Ausfahrt, prvo me pogodio naslov. Počeo sam se pitati ne opraštate li se tim albumom, jer Ausfahrt na njemačkom znači izlaz.

Johnny: Nadam se da ne. Ne znači oproštaj. Radilo se samo o šali, jer se u šali, dok se vozi cestom, priča da je Ausfahrt najveći grad u Njemačkoj, jer svi putevi vode u “Ausfahrt”. A naš tonac je to zapravo naglas izjavio (smijeh). Ideja za naslov ploče bila je na dlanu.

RockLine: Budući da je češća poslovica da svi putevi vode u Rim, mogli bismo poetično imati već sljedeću ploču, no Ausfahrt je humorističnija domišljatost! A što je priča zadnje ploče?

Johnny: Nema neke čvrste priče ili koncepta. To je samo hrpa čudno zvučećih pjesama koje su se nanizale u grozd pjesama. Željeli smo snimiti brži album od prethodnog. Surađivali smo s Blairom Calibabom, koji je brusio zvuk kao tonski tehničar. Bili smo okruženi novim licima, obišli posve nove studije i albumu pristupili na drugačiji način te osvježili zvučnu sliku. Naslov All Roads Lead To Ausfahrt sugerirao nam je i krasnu ideju za naslovnicu, a mislim da je grafički izgled iako minimalistički, učinkovit … Radi se i o našem malom hommageu njemačkim fanovima, koji su nam svih ovih godina ostali doista vjerni, pa je ime ploče posve logično i kul.

RockLine: Dakle, ne radi se o nekoj metafizici i metaforičkom oproštaju od scene?

Tom: (smijeh) Hmmm… Ne! Ljudi nas često pitaju je li ovo naša zadnja turneja, što su nas pitali i prije izlaska ploče.

Johnny: Svaka turneja na koju krenemo naša je zadnja. Svaki koncert naš je oproštaj, ali gle: još uvijek smo tu! Godinama usprkos! (smijeh) NoMeansNo uvijek smo na rubu raspada, a stvar teče usprkos svemu već zadnjih deset ili petnaest godina. Kad je Andy otišao, mnogi su spekulirali o našem raspadu, ali… Ne znam … Što god učinimo, uvijek će postojati netko tko će zamišljati nešto svoje (smijeh).

RockLine: Mnoge sastave iz Kanade bez grižnje savjesti možemo ubrojiti među utjecaje koji su oblikovali i klesali lik glazbene scene sadašnjosti. Kakvo je vaše mišljenje o glazbenoj sceni sadašnjosti?

Johnny: Smatram da je teško uhvatljiva i nemoguća za definiranje. Mnogo punk rocka sadašnjosti prije svega je komercijalno. Punk je prerastao u pop fazu. Nedvojbeno svijet više nema tako snažnu i utjecajnu underground scenu kakva je vladala u osamdesetima, kad je većina ljudi bila politički i idejno čvrsto povezana. To se raspršilo nakon što su pojedini utjecajni ljudi ostarjeli, a mlada garda nema neko čvrsto institucionalizirano zaleđe čvrste scene, jer je, kakva je nekad bila, jednostavno više nema.

RockLine: Slično kao što možemo staviti pod upitnik poslovičnu NYHC scenu, o čemu sam razmišljao već prilikom zadnjeg posjeta Sick Of It All.

Johnny: Ljudi jednostavno stare, a mladež nastupa s posve novim odnosom i attitudeom. Ponekad sve ide nabolje, a često nagore. Tako su, recimo, mladi u devedesetima grijali uši na rap i hip – hop, house i to je tada bio vrhunac zanimanja. Nažalost, mnogo dobrog i pozitivno usmjerenog jednostavno je otpalo. Nije bilo baš puno naučeno iz prošlih iskustava i pozitivnog starenja. Mnogo bendova ipak uvijek iznova nastaje i popunjava praznine. Ima mnogo dobrih. Ne pratim više tempo i scenu. Isto tako ne čitam glazbene novine niti slušam radio i slično. Ima jedinstvenih grupa, s jednom takvom danas nastupamo i dolaze iz Vancouvera, koje pozitivno iznenade. Gdje sam Invasivse prvi put vidio?

Tom: Mislim da je to bilo prije tri godine ili nešto slično … Mislim da su bili predgrupa na popisu nastupajućih uz promociju predzadnje ploče … Mislim da je to bilo na nastupu na kojem smo nastupili s grupom Removal.

Johnny: Tako je… Bili su na popisu nastupajućih.

Tom: Krasni su dečki i srčan te kvalitetan bend.

Johnny: Izvrsni su ljudi i glazbenici pa su se uvrstili na našu kratku The Hanson Brothers turneju i preko svojih veza tražili su grupe za promociju i podršku, a poziv je preusmjeren na našu adresu. Imaju tri kvalitetna albuma, a ističe se posve novi i još neizdani album, koji ćete moći poslušati sljedeće godine. Čast nam je što možemo pomoći i ljudima ponuditi nešto svježe, primamljivo i izdvojeno. Što može biti bolje od toga ako je grupa kanadska? Sljedeći bombončić bila je grupa ZOO, koju smo upoznali tako da je njihov basist organizirao naš nastup u Italiji. Svi su povezani s grupama kao što je The Ex, snimali su sa Steveom Albinijem, koji je također izvrstan glazbenik i nastupa u brojnim postavama. Inače je više dio avangardne glazbene scene. Kad s njima nastupaš, sklapaš poznanstva, ali, kao što sam već spomenuo, nitko nije baš ugođen na trenutnu glazbenu scenu na način da bi se usudio reći da je poznaje do srži. Ne pratimo puls moderne glazbe … (smijeh)

RockLine: A možebitno iznenađenje večeri? Kakve su mogućnosti da ćemo na ovom koncertu biti počašćeni inkarnacijom The Hanson Brothersa?

Johnny: Ne… Danas te sreće, nažalost, nemate.

RockLine: Što imate u planovima za budućnost (kratkoročno i dugoročno)?

Johnny: Trenutno zaključujemo zadnju od pet NoMeansNo Ausfahrt europskih turneja, koje traju već od prošlog prosinca. Prije toga smo bili na nekoliko kanadskih i na američkoj turneji. Na repu smo vrlo dugog niza koncerata. Odsvirano ih je 150 ili 160… 180 koncerata. Kratkoročni planovi dakle mirišu na odmor. (smijeh) Dugoročno se pak nadamo da ćemo uskoro stvoriti nešto nove glazbe. Sljedeće godine odlazimo u posjet Norveškoj. Skupljamo materijale za koncertni album The Hanson Brothers, koji je već snimljen, pa bi bilo doista fino kad bismo dobili odgovarajući likovni predložak i ploču izdali. Sljedeće godine odsvirat ćemo i nekoliko The Hanson Brothers koncerata. Nemamo pak nekih čvrstih planova, jer se svi nadamo zasluženom godišnjem odmoru.

RockLine: Zaključak s naše strane uvijek je u domeni poruke našim čitateljima. Što poručujete?

Tom: Okrenite stranicu, jer se na sljedećoj stranici sprema nešto čak bolje i slasnije. (smijeh)

Johnny: I: “Stay Tunned!”