Nastupaju: In Vain, Solefald, Vreid
Lokacija: Ljubljana / klub Gromka (Metelkova) / Slovenija
Datum: četvrtak, 11. 4. 2013
Od koncerta koji je organizator promovirao otkačenim plakatom s meksičkim mariachijima, uz prethodno nepoznavanje nastupajućih, očekivao bih nešto posve drugo. Ali ne, na pozornici nije stajao Antonio Banderas, a još manje nezaboravna trojka iz kultnog Beastie Boys spota Hey Ladies. U sklopu turneje Fire Walk With Me prošlog su se četvrtka u Gromki naime zaustavila tri norveška sastava, dva kod nas čak premijerno, dok su nositelji turneje Vreid već dobri, ali uvijek dobrodošli znanci naših pozornica.
Akademskih petnaest do deset prvi su na pozornicu stupili In Vain, koji su na moju veliku radost svoje lijene guze napokon digli na opsežniju europsku turneju. Norveški progresivni black/death metal sastav naime ne mogu izbaciti iz sjećanja i ušiju još od njihova fenomenalnog prvijenca The Latter Rain (2007). Njime je grupa postavila visoke ciljeve, ali s idućim albumom Mantra (2010) činilo se da je prvijenac bio tek početnička sreća. Nedavno objavljeni album Aenigma opet je krivulju kvalitete okrenuo prema gore, a norveški septet prvi put doveo u naše krajeve. In Vain su predstavili veličanstvenu, epsku glazbenu sliku sva tri albuma, koja je dokazala njihov majstorski osjećaj za skladanje. Epske duljine pjesama, tijekom kojih je In Vain lako uspjelo nanizati cijelu paletu osjećaja i glazbenih žanrova, uspjele su, doduše malobrojnu, publiku lako usisati u sebe. Pohvaliti treba ponajprije odličnu predstavu Sindrea Nedlanda, koji je pobrinuo za autentičan kontakt s publikom te šarenu i vrhunsku vokalnu izvedbu, kako zaraznih čistih, tako i brutalnih i sirovih vokala. Ako je Sindre posjedovao pravu karizmu, za idejnog vođu sastava Andreasa Frigstada, unatoč solidnom black metal vrištanju, to je teško tvrditi. Lijenim šetanjem po pozornici i kvazi opakim pogledima ispao je još gore od boksanja Tima »Ripperja« Owensa. Unatoč tome, In Vain su svojih četrdeset minuta odradili s odlikom, skladbe s Aenigme uživo već zvuče razorno i uvjerljivo, a posebno su oduševile kompleksne i razigrane epopeje s prvijenca Det Rakner, October’s Monody (s nezaboravnim »Nick Cave« djelićem) te titanski završetak uz The Titan.
Pravo razočaranje potom su priredili Solefald, ili bolje rečeno »tribute to« grupa. Jedini stalni članovi Solefalda, Cornelius i Lazare, naime su ostali doma (Lazare) odnosno navodno se otrovali hranom (Cornelius). Nažalost, dečke na turneji kao session grupa prate baš In Vain, koji su unatoč tome odsvirali kraći set, što je svakako bio lijep potez, ali bilo bi bolje da su se toga suzdržali. Artfagovski avangardni black metal bio je naime pravo mučenje za slušne organe, a k još goroj cjelini pridonijeli su još: toplovodarsko basistovo poplesivanje, koje bi prije očekivao u bendovima tipa Coldplay, te tekstovi koji bi u nekim krugovima na filozofskom fakultetu vjerojatno dobili oznaku genijalno i koje bi dečkići i curice s polizanim frizurama i obveznim naočalicama s debelim, crnim okvirima crtali po bilježnicama. Evo nekoliko primjera te ludosti: »Coco Chanel – welcome to hell/Let me out of my prison cell«, »The truth as it was told to me by Calvin Klein«, »« The USA don’t exist/Again I’m pissed.« Dopuštam mogućnost da je »tribute« bend bez pravih vođa zvučao loše, ali baš me ne vuče da još jednom okušam sreću.
Okus nakon »Solefald« groze popravili su Norvežani Vreid, nastali na zgarištu kultnog norveškog sastava Windir nakon tragične smrti njegova frontmena Valfara. No Vreid su tijekom djelovanja postali mnogo više od samog Windir »odvrtka« i postali odličan sastav s vlastitim identitetom. Nedavno je grupa izdala šesti album Welcome Farewell, koji odmak od black metalskih korijena i šaroliku evoluciju ionako bogate glazbe benda samo potvrđuje. Vreid su na učinkovitu pozornicu, ukrašenu vinjetama s naslovnice novog albuma, umarširali uz epske zvukove singla The Ramble, koji su već na samom početku naslikali sliku norveškog folklora. Karizmatični frontmen Sture lako je stupio u prvi plan te u obveznoj uniformi sa slikom norveške zastave silovito i učinkovito zapovijedao svojoj Vreid vojsci. Noviji Vreid imaju snažno naglašenu melodičnu komponentu, koja njihov pogled na black metal oboji snažnim utjecajima rocka, što još produbljuju gotovo folklorni, »polka« trenuci uz koje bi zaplesali i Oompa Loompasi, a lijep primjer toga bio je u nastavku baš izvanredni The Reap sa zaraznim rifovima i srhtavim solažama. Vreid se u svojim tekstovima dotiču tematika koje bismo grubo mogli podijeliti na tri dijela – na prvim su pločama tematike zla i tame bliske klasičnim temama black metala, srednje razdoblje grupe snažno je obilježeno tekstovima o norveškom folkloru, a još više tekstovima o Drugom svjetskom ratu i borbi protiv okupatora, a na Welcome Farewell Vreid se ponovno služe fantastičnijim, mističnijim elementima. Upravo su nam takvu sliku Vreid lako naslikali, jer su nas s, na primjer, The Reap i Welcome Farewell odveli u mračne norveške šume, sa Songen at Fangen i Raped By Light u black metal riffanje epskih veličina, a s Alarm među redove Norvežana koji su se usprotivili njemačkoj okupaciji tijekom Drugog svjetskog rata. Norvežani su pronašli odličnu nišu black metala pomiješanog s rock ‘n roll ritmovima i povremenim utjecajima thrash metala, koja je unikatna i istodobno prokleto zarazna! Na pozornici su Vreid pod vodstvom gitarista i vokala Stureja bili čista definicija svog imena, koje u prijevodu znači srdžba, a unatoč odličnom nastupu (ili baš zbog njega) snažno se pogrešao još koji komad više. Lijepo bi se uklopio na primjer Jarnbyrd ili Under Isen s albuma I Krig, koje su Vreid ovaj put posve preskočili. No norveški Srditeži lako su popravili okus nakon očajne sredine koncerta i uz to odsvirali jedan od boljih koncerata ove godine, koji su se kod nas zbili do ovog trenutka.
autor: Rok Klemše
fotografije: Nina Grad
Setlista Vreid:
1. The Ramble
2. The Reap
3. Songen at fangen
4. Welcome Farewell
5. Arche
6. Alarm
7. Sights of Old
8. Raped By Light
9. At the Brook
10. Pitch Black
