Nosferatu
Izvođač: Bloodbound
Izdavač: AOR Heaven Records
Izlazak: 2006
Ocjena: 3.5/5
Joj, joj, joj! Kad sam prvi put vidio sastav na fotografiji, pomislio sam da postoje dva benda s istim imenom i da sam jednostavno “uletio” na službenu stranicu krivog od njih. Ali nije tako. Ovi modeli odjeveni su u pravu “black metalsku” nošnju, išarani pravim “corpse paintingom”. A što među njima radi ime Fredrik Bergh (član švedskih AOR puritanaca Street Talk)? Postao je nestašan i s Bloodbound sada pokazuje svoj golemi talent publici koja je gladna iskonskih heavy metal atributa, onih koji su se na europskom tlu ustoličili davno prije!
Dakle, izgledu usprkos, glazba je sve samo ne “black metal”. Radi se o staroškolskoj “eighties” školi metalskih klasicizama. Prva skladba Behind The Moon mješavina je udarnog, ritmički otvorenog galopiranja W.A.S.P.-a i tercnog melodičnog harmoniziranja Iron Maiden. Takva, zapanjujuće podsjeća na Iron Maiden i po zvučnoj produkciji. Svima koji ovo čujete vjerojatno će sinuti misao: “Oh da, gdje su danas oni stari dobri Iron Maiden, koji su odavno zaboravili praštati vražje rifove a la The Trooper?!?” Ukratko, od uvodne skladbe nadalje, prvih pet pjesama izrezano je u visokoj brzini okoštale metalske škole, koja je mješavina elemenata n.o.w.b.h.m.-a, glam metala i, nećete vjerovati, primjese melodičnog hard rocka, jer ne smijemo zaboraviti da je jedan od autora materijala Fredrik Bergh.
Vokal je čist i melodičan! Njegov vlasnik je Urban Breed, inače pjevač sastava Tad Morose! Odjeven je u ruho pratećih vokalnih harmonija, tipičnih za pristupe melodičnog hard rocka i AOR metala (pompozno orijentirani refreni u Screams In The Night i For The King). Vokalne linije vrlo rado se krive u maniri Brucea Dickinsona, a i po boji glasa vokal se uspješno približava Iron Maiden vriskaču. Ono što vuče na osamdesete jest nedostatak dvostrukog bas pedala. Tako da se nitko ne treba bojati da se u slučaju Bloodbound vrtimo oko mačevanja nekih Rhapsody Of Fire. Bloodbound su produkcijski i u priličnoj mjeri stilski cijelo vrijeme zakleti na klasične elemente osamdesetih. Solaže su vođene baš u tračnicama starog dobrog Adriana Smitha, obavijene ukusnim atmosferičnim pasažama tercnih harmonija. Bend u skladbe unosi i lijepu mjeru pompe kroz himničnost refrena! Skladbe nose puno melodije i zarazan stupanj slušljivosti. Sve je složeno s lijepim osjećajem za kompaktnu melodičnu udarnost te odjeveno u kristalno jasnu produkciju koja ponovno oživljava osamdesete.
E, a onda dolazimo do sedme skladbe. Sedma pjesma je kliše, koji je prvi klišejski ometajući faktor ploče. Radi se o helloweenovski veselo pijanački šetajućoj Fallen From Grace. Jesu li Bloodbound njome htjeli upozoriti da mogu dosegnuti razinu Helloweena iz osamdesetih ili ne, uopće nije važno. To im je uspjelo više nego uvjerljivo, ali u tom se slučaju prihvaćaš sviranja obrada. Nije posve jasno zvuče li Bloodbound aktualno, no to je prilično glup potez. Da kloniraš nekoga tako besramno izravno samo kako bi dokazao kakve su ti tehničke sposobnosti. Jednostavno nepotreban kliše pun durske saharoze, koji nesretno odbija slušatelja od inače prosječno visoke kvalitete ovog uratka! A nakon te skladbe? Kao uklet! Druga polovica albuma naginje klišejima novodobnog power metala, kojima je cijeli planet Zemlja danas prepun, što albumu oduzima konzistentnost i ozbiljnost. Tako doživljavamo novi napad povišenog udjela skadkorne sadržine u Midnight Sun, koji uz to prožima soliranje tipične skandinavske škole, koje se pogledava s “barocco” elementima samog Malmsteena, što dokazuje tehničku izbrušenost Tomasa Olssona. Album završava u visokom tempu skladbom On The Battlefield, koja album ponovno približava prvoj polovici, odnosno prvih pet pjesama, dakle otvoreni “glam metal” jahaći ritam i “gitarski riff” te preko njih položena “power metal” melodija.
Bloodbound jednostavno žare, a Nosferatu je solidan prvijenac koji se u ovom trenutku gotovo posve našao na pravom mjestu i kao takav gotovo odlično prošao test ponovnog oživljavanja elemenata “heavy metala” osamdesetih. Sastav mjestimično upozori da posjeduje neku magiju koja uvjerava, zbog koje Bloodbound postaju prepoznatljivi, unatoč šetnji po prežvakanim kalupima. A opet, ne u potpunosti. Smeta naime previše očito oponašanje Helloweena, koje bendu oduzima mozak, pa je na tim mjestima album praktički prazan odnosno suhoparan. Dečki znaju položiti skladbu uz koju će se glave krepko vrtjeti oko svojih osi. Pitanje je samo koliko dugo će izdržati, jer se u takvim slučajevima nasljednici ovakvih debija predaju sve većoj vlastitoj repeticiji nasljednika. Glazbenici Bloodbound postižu izvanrednu kvalitativnu razinu. Manje kao autori materijala, jer su podložni oponašanju već izumljenog, ali posebno uvjeravaju kvalitetom s tehničke strane, tako da imaju sve šanse da prvijenac u budućnosti konzistentno nadograde i ne zapadnu u prosječnost parodije na power metal. Album za die-hard fanove Iron Maiden i power metala (bez naglašenog klepetanja dvostrukog bas bubanj pedala). Ostalima poručujem da ne srljaju prebrzo u njega, jer otrovno zarazna melodičnost skriva mnogi kliše koji već nakon drugog kruga slušanja “Nosferatu” može postati vrlo ometajući.
Postava
Urban Breed – vokal
Tomas Olsson – gitara
Fredrik Bergh – klavijature, bas gitara
Oskar Belin – bubnjevi
Produkcija
Thomas Olsson & Fredrik Bergh
Popis skladbi
1. Behind The Moon
2. Into The Dark
3. Nosferatu
4. Metal Monster
5. Crucified
6. Desdemonamedia
7. Fallen From Grace
8. Screams In The Night
9. For The King
10. Midnight Sun
11. On The Battlefield
Trajanje albuma: 53:04