Mjesto: Nickelsdorf, Austrija
Datum koncerta: 19.06.2009
Broj posjetitelja: 80000
Cijena karte: 110 € za sva tri dana
Buđenje u hladno i kišno jutro zasigurno ne obećava ništa dobro. Nažalost, tako se i pokazalo. Kiša je pomalo padala sve do kasnog poslijepodneva, a gacanje po blatu do gležnjeva ili još dubljem nije baš bilo na veselje. Nije ni čudo da su na štandu St. Paulija rasprodali sve gumene čizme. Barem je line-up tog dana bio fantastičan: super grupa Chickenfoot, Kaiser Chiefs, Placebo, Chris Cornell, Staind i drugi.
CRVENA POZORNICA – “RED STAGE”
CENTAO: 12.15 – 12.40
Drugi dan Nova Rock festivala otvorio je lokalni rock kvartet Centao, koji je svoj nastup započeo s nekoliko minuta zakašnjenja. No bend nije bio jedini kasnilo. Zbog kiše i gužve na ulazu kod “Crvene pozornice” kasnilo je i mnogo njihovih fanova. Kako su kasnije sami požalili, mnogi su uhvatili samo zadnju pjesmu. Unatoč tome, ispod pozornice se iz minute u minutu skupljalo sve više oduševljenih fanova koji su pjevali zajedno s Mattom (vokal), Steveom (gitara), Irwinom (bas gitara) i Joshom (bubnjevi). Postava, nastala 2001. godine, još od prvog izdanja se kune u izdavačku kuću MoRock Records. Pod njezinim su okriljem Centao 2006. izdali svoj debitantski album “Mindstrip”, kojem se prošle godine pridružio drugorođenčić “Your Poison Is My Paradise”, pločica s blago provokativnom naslovnicom. Sloboda izražavanja ima slobodne ruke. Vrijedi spomenuti i dvije male pločice “Rising” (2002) i “Straight Within” (2003) te singl “No One Knows” (2006). Dinamični i energični četveročlani sastav predstavio je okupljenoj publici nekoliko dosadašnjih pjesama, kao što su “I Need To Know”, “Addicted To You”, “I`m Your Devil”, “No One Knows”, “Short Romance” i “The Start”. Možda je upravo novi početak ono što bismo momcima preporučili. Naravno, s izbrušenijim stasom i glasom.
EISBRECHER: 13.00 – 13.30
Šestočlani njemački sastav Eisbrecher fuzijom metala i elektronike oduševljava gotovo od svog nastanka 2003. godine. Nasljednici novog njemačkog teškokategornog vala (“Neue Deutsche Härte”), koji je 1989. pokrenula grupa OOMPH!, a nastavio Rammstein, osvajaju koncertne pozornice u postavi osnivačkog dua, pjevača Alexxa Wesselskyja i solo gitarista te programera Noela Pixa, klavijaturista Maxa “Maximatora” Schuara, bubnjara Renea Greila, ritam gitarista Jürgena Planggera i bas gitarista Olija Pohla. Tijekom svog nastupa na Nova Rocku Ledolomci su se dotakli sva tri svoja izdana albuma, počevši od posljednjeg. Pločica “Sünde”, na kojoj se nalazi prva odsvirana pjesma “Kann denn Liebe Sünde sein?”, izašla je u kolovozu prošle godine, no od tada nije doživjela veće probojne uspjehe. Istina, sekstet oduševljava na domaćem, njemačkom govornom području, a ostatak svijeta ostaje prilično netaknut. Uz nekoliko svijetlih iznimaka drugdje u Europi i SAD-u, koje prate rad sastava. Iako samo s jednom skladbom, “Angst?”, pažnju je potom privukla njihova debitantska istoimena pločica, koja je kod izdavača ZYX Music izašla u siječnju 2004. Nešto više od dvije godine kasnije sastav je na tržište lansirao drugi studijski album “Antikörper” (ZYX Music, listopad 2006), s kojeg se mogla čuti naslovna pjesma te “Phosphor”. Jedan od većih aplauza višestoglave mase izazvala je skladba “This Is Deutsch” s trećeg albuma. Eisbrecher su svoj nastup zaključili pjesmom “Miststück” njemačkog sastava Megaherz, što ne iznenađuje jer je Wesselsky bio njihov osnivački član. Završetak sa sjećanjima na stara, dobra vremena.
ATROCITY: 13.55 – 14.35
Uporna kiša bila je i pozadina nastupa njemačkih metalaca Atrocity, a ništa nije ukazivalo na to da bi se vrijeme u bližoj budućnosti ikako popravilo. Unatoč tome, ispod pozornice se okupila zavidna množica fanova koja je sastav oduševljeno pozdravila. No više od samog benda pažnju su privukle oskudno odjevene plesačice koje su se iza rešetaka previjale lijevo i desno od bubnjeva. Sastav je u svojoj dvadesetčetverogodišnjoj glazbenoj povijesti izdao devet malih ploča, dva kompilacijska albuma i sedam studijskih albuma. Najviše je pažnje zasigurno privukla upravo posljednja, u veljači prošle godine izdana pločica samih obrada “Werk 80 II”, jer se na naslovnici pojavljuje ikona među starletama Dita Von Teese. No ni to ne zadovoljava pri ocjeni njihova nastupa. Istina, među publikom našlo se nekoliko ludih glava, ali opće je raspoloženje bilo prilično mlako. Od benda s tako dugom poviješću i prilično bogatom diskografijom ipak bi se očekivalo više od onoga što je pokazano. Ni popis odsviranih skladbi nije bio iznenađujući. Među najodjeknijima su možda samo “Blut”, “Gods Of Nation”, “Clash Of The Titans”, “Enigma” i svima poznata “The Sun Always Shines On TV”, koju u originalu izvodi norveški trio A-Ha. Atrocity ovaj put nisu uvjerili. Šteta.
DIR EN GREY: 15.05 – 15.55
Dir En Grey, peteročlani sastav iz Zemlje izlazećeg sunca, nastao 1997. godine, na Starom kontinentu se sasvim dobro snalazi, jer iza sebe (uz azijske i američke) već ima nekoliko europskih turneja. Posljednja, pod sloganom “Feast of V Senses”, obišla je sve veće festivale na “našem” tlu. No … Je li oduševio? Kyo (glavni vokal), Kaoru (gitara, prateći vokal), Die (gitara, prateći vokal), Toshiya (bas gitara, prateći vokal) i Shinya (bubnjevi) bili su sa svojim metalcoreom, nakon malo težih ritmova koje su stvorili Eisbrecher i Atrocity, pravi melem za uši. Iako su prva tri albuma “Gauze” (Free-Will, 1999), “Macabre” (Firewall, 2000) i “Kisou” (Firewall, 2002) ovaj put ostala netaknuta, momci su oduševili. Pa i ako ne toliko samom glazbom, nastup tih anoreksičnih mladića nabijen je i energijom i trudom, tako da mu podlegne i najkamenije kritičarevo srce. Opus od desetak odsviranih pjesama obuhvatio je sve odjeknije skladbe s posljednja četiri albuma. Počevši s posljednjom, prošle godine izdanom pločicom “Uroboros” (The End), koja obrađuje temu reinkarnacije, derneк se prelio u “Obscure” s četvrtog albuma “Vulgar” (Firewall) iz 2003. Unatoč odličnim reakcijama, to je bila jedina odsvirana skladba s te pločice. Pažnja je potom sa skladbom “Merciless Cult” prešla na album “Withering To Death” (Free-Will, 2005). To je njihova prva pločica koja je prodrla na europsko i sjevernoameričko tlo te bila zamijećena na Billboardovoj ljestvici “Hot Heatseekers”. Slična ili čak malo bolja sudbina slijedila je s albumom “The Marrow Of A Bone” (Firewall, 2007), s kojeg su Dir En Grey kao prvu odsvirali nešto glasniju i bržu skladbu “Grief”. Turneja na kojoj se momci nalaze nije samo festivalska, nego i promotivna, jer njihova posljednja pločica “Uroboros” još nije ni dobro predstavljena javnosti. No po reakcijama sudeći, publika skladbe “Dozing Green”, “Vinushka”, “Gaika, Chinmoku Ga Nemuru Koro” i “Reiketsu Nariseba” već dobro poznaje, jer se tijekom izvođenja potonjih ispod pozornice razvilo pravo malo rajanje. Vijenac od četiri prekinule su i zaključile skladbe “The Final” i “Saku” s probojnog albuma “Withering To Death”. Sat otkucava, ništa ne veli, a Dir En Grey su se već morali oprostiti od novorockerske publike, koja je još zadnji put zamigoljila uz skladbu “Agitated Screams Of Maggots” s pločice “The Marrow Of A Bone”. Do sljedećeg puta …
ALL THAT REMAINS: 16.25 – 17.20
Kiša je prestala, a pozornicu je od anoreksičnih mladića Dir En Grey preuzeo nešto pribraniji peteročlani metalcore sastav All That Remains, čiji korijeni sežu u 1998. godinu i u kojem uz četiri momka, pjevača Philipa Labontea, ritam gitarista Mikea Martina, solo gitarista Olija Herberta i bubnjara Jasona Costu, bas gitaru kroti mala Jeanne Sagan. Iako je bend izdao četiri studijska albuma, sve kod izdavača Prosthetic, tijekom nastupa na Nova Rocku posvetili su se samo posljednja dva. Debitantska pločica “Behind Silence And Solitude”, izašla 2002., i drugorođenčić “The Darkened Heart” iz 2004., unatoč mnogim odličnim skladbama ostali su netaknuti. No okupljenu rulju to nije smetalo. Pomalo su pjevali s Labonteom i družinom kad su za početak lupili “Not Alone” s trećeg albuma “The Fall Of The Ideals” (2006). Pločica koju je producirao Adam Dutkiewicz, gitarist sastava Killswitch Engage (koji je nastupio na crvenoj pozornici malo kasnije), bila je njihov prvi album na Billboardovoj ljestvici dvjestotke. Što uopće ne iznenađuje, jer se na spomenutom dugometražcu nalazi još podosta odličnih skladbi, kao npr. “We Stand”, “Become The Catalyst”, “The Weak Willed” i “Six”. Potonja je u posebnom obliku izdana za u posljednje vrijeme sve popularniju igricu “Guitar Hero II”. Ne treba zanemariti ni posljednju pločicu “Overcome”, izdanu u rujnu prošle godine, koju je Labonte opisao kao njihov najteži album. Skladbe “Two Weeks”, “Before The Damned”, “Forever In Your Hands”, “Chiron” i “Undone” to i dokazuju, jer su ATR s pločicom prvi put probili magičnu granicu i uvrstili se među desetku Billboardove ljestvice “Mainstream Rock Tracks”. Završni dio njihova nastupa pripao je skladbama “The Air That I Breath” i “This Calling” s albuma “The Fall Of Ideals”. Među svim njihovim komadima najviše je uspjeha požnjela upravo posljednja, jer je korištena na čak dva “soundtracka”, i to za film Pila III (Saw III) te američku televizijsku seriju Master Of Horror. Njezinu prepoznatljivost za kraj je potvrdila i publika, koja je još zadnji put poskočila s petoricom. O viđenom i čuvenom: sastav zasigurno još mnogo obećava!
MONSTER MAGNET: 17.50 – 18.55
S američkim hard rockerima Monster Magnet zapuhao je potpuno svjež vjetar, koji je blagotvorno djelovao na uši okupljene rulje. Korijeni četveročlanog sastava, kojeg čine Dave Wyndorf (vokal, ritam gitara), Ed Mundell (solo gitara), Jim Baglino (bas gitara) i Bob Pantella (bubnjevi), sežu u davnu 1989. godinu. U dva desetljeća postojanja izdali su sedam studijskih albuma, kroz koje su prošetali u jednosatnom nastupu na Nova Rock festivalu. Debitantskom albumu “Spine Of God” (Caroline Records, 1992) gospoda su se poklonila skladbom “Zodiac Lung”, koja je ujedno bila i jedina odsvirana pjesma s te pločice. Nešto više pažnje posvetili su drugom dugometražcu “Superjudge” (A&M Records, 1993), jer je to prvi album na kojem je Mundell sudjelovao. Skladbe? “Twin Earth” i “Superjudge”. Ništa više od dva komada, naslovnog i “Third Alternative”, nije se moglo čuti s treće pločice “Dopes To Infinity”, koja je 1995., baš kao i njezin prethodnik, izašla kod izdavača A&M Records. Prvi veći proboj na širu glazbenu scenu sastav je doživio s četvrtim studijskim albumom “Powertrip” (A&M Records) iz 1998., s kojim je debitirao na Billboardovoj ljestvici dvjestotke. S te je pločice okupljena rulja mogla čuti njihov najveći hit “Space Lord”, koji se na američkoj ljestvici “Mainstream Rock Tracks” probio na zavidno treće mjesto. A za njim ne zaostaju ni “Crop Circle”, “Powertrip” i “Tractor”, jer to su još tri odlična komada. Zbog vremenske stiske Monster Magnet bili su primorani izostaviti skladbe s petog albuma “God Says No” (A&M Records, 2001). Nešto pažnje potom su dobila i posljednja dva albuma. Sa šeste studijske pločice “Monolithic Baby!” (SPV), koja je ugledala svjetlo dana 2004., višestoglava masa imala je priliku čuti skladbe “Radiation Day” i “The Right Stuff”. Potonju su gospoda posudila od pjevača, pisca i glazbenika Roberta Newtona Calverta, poznatijeg kao vokalista sastava Hawkwind. Calvert je spomenutu skladbu izdao na svom konceptualnom albumu “Captain Lockheed And The Starfighters” iz 1974. Monster Magnet su svoju posljednju studijsku pločicu “4-Way Diablo” (SPV) izdali pred kraj 2007. i skladbom “Slap In The Face” još jednom izludjeli publiku. Iako se grupa nikad nije koketirala s nekim većim komercijalnim uspjesima, mnogo je njihovih skladbi korišteno na “soundtrack” albumima i računalnim igricama, odakle ih poznaje uglavnom mlađa generacija. Od njihova nastupa na crvenoj pozornici Nova Rock festivala mnogi nisu očekivali mnogo, pa je iznenađenje bilo utoliko veće. Wyndorf i društvo pokazali su se nevjerojatno šarmantnim i energičnim muškarcima, makar ih na trenutke malo “nestane”. No to im ne treba zamjeriti. Gospoda se jednostavno dosljedno drže izreke “Seks, droge & rock`n`roll”.
KILLSWITCH ENGAGE: 19.25 – 20.35
Povratak teškim ritmovima pripao je američkim metalcoreovcima Killswitch Engage, koji ove godine obilježavaju desetljeće djelovanja. Iako njihovi korijeni sežu u 1999., u postavi kakvu poznajemo danas djeluju od 2003. Naveza Howard Jones (glavni vokal) – Adam Dutkiewicz (gitara, prateći vokal) – Joel Stroetzel (gitara) – Mike D`Antonio (bas gitara) – Justin Foley (bubnjevi, udaraljke) svoju je diskografiju nedavno obogatila petom izdanom studijskom pločicom, koju su kao poklon jubilarnoj brojci po drugi put naslovili istoimeno. Perfekcionisti kakvi su KsE, u svom se radu drže triju jednostavnih pravila: bez prečaca, kompromisa i koraka unatrag. Ako pogledamo njihovu prošlost, to svakako vrijedi. Najčvršći dokaz svakako nudi neočekivana nominacija za Grammy 2005. u kategoriji “Best metal performance” za album “The End Of Heartache”, iako je na kraju nagrada pripala gospodinu Lemmyju Kilmisteru i njegovim Motörhead. Njihova daleko najuspješnija pločica ujedno je i prvi album na kojem je Jones sudjelovao, kad je zamijenio prethodnog pjevača Jesseja Leacha.
Nekoliko tisuća glava velika masa, koja se do tog trenutka skupila ispod crvene pozornice, bend je oduševljeno pozdravila. Njihovi poklici i pljesak pretvorili su se u brutalno naguravanje čim su se začuli prvi rifovi skladbe “A Bid Farewell” s već opjevane treće pločice “The End Of Heartache” (Roadrunner Records, 2004). Ludnica se nastavila s “When Darkness Falls”, još jednim odličnim komadom s tog uspješnog albuma. Ako si ljubitelj horora, spomenute ćeš se skladbe možda sjetiti sa “soundtrack” albuma za film Freddy vs. Jason, a ako nisi, samo brzo upiši tu sintagmu na Youtubeu. Killswitch Engage su u tamnijim vodama ostali sa skladbom “Fixation On The Darkness” s drugog i pretposljednjeg studijskog albuma “Alive Or Just Breathing” (Roadrunner Records, 2002), na kojem je sudjelovao pjevač Jesse Leach. Jedna od njegovih posljednjih izvedbi su i skladbe “Life To Lifeless” i “My Last Serenade”, koje se također nalaze na spomenutoj pločici. Njima su se zasigurno razveselili malo stariji obožavatelji, a našlo se nešto i za svježe “pridošlice”, npr. “Still Beats Your Name” s četvrtog dugometražca “As Daylight Dies” (Roadrunner Records, 2006). Za razliku od njihovih ranijih izdanja, koja je producirao Dutkiewicz, ovaj put mu je u pomoć priskočio gitarist Stroetzel. Rezultat je još jedna odlična KsE pločica, iako se potonji s time ne bi složio. Po njegovim riječima, trebala bi biti vrlo slična trećem albumu “The End Of Heartache”. Koliko je u tome istine, prosudi sam. Novorockeri se na to nisu obazirali i između “Take This Oath” i “Rose Of Sharyn” priredili su podosta svega samo ne nedužnih vragolija. Iako se petorka ovaj put nije osvrnula na svoj prvi istoimeni debitantski album, nešto je više pažnje dobila njihova posljednja i već drugi put istoimena pločica, koja bi trebala značiti novi početak. Toga se KsE drže sa skladbom “Starting Over”, drugim singlom s njihova petog albuma. Iako “As Daylight Dies” prema statistici nije njihovo najuspješnije izdanje, na njemu se krije podosta bisera, kao što su “This Is Absolution”, “The Arms Of Sorrow” i “My Curse”, još jedan Grammyjev nominirac. Jonesovo drečanje i daveženje u spomenutim trima zamijenjene su čistim vokalnim i gitarskim linijama. Pravo suprotno od prije viđenog i čuvenog. Killswitch Engage su svoj nešto dulji od jednosatnog nastup zaključili s “The End Of Heartache” s istoimene pločice i “soundtrack” skladbom za film Resident Evil: Apocalypse, te obradom prvog singla “Holy Diver” heavy metal sastava Dio.
Ako je petorka nekoliko dana prije nastupa na Nova Rocku oduševila u Zagrebu, kad je zagrijavala pozornicu za divljake Slipknot, ovaj put nije bilo drugačije. Masu je već prvim komadom od melankoličnog Monster Magnet valovanja ponijela u visine teškokategorne glazbe, začinjene pomalo hrapavim Jonesovim glasom i distorziranim gitarama, i tamo je zadržala do samog kraja. Tri puta “hura” za Killswitch Engage!
CHICKENFOOT: 21.05 – 22.20
Sastav Chickenfoot projekt je četiriju dosadnih starih mačaka i glazbenih veterana, pjevača Sammyja Hagara i basista Michaela Anthonyja, koji predstavljaju polovicu sastava Van Halen, te gitarskog virtuoza Joea Satrianija i bubnjara Red Hot Chili Peppersa Chada Smitha. Iako je ta, takozvana super grupa, svoj put započela više za šalu nego ozbiljno, u rekordno je kratkom roku osvojila i lokalnu i globalnu glazbenu scenu. Svoj je uspjeh kvartet okrunio istoimenom pločicom, koja je ugledala svjetlo dana početkom ovogodišnjeg lipnja.
Neprestano uperene poglede na zamračenu pozornicu, s koje je sjalo samo blago zakrivljeno živo crveno postolje za mikrofon, naslutili su da su Chickenfoot najiščekivaniji sastav “crvene pozornice” tog dana. Sekunde su prolazile polako, a kad je trojac Smith – Satriani – Anthony počeo s odličnim instrumentalnim uvodom u skladbu “Avenida Revolution”, publika je izgubila kontrolu. Gromoglasan aplauz i za nekoliko decibela glasniji poklici, ponajprije sijedokosih glazbenih zaljubljenika, koji su odrastali uz zvukove legendarnih Van Halen, potom su pozdravili i Hagara s crvenim sunčanim naočalama i podudarnim tenisicama, očito njegovim zaštitnim znakom. Iako je gospodin već u poodmaklim godinama, to ni na trenutak ne pokazuje. Hiperaktivan i pun energije kakav jest, uhvatio bi ga čas na jednom, čas na drugom kraju pozornice, u neprestanom poskakivanju. U zabavnim i veseljačkim hard rock ritmovima večer se nastavila skladbom “Soap On A Rope” i među cijelom okupljenom rulјom nije bilo osobe koja ne bi zamigoljila bokovima i guzom. Kako i ne bi, uz njihovu glazbu, s obaveznim Satrianijevim solažnim umetcima, otopi se i ona najzategnutija duša. Pogotovo kad je riječ o pjesmi “Sexy Little Thing”, koju je kavalir Hagar posvetio svim pripadnicama nježnijeg spola. Iako je najstariji član sastava, glas mu unatoč kilometraži odlično služi. Pa i onda kad treba izvući najdublji “Oh Yeah”. Nabrušen pištolj ipak nije samo on. Anthony, koji je tog dana slavio svoj pedeset i peti rođendan, odlično ga prati. I glasom i stasom. Nakon udarne četiri skladbe, koje si u istom redoslijedu slijede i na albumu, uslijedila je ponajprije instrumentalna “Down The Drain”, tijekom koje je slavljenik pokazao nekoliko svojih basističkih vragolija. I oduševio. Jedan od najljepših trenutaka njihova nastupa zasigurno je bila balada “Learning To Fall”. Tijekom nje je Hagar sjeo na rub pozornice, na koljena posadio citri nalik električni instrument i ponio publiku u oblake. No lebdenje u visinama nije dugo trajalo. Višetisućglavu okupljenu rulju prizemljila je skladba “Get It Up”, u kojoj Hagar tijekom refrena “Now get it up / Arriba, ‘riba / Oh, oh, oh / Get it up” ponovno i više nego uspješno iskušava raspon svog glasa. Unatoč tome što Satriani sa svojim gitarskim solažnim umetcima ima ogromnu prednost pred ostalom dvojicom članova, Smithom i Anthonyjem, i njih dvojica doživljavaju “pet minuta slave”. Ako ne na početku, onda pred kraj nastupa, ali ipak bolje nego nikad. Tako je tijekom “Turnin` Left” ponovno zasjao crno-bijeli Anthonyjev bas, a Smith je, kao već toliko puta prije, preuzeo tijekom skladbe “Future In The Past”. Chickenfoot su svoj odličan i iznimno energičan nastup zaključili pjesmom “Bad Motor Scooter”, koja se nalazi na istoimenom debitantskom albumu sastava Montrose, kod kojeg je Hagar započeo svoju glazbenu karijeru.
Veseljaci Chickenfoot su u dobrih sedamdeset minuta predstavili veliku većinu skladbi s prvijenca i unatoč godinama dokazali da su gospoda još uvijek u odličnoj formi. Tjelesnoj, instrumentalnoj i vokalnoj. Pileći bataci, poslužani za večeru, teknuli su više nego ikad prije.
IN EXTREMO: 22.50 – 00.20
Na “crvenoj pozornici” kao zadnji tog dana nastupio je njemački sastav In Extremo, s kojim je višetisućglava, ponajprije njemačkim jezikom govoreća rulja, zaplivala u sasvim druge vode. Sedmeročlani sastav, čiji članovi (svi višeinstrumentalisti) nastupaju pod umjetničkim imenima, mogli bismo nazvati kar pleme, koje u svojoj glazbi spaja različite glazbene stilove (srednjovjekovne tradicionalne pjesme, rock i metal), instrumente (klasična rock i metal glazbala, gajde, harfu, hurdy-gurdy, srednjovjekovne i renesansne drvene svirale …) i jezike (norveški, španjolski, engleski, staroswedski, starofrancuski, islandski, estonski, hebrejski, gotski, latinski, starovisokonjemački i srednjonjemački). Uz vrlo snažan glazbeni utjecaj ima i očitu edukativnu vrijednost, jer kroz svoje pjesme čuva takozvane mrtve jezike. Grupa, koja je na samom početku nastupala odvojeno kao srednjovjekovni i rock bend, u sadašnju se formaciju, hibrid obaju prijašnjih sastava, ujedinila 1995., a od tada njihova popularnost neprestano raste. Ponajprije na tlu Starog kontinenta. Zasluge treba pripisati bogatoj diskografiji, koja uključuje trinaest studijskih i “live” albuma, jedno “The Best Of” izdanje te tri dvd-ja. A kako bogata žetva izdanih albuma nudi širok izbor pjesama, teško je odlučiti koju odsvirati, a koju ne. Pažnja je ovaj put pripala albumima “Weckt die Toten!” (1998), “Verehrt Und Augespien” (1999), “Sünder Ohne Zügel” (2001), “7” (2003), “Mein Rasend Herz” (2005) i “Sängerkrieg” (2008). Ostala izdanja, ponajprije ona ranija, ovaj su put ostala netaknuta.
In Extremo su, unatoč bogatoj i plodnoj petnaestogodišnjoj povijesti, veći komercijalni uspjeh doživjeli sa svojim posljednjim studijskim albumom “Sängerkrieg”, koji je ugledao svjetlo dana kod izdavača MCA Record (pod okriljem izdavača Universal) u svibnju prošle godine. U razmjerno kratkom razdoblju, samo tri tjedna nakon izlaska, našao se na samom vrhu njemačke ljestvice albuma, čime je zaslužio laskavi naslov jedne od najuspješnijih InEx pločica. Zato nije bilo iznenađujuće da su Das letzte Einhorn (Michael Robert Rhein), Van Lange (Sebastian Oliver Lange), Die Lutter (Kay Lutter), Der Morgenstern (Reiner Morgenstern), Dr. Pymonte (André Strugala), Flex der Biegsame (Marco Ernst-Felix Zorzytzky) i Yellow Pfeiffer (Boris Pfeiffer) potonjem posvetili najviše pažnje. Skladbe? “Sieben Köche”, “Frei zu Sein”, “Sängerkrieg”, “Auf`s Leben”, “Flaschenpost”, “En Esta Noche” i “In Diesem Licht”. Ludnica? Zajamčena! I sa strane svih ostalih odsviranih skladbi. Takozvani folk metalci uspješno su među prije nabrojene pjesme upleli “Vollmond” (“Sünder Ohne Zügel”, 2001), koja sadrži isječke iz skladbi francuskog pjesnika Francoisa Villona iz 15. stoljeća; svima dobro poznatu “Ave Mario” (“7”, 2003) te pjesme “Poc Vecem”, “Spielmann” i “Rasend Herz” s uspješnog albuma “Mein Rasend Herz” (Island Records, 2005). Vijenac najuspješnijih prekinula je samo još “Ai Vis Lo Lop” s prvijenca “Weckt die Toten!” (Vielklang Musikproduktion, 1998), tijekom koje se ponovno prepliću staro, tradicionalno i novo.
Ako su se InEx u prvom dijelu svog nastupa posvetili ponajprije posljednjem studijskom albumu, drugi je dio pripao nešto starijim, ali jednako vrlo dobro poznatim skladbama. Tako su s albuma “7”, kojeg mnogi smatraju njihovim prvim uspješnijim albumom, gospoda odsvirala “Erbeermund” i “Küss Mich” te time derneк doveli do vrhunca, potkrijepljenog pirotehnikom. Nisu zaboravili ni svoju drugu pločicu “Verehrt und Angespien” iz 1999. (Mercury Records), s koje je publika imala priliku čuti “Spielmannsfluch (The Gleeman`s Bane)” sa stihovima njemačkog pjesnika Ludwiga Uhlanda iz 18. stoljeća. Još malo dalje u povijest, preciznije na prijelaz 11. i 12. stoljeća, ponijet će nas “Omnia Sol Temperat” s isječcima iz “Carmine Burane” (“Sünder Ohne Zügel”, 2001). Sjete se i skladbe “Villeman Og Magnhild” s debitantskog albuma, u kojoj se ponovno prepliću tradicionalno i moderno, te njome večer i zaključe.
Gotovo cjelodnevna kiša i blato u vezi s glazbom In Extremo i njihovom pirotehnikom zavrtjeli su kotač vremena nekoliko stoljeća unatrag, svjedočeći tako pravo (barbarsko) srednjovjekovno ozračje, u kojem pravila ne vrijede i u kojem alkohol teče potocima. Tu se onda pojavi još i asocijacija s ljepšim dijelom filma Hrabro srce s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi, ali ostavimo to za neko drugo vrijeme ili mjesto…
PLAVA POZORNICA – “BLUE STAGE”
NO HEAD ON MY SHOULDERS: 13.00 – 13.25
Kao prvi tog dana djevičanski sjaj “plave pozornice” oduzeli su No Head On My Shoulders, desetočlani lokalni sastav koji se na sve načine trudi zabavljati mješavinom punka, rocka, ska, disca, reggaea, jazza, funka, latina, balkana i inferna. Svega pomalo za još jedan neizvorni glazbeni koktel. Iako sastav potječe iz domaćih krajeva, ispod pozornice se okupila tek šaka fanova, a i to su vjerojatno bili prijatelji i znanci koji su došli bodriti nadobudne sunarodnjake. NHOMS su krajem 2006. izdali prvijenac “Caution Overload”, s kojeg je publika mogla čuti “Pülp Fictiön”, “Evil Knevil”, “Coffee” i “Firebringer”. Kako je od izlaska prvijenca prošlo već podosta vremena, momci i djevojka se posljednjih mjeseci intenzivno pripremaju za izlazak i promociju drugog studijskog albuma, za koji kažu da bi trebao biti tehnički i glazbeno savršeniji. Istina, sastav viđenim i čuvenim nije oduševio, ali kako kažu: nada umire posljednja. Pustimo se iznenaditi!
THE DURANGO RIOT: 13.45 – 14.15
The Durango Riot, švedski sastav četvorice stasitih mladića, koji je pozornicu preuzeo od lokalnih ska-punk veseljaka NHOMS, u posljednjoj četvrtini 2007. izdao je kod izdavača Fuzzorama prvijenac “Telemission” i od tada uspješno prodro na šire glazbeno tržište. Uz odličan performans i zarazan zvuk, moderni grungeri osvajaju Europu i zahvaljujući nastupanju s većim imenima alternativne scene, kao što su Nijemci Die Toten Hosen, Amerikanci iz kalifornijskog Orange Countyja – Social Distortion, te sunarodnjaci The Soundtrack Of Our Lives i Truckfighters, s kojima smo ih u listopadu 2007. imali priliku vidjeti u ljubljanskoj Menzi pri koritu. Prošli je mjesec njihova debitantska pločica izašla i u Japanu i donijela im nastup na tokijskom Summer Sonic festivalu. Prema viđenom i čuvenom možemo zaključiti da su u Zemlji izlazećeg sunca oduševili jednako kao i dobar mjesec dana ranije na Nova Rocku. Iako su imali na raspolaganju slabih trideset minuta, momci su iz njih iscijedili maksimum. Unatoč novonastalom materijalu (skladba “Burn The House”), četvorka se posvetila svojoj jedinoj pločici, s koje je publika imala priliku čuti njihove probojnije i uspješnije skladbe. Da spomenemo samo neke: “No Need For Satisfaction”, “Man In The Machine”, “Future 2036”, “Dirty Needs” i “Drivers”. Fred (glavni vokal, ritam gitara), Jake (solo gitara, prateći vokal), Hakan (bas gitara) i Eric (bubnjevi, udaraljke) znaju, htio ti to ili ne, nenametljivo ti se uvući pod kožu i svojom se glazbom usidriti duboko u srce. Čime nema ništa loše … Samo neka već snime novu ploču!
EXPATRIATE: 14.40 – 15.15
Novovalni indie rockeri iz Zemlje Down Under, Expatriate, prilično su svježa izmišljotina svemoguće glazbe, koji su na scenu udarili 2005. i ubrzo nakon toga izdali dvije male pločice “Lovers le Strange” i “Play A Part EP”. Prepoznatljivost šireg lica donio im je debitantski album “In The Midst Of This”, koji je 2007. izašao kod izdavača “Dew Process” i već se u prvom tjednu probio na službenu australsku glazbenu ljestvicu ARIA Charts. U krug svojih uspjeha Ben King (vokal, gitara), Chris “Christo” Kollias (bubnjevi), Damian Press (klavijature, gitara) i David Molland (bas gitara) mogu ubrojiti nastupe s priznatim imenima glazbene scene, kao što su Silverchair, Powderfinger, Editors, The Cops i Interpol. Među svim spomenutima ugled će im zasigurno podići nadolazeće koncertiranje s Placebo, kad će Expatriate za primadonu Briana Molka zagrijavati pozornicu na jesenskom, europskom dijelu svjetske turneje “Battle For The Sun”, posvećene njihovoj posljednjoj, početkom ljeta izdanoj istoimenoj pločici. Dakle, ovaj je nastup bio samo zagrijavanje pred veliko finale. U dobrih pola sata kvartet je većinu vremena posvetio svom prvijencu, s kojeg je okupljena masa, sastavljena ponajprije od zgodnih tinejdžerica, mogla čuti skladbe “Crazy”, “Shooting Star”, “Are You Awake?”, “Blackbird” i “Gotta Get Home”. Previđene nisu ostale ni njihove male pločice. Tako je s prvog EP-ja zasjala “Aviation At Night”, a s drugog “Heart Attack”. Da momci ne počivaju na starim lovorikama dokazali su pjesmom “Miracle Mile”, koja će izaći na njihovoj novoj, željno iščekivanoj studijskoj pločici. Kao što vrijedi i za The Durango Riot – što prije, to bolje!
LACUNA COIL: 15.45 – 16.35
Korijeni talijanskog šesteraca Lacuna Coil, koji koketira s nekom mješavinom gothic pop rocka, sežu u davnu 1994., no bolje su na sebe upozorili tek svojim pretposljednjim studijskim albumom “Karmacode” iz 2006., kad su s dvadeset i osmim mjestom prodrli na Billboardovu ljestvicu dvjestotke najboljih albuma. Još je bolje prošla njihova posljednja pločica “Shallow Life”, na koju je sastav, sastavljen od dvaju glavnih vokalista Cristine Scabbie i Andree Ferra, gitarista Cristiana “Pizze” Miglioria i Marca “Mausa” Biazzija, bas gitarista Marca Cotija Zelatija te bubnjara i udarača Cristiana “Criza” Mozzatija, najponosniji. Dijelom i zato što je to njihova najdovršenija pločica – usavršenija, intenzivnija i usredotočenija na bit. To dokazuju skladbe “I Won`t Tell You”, “Not Enough”, “I`m Not Afraid” i “Spellbound”, koje u sličnom redoslijedu možeš naći i na albumu. Među starijim skladbama najviše su se isticale one s prije spomenute pločice “Karmacode”, koje su kod slušatelja pale na plodno tlo, jer je publika rajala od prve do zadnje skladbe. Ako spomenemo neke, to su “To The Edge”, “Fragments Of Faith”, “Fragile” i “Our Truth”. Jedan od prvih odjeknijih uspjeha sastavu je donijela već skladba “Heaven`s A Lie” s pločice “Comalies”, izdane u listopadu 2002. kod izdavača Century Media. Njihov je nastup dodatno začinila obrada Depeche Mode skladbe “Enjoy The Silence” (album “Violator”, Mute, 1990), kojoj su LC dali nešto teži zvuk. Doduše, skladbi ta preobrazba donekle pristaje, pa ipak … Originalnu izvedbu ne nadmašuje. Unatoč prosječnom nastupu talijanskog sastava, novorockerska rulja nije mogla odoljeti (na trenutke odvratno) zaraznim zvukovima Lacuna Coil. U čemu je tek tajna njihova uspjeha?
DREDG: 17.05 – 18.00
Jedan od najiščekivanijih bendova tog dana zasigurno su bili američki alternativci Dredg, koji rijetko zalaze južnije od njemačke granice. Zato je oduševljenje kad je kvartet stupio na pozornicu bilo utoliko veće. Sastav, nastao 1993., od samog početka djeluje u nepromijenjenoj postavi Gavin Hayes (glavni vokal, slide gitara, gitara), Drew Roulette (bas gitara, sintisajzer), Mark Engles (gitara) i Dino Campanella (bubnjevi, klavir, orgulje). Osim glazbom, momci se oduševljavaju i umjetnošću i psihologijom, što je vidljivo iz svih njihovih albuma. Tako npr. njihova debitantska pločica “Leitmotif”, izašla 1998., obrađuje temu čovjeka koji se bori sa svojom moralnom bolešću, zbog čega putuje svijetom i u različitim kulturama traži lijek za nju. I njihov drugi studijski album “El Cielo” (Universal, 2002) konceptualni je album, samo što je taj više umjetnički inspiriran, jer im je tijekom nastanka izvor utjecaja bila slika “Dream Caused by the Flight of a Bee around a Pomegranate a Second Before Awakening” španjolskog nadrealističkog slikara Salvadora Dalíja, o čemu svjedoče naslovi skladbi. Svoju slikarsku žicu na trećoj pločici “Catch Without Arms” (Interscope, 2005) pokazali su pjevač Hayes i basist Roulette te stvorili četrnaest ilustracija, prikupljenih u istoimenu zbirku. Baš kao i njihov prvijenac, ni posljednji studijski album “The Pariah, The Parrot, The Delusion”, koji je izašao početkom ovogodišnjeg lipnja kod nezavisnog izdavača Ohlone Recordings, nema crtačkog prizvuka, nego se pritom oslanjaju na esej “A Letter to the Six Billionth Citizen” Salmana Rushdieja. Kao što je već nekako običaj, spomenuta je pločica dobila najviše pažnje na festivalu, jer su s nje odsvirali većinu svojih uspješnica, npr. “Pariah”, “R U O K?”, “Ireland”, “Savior” i “Information”. Rajanje ipak nije bilo posvećeno samo najnovijem Dredg izdanju. U najboljem tonu su za- i izzvučali i “Same Ol` Road”, “Triangle” i “The Canyon Behind Her” s pločice “El Cielo”, te “Ode To The Sun”, “Jamais Vu” i “Bug Eyes” s albuma “Catch Without Arms”. Upravo bi potonji, po riječima poznavatelja, trebao biti najbolji album Dredg, koji je grupi donio prepoznatljivost šireg opsega. Da je tome tako, složila bi se i novorockerska publika, koja je unatoč dubokom blatu rajala onako kako im je narekivao kvartet. Pohvalno!
STAIND: 18.30 – 19.35
Iako su Staind, američki sastav iz Springfielda, Massachusetts, SAD, točno godinu dana ranije izdali svoj posljednji studijski album “The Illusion Of Progress” (Flip/Roadrunner), o njima se nije puno govorilo. Barem do nastupa na Nova Rocku ne, gdje su oduševili. I mlade i stare. Kako i ne bi, jer su Aaron Lewis (glavni vokal, ritam i akustična gitara), Mike Mushok (solo gitara), Johnny April (bas gitara, prateći vokal) i Jon Wysocki (bubnjevi), koji su na sceni u istoj postavi prisutni od 1993., izdali šest dugometražnih pločica, jednu kompilaciju i čak dvadeset i jedan singl. Sastav s više od petnaest milijuna prodanih ploča postigao je uspjeh većih razmjera s drugim studijskim albumom “Dysfunction” (Flip/Elektra, 1999), koji je ubrzo nakon izlaska postao najvrući sjevernoamerički album. Iako ocjene glazbenih kritičara nisu najoduševljenije, na spomenutom se dugometražcu krije podosta bisera, koje je novorockerska rulja imala priliku čuti uživo. To su “Raw”, “Spleen” i “Mudshovel”. Potonji je s malo drugačijim imenom “Mudshuvel” izdan već na njihovu prvijencu “Tormented” (samozaložba, 1996; ovaj put Staind s te pločice nisu odsvirali nijednu skladbu), ali je bolje zaživio u nešto drugačijoj i novosnimljenoj verziji. Najveće oduševljenje višetisućglave publike požnjele su skladbe s njihove treće i prve uspješnije studijske pločice “Break The Cycle” iz 2001., koja je izašla kod iste izdavačke kuće kao i njezin prethodnik. Album kojim su Staind doživjeli megalomanski uspjeh svjetskih razmjera debitirao je među deset najboljih pločica na Billboardovoj ljestvici dvjestotke, jer je u slabih petnaest tjedana od izlaska prodan u gotovo tri milijuna primjeraka. Lewis & Co. zadovoljili su dobrog rocka žedan puk s tri od pet izdanih singlova s te pločice, počevši s “For You”, koja je sa svojim težim zvukom najsličnija prethodnom albumu “Dysfunction”. No to nije jedina “prednost” te skladbe. Sastav stavlja veliki naglasak i na tekst, koji govori o (psihičkoj) zlouporabi djece, što se u posljednje vrijeme pokazuje kao vrlo goruć problem. Sljedeći najuspješniji singl s pločice je “It`s Been A While”. “Naspona” samoispovjedna balada (riječ je naime o Lewisovoj ovisnosti o drogama, propalim vezama, njegovu ocu…) na prvom je mjestu ljestvice najvrućih skladbi izdržala rekordnih šesnaest tjedana, ali ju je 2007. nadmašila pjesma “The Pretender” sastava Foo Fighters. Pritom je zanimljivo i to da je videospot za spomenutu skladbu režirao Fred Durst, frontmen sastava Limp Bizkit (koji su nastupili trećeg dana Nova Rock festivala), koji je, kad je prije nekog zajedničkog nastupa vidio “kontroverznu” naslovnicu Staind demo albuma, bio odlučno protiv plaćanja spomenutom sastavu. No brzo je promijenio mišljenje, jer ga je karizmatični Lewis svojim nastupom potpuno očarao, pa Durst – ne sudi “knjigu po koricama”. Jedina odsvirana pjesma od spomenutih s tog albuma koja nije izdana kao singl je skladba “Pressure”, što ne znači da je okupljena rulja nije bila sretna. Tijekom njihova nastupa rajanje je zasigurno doseglo vrhunac s baladom “Outside” i ako si pogledao prema pozornici, iza koje se u zlatno-žuto-narančastoj boji presijavalo zalazeće sunce, vidio si poveći broj zagrljenih parova. Ostali, koji se nisu priljubljivali, nego su radije grlili svaki svoju krigлу piva, jednoglasno su pjevali zajedno s Lewisom na akustičnoj gitari, tako da se čulo i daleko prema drugoj pozornici. To je još jedna skladba na kojoj je Durst, tijekom turneje “obiteljskih vrijednosti” (“The Family Values Tour 1999”), doprinio prateći vokal. Slabe četiri minute pažnje sa skladbom “Falling Down” Staind su namijenili i svojoj četvrtoj pločici “14 Shades Of Grey” (Flip/Elektra, 2003), s kojom su odabrali ne toliko nu-metal koliko mainstream put, što im je već drugi put donijelo najbolju poziciju na Billboardovoj ljestvici dvjestotke. Blatno su rajanje začinile i skladbe s pete pločice jednostavna naslova “Chapter 5” (Flip/Atlantic, 2005), još jednog prvorazrednog billboardovca. Iako pločica u Europi nije dosegla ni približno tako visoku poziciju kao njihovi prijašnji albumi, u SAD-u je bila platinasta. Posebno mjesto zasigurno zaslužuju skladbe “Paper Jesus” (izravan napad na izdavače koji umjesto kvalitetne glazbe idealiziraju zaradu) i “King Of All Excuses”, koje su još jednom oživjele već ionako zagrijanu publiku. Staind su i sa šestom studijskom pločicom “The Illusion Of Progress” (2008) ostali vjerni dosadašnjem izdavaču Flip, pod čijim su okriljem još od svog prvijenca. Iako je ljetna festivalska turneja trebala biti posvećena promociji upravo nje, gospoda su na play listu uvrstila skromna dva komada – “This Is It” i “The Way I Am”. Unatoč tome što još uvijek dišu vrlo svježe, kod slušatelja su se već vrlo dobro usidrile i bile popraćene glasnim pjevanjem refrena, tijekom kojih se Lewisu na licu ocrtavao jedva vidljiv (zadovoljan) smiješak.
Karizmatični frontmen i ostali “supatnici” prošetali su u dobrih šezdeset minuta kroz sve svoje odjeknije skladbe i dokazali da unatoč zatišju koje je neko vrijeme vladalo na sceni još uvijek žive punim plućima. Samo tako dalje!
CHRIS CORNELL: 20.05 – 21.15
Četrdesetpetogodišnji američki pjevač, gitarist, tekstopisac i Grammyjev nominirac Chris Cornell ikona je koja je na glazbenoj sceni prisutna još od svojih mladenačkih dana. Počelo je sa Soundgarden (1984 – 1997), prelilo se u dvogodišnju samostalnu karijeru (1998 – 2001) i nastavilo s Audioslave (2001 – 2007), kad je legendarni Zach de la Rocha napustio Rage Against The Machine. Ako je radost zbog njihova ponovnog uskrsnuća krajem 2007. bila neopisiva, jednako je tako bila i tuga zbog završetka šestogodišnjeg djelovanja Audioslave. Cornell, zaljubljen u glazbu, potom se ponovno latio samostalne karijere, u okviru koje smo svjedočili njegovu nastupu na plavoj pozornici Nova Rock festivala. Iako njegova diskografija iz razdoblja samostalnog glazbenog djelovanja obuhvaća tri studijska albuma “Euphoria Morning” (Interscope, 1999), “Carry On” (Suretone/Interscope, 2007) i “Scream” (Mosley/Interscope/Universal, 2009), na njegovoj se play listi još uvijek nalaze skladbe obaju sastava. Kako i ne bi, jer su gotovo svi albumi koje je Cornell izdao sa svoja dva bivša sastava višestruko platinasti. Sasvim drugačije prolaze njegovi solo albumi, jer su ocjene kritičara sa svakim izdanjem sve niže. Skladba “Can`t Change Me” s njegova prvijenca bila je 2000. nominirana za prestižnu glazbenu nagradu Grammy u kategoriji “Best Male Rock Vocal Performance”. S druge pločice najviše se isticala pjesma “You Know My Name”, koja je kao “theme song” korištena u 2006. izdanom filmu James Bond: Casino Royale. Ako su Cornella s prva dva albuma hvalili do neba, “Scream” je bio slijetanje na tvrdo tlo. Suradnja s Timbalandom očito nije donijela očekivane plodove, jer je pločica na Billboardovoj ljestvici dvjestotke izdržala jadnih deset tjedana, a točku na i stavile su i mnoge negativne kritike, koje su album doslovno rastrgale. Nažalost, s time se slažu i njegovi sljedbenici, koji jednoglasno tvrde da je Cornellova karijera cvjetala sa Soundgarden i Audioslave i da je njegovo sadašnje djelovanje samo još muža, za neke teško zarađenog novca. Zato je višetisućglavoj masi, koja se te prelijepe subotnje večeri okupila ispod plave pozornice, bilo utoliko veće zadovoljstvo slušati Cornella kad je odsvirao nekoliko skladbi iz razdoblja obaju sastava. Sjećanja na Soundgarden obudio je komadima “Outshined” s albuma “Badmotorfinger” (1991) i “Black Hole Sun” te “Spoonman” s pločice “Superunknown” (1994). Audioslave su zaživjeli sa “Show Me How To Live” i “Cochise” s njihova istoimenog debitantskog albuma, koji je izašao 2002., i “Be Yourself” s druge pločice “Out Of Exile” (2005). Pažnju je skladbom “Hunger Strike” namijenio i svom “tribute to” sastavu Temple Of The Dog, koji je djelovao između 1990. i 1992., a posvećen je njegovu prijatelju Andrewu Woodu iz grupe Mother Love Bone. Zagrijano je ozračje dodatno začinila obrada “Good Times, Bad Times” legendarnih Led Zeppelin, koja se nalazi na njihovu istoimenom prvijencu iz 1969.
Gospodin, koji se ponosi glasom raspona četiriju oktava i vladanjem “vocal beltingom” (riječ je o izvlačenju snažnih visokih tonova iz glasnica), svojim nastupom na festivalu nije previše oduševio. Odsvirane skladbe “Part Of Me”, “Enemy”, “Time”, “Scream” i “Watch Out” s njegove treće, u ožujku izdane pločice “Scream”, zbog mnogo većih, malo prije nabrojenih uspješnica Soundgarden i Audioslave, samo su još blijeda izmaglica negdje daleko na obzoru. Možda bi bilo vrijeme da Cornell na neko vrijeme legne na počinak i tako se nada novim i svježim idejama za svoj sljedeći projekt. Koji god on bio.
KAISER CHIEFS: 21.45 – 23.00
Ako 1997. znači kraj sastava Soundgarden, na drugom kraju svijeta, u Leedsu, nastaje engleska indie rock grupa Kaiser Chiefs. Petorka, čiji su osnivački i sadašnji članovi Ricky Wilson (glavni vokal, udaraljke), Andrew “Whitey” White (gitara, prateći vokal), Simon Rix (bas gitara, prateći vokal), Nick “Peanut” Baines (klavijature, udaraljke) i Nick Hodgson (bubnjevi, prateći vokal), ime je dala po sjevernoafričkom nogometnom klubu, za koji je nekoć loptu šutirao Lucas Radebe, sadašnji obrambeni igrač engleske momčadi Leeds. Iako je sastav nastao spomenute godine, svoju je debitantsku pločicu “Employment” izdao tek u ožujku 2005. kod izdavača B-Unique Records. Čekanje se očito isplatilo, jer je prvijenac, inspiriran britpopom, novovalnim glazbenim pokretima i punk-rockom iz sedamdesetih, nakon godine dana još uvijek bio prisutan odmah ispod vrha engleske ljestvice albuma, djelomice i zahvaljujući tadašnjim Brit nagradama. Još je bolje prošao njihov drugi dugometražni album “Yours Truly, Angry Mob”, koji je, kao i njegova prethodnika, producirao Stephen Street. Album, na kojem se nalazi megalomanska uspješnica “Ruby”, do danas je njihova jedina prvorazredna pločica na britanskoj ljestvici albuma. Iako je grupa mnogo očekivala od svoje treće pločice “Off With Their Heads” (B-Unique, 2008), ona nije ni približno tako uspješna kao prijašnje. Možda joj nedostaje Streetove preciznosti, jer su producentsku palicu ovaj put vitlali svestrani umjetnik Mark Ronson i Eliot James (Bloc Party, The White Rose Movement, The Rakes…). Ili pak … Eh, ostavimo nagađanja. Činjenica je da Kaiser Chiefs očaravaju ponajprije svojim ŽIVIM nastupom, gdje do izražaja dolazi njihova energičnost i izvrsna komunikacija s publikom, za što je u velikoj mjeri zaslužan karizmatični, crvenokosi Wilson.
Kaiser Chiefs su u nešto više od jednog sata, koliko su ga imali na raspolaganju prije nego što su pozornicu prepustili Placebo, odcvrkutali sve svoje odjeknije skladbe sa sva tri albuma i osvojili višetisućglavu rulju. Unatoč ne previše ugodnom vremenu (hladnoća i vjetar), ozračje je bilo zagrijano, a publika nakon cijelog dana spremna za rajanje. Višestruko platinasti i za nagradu Mercury nominirani prvijenac “Employment” spaja skladbe “Every Day I Love You Less And Less”, “I Predict A Riot” i “Oh My God”, s kojima su se Wilson i društvo pridružili izvođačima na dobrotvornim koncertima Live 8 udruge G8. Uz njih vrijedi spomenuti još “Modern Way” i “You Can`t Have It All”, jednu od sporijih KC pjesama. Bez obzira na sve, najbučniji aplauz i val odobravanja požnjele su skladbe s druge pločice “Yours Truly, Angry Mob”, među kojima se najviše isticala “Ruby” i tako bila jedan od vrhunaca večeri. Svoje su dodale još “The Angry Mob”, “Love`s Not A Competition (But I`m Winning)” i “Everything Is Average Nowdays”. Sastav, koji je u srpnju u Croke Parku u Dublinu otvorio pozornicu za legendarne Irce U2, cijelu je “play” listu protkao još i skladbama “Never Miss A Beat”, “Good Days Bad Days” i “Spanish Metal” s treće pločice “Off With Their Heads”. Petorka jednostavno točno zna kojim nitima mora upravljati publikom. A rezultat? Svaki njihov nastup bolji je od prethodnog.
PLACEBO: 23.30 – 01.30
Veliko finale tog dana pripalo je londonskim alternativnim rockerima Placebo, koje su 1994. osnovali primadona, vokalist i gitarist Brian Molko i basist Stefan Olsdal. U svim godinama djelovanja sastav je promijenio tri bubnjara, među kojima najdulji staž ima Steve Hewitt, jer je bio član sastava od sredine 1996. pa sve do listopada 2007., kad ga je naslijedio Steve Forrest. Potonji je tako već sudjelovao na njihovoj posljednjoj, početkom lipnja izdanoj pločici “Battle For The Sun” (Pias), kojoj je trojac s pratećom postavom, koju čine Bill Lloyd (bas gitara, klavijature), Fiona Brice (električna violina, klavijature, theremin, udaraljke, prateći vokal) i Nick Gavrilovic (klavijature, gitara, prateći vokal), posvetio polovicu svog nastupa.
Bitku za sunce započele su prve četiri skladbe, koje su slijedile u istom redoslijedu kao na pločici, čiji je zvuk oblikovao producent David Bottrill, poznat po suradnji sa sastavima Muse, Tool, Silverchair, dEUS ili Remy Zero. Počevši s teško zaraznom “Kitty Litter”, rajanje se prelilo u “Ashtray Heart” – skladbu koja je dobila naslov po prvotnom imenu sastava, prije nego što su se preimenovali u Placebo. Da su skladbe s posljednje pločice pale na plodno tlo, dokazuje najodjeknija skladba “Battle For The Sun”, koja ponovno poslužuje singalonganje u refrenu. Iako se tu Molkovo blebetanje čini blago besmislenim, to je još jedan komad koji zapinje u uho. Prvi službeni singl s albuma je “For What It`s Worth”, koji je od odsviranog kvarteta prvi put natjerao nebrojeno glavu rulju na poskakivanje. Ponovno ih je prizemljila skladba “Black-Eyed” s treće studijske pločice “Black Market Music” (Virgin, 2000), koja govori o osobi s teškim djetinjstvom i zaostajanjem u normalnom ljudskom razvoju. Ponajprije je tu značajan stih “I`m forever black-eyed / A product of a broken home”, koji je na publiku položio blago tmurno raspoloženje. Sličan nastavak donijele su i skladbe “Speak In Tongues”, koja je Molkova najdraža pjesma s posljednjeg albuma, i “Follow The Cops Back Home” s pete pločice “Meds”. Turobno raspoloženje potom je poživila njihova vječnozelena uspješnica “Every You Every Me” s druge pločice “Without You I`m Nothing”, koja je sastavu donijela proboj na američko glazbeno tržište. Iako je na albumu okupljeno još podosta odjeknih skladbi, kao što su “Pure Morning”, “You Don`t Care About Us” ili možda naslovna, spomenuta je pjesma bila jedina koju je trojac s te pločice uvrstio na “play” listu. Prvi put te večeri pažnju je dobio njihov četvrti konceptualni (tema pločice su odnosi) dugometražni album “Sleeping With Ghosts”, i to naslovnom skladbom te komadom “Special Needs”, kojim sastav ponovno uzburkava masu. Slijedi (najnovija) udarnija “The Never Ending Why”, koja kar poziva na pleskanje i pjevanje. Naravno, publika njezinim magičnim moćima nije mogla odoljeti i slijedila ju je kao opčinjena. Placebo nisu zaboravili ni svoj istoimeni prvijenac iz 1996., na kojem je sudjelovao njihov prvi bubnjar Robert Schultzberg, i oživjeli su ga na dobrih šest minuta komadom “Bionic”, do 2005. stalnicom na njihovim nastupima. Molko i družina potom se ponovno dotaknu pločice “Meds”, i to upravo naslovnom skladbom, koja masu ponovno podiže među oblake. “Battle For The Sun” te večeri još zadnji put zazvuči s baladom “Come Undone”, tijekom koje Olsdal demonstrira svoje basističke vragolije. Povratak na “Black Market Music” obilježila je “Special K”, još jedna skladba s dvosmislenim tekstom. Koja ti više odgovara, prosudi sam, a možeš otići i na neki njihov koncert, jer je tu skladbu gotovo obavezno čuti uživo. Placebo su se potom sa skladbom “Song To Say Goodbye” na nekoliko minuta oprostili i možete samo nagađati što je uslijedilo. Glasni zvižduci i vika neizbježne rečenice “We want more”.
Nakon nekoliko minuta stanke Molko, Olsdal i Forrest vratili su se na pozornicu i povratak obilježili megalomanskim uspješnicama “Infra-Red” s pločice “Meds” i “The Bitter End” s albuma “Sleeping With Ghosts”. Ne znam je li sljedeće bilo potrebno ili ne, ali gospoda su potom ponovno nestala iza pozornice, nakon slabe minute još jednom se pojavila i svoj nastup dovela do kraja skladbom “Taste In Men” (“Black Market Music”, tijekom koje je publika još zadnji put te večeri veselo zarajala. Hvala Placebo za savršen završetak ne tako savršenog dana.
Ludnica se, kao što je na Nova Rocku već običaj, nakon završetka koncerata preselila u “party” šator i tamo trajala do ranih jutarnjih sati. Za neke je slijedio počinak, jer je i treći festivalski dan poslužio uzbudljiv line-up nastupajućih.
Fotografije: službene fotografije Nova Rock festivala i Lea Lesar
Setlista
RED STAGE: CENTAO EISBRECHER ATROCITY DIR EN GREY ALL THAT REMAINS MONSTER MAGNET KILLSWITCH ENGAGE CHICKENFOOT IN EXTREMO BLUE STAGE: NO HEAD ON MY SHOULDERS THE DURANGO RIOT EXPATRIATE LACUNA COIL DREDG STAIND CHRIS CORNELL KAISER CHIEFS PLACEBO Setliste: EISBRECHER: 1. Kann denn Liebe Sünde sein? 2. Angst? 3. Antikörper 4. Phosphor 5. This Is Deutsch 6. Miststück (Megaherz cover) DIR EN GREY: 1. Sa Bir 2. Obscure 3. Merciless Cult 4. Grief 5. Dozing Green 6. Vinushka 7. Vocal Solo 8. The Final 9. Gaika, Chinmoku Ga Nemuru Koro 10. Reiketsu Nariseba 11. Saku 12. Agitated Screams Of Maggots ALL THAT REMAINS: 1. Not Alone 2. We Stand 3. Become The Catalyst 4. Six 5. The Weak Willed 6. Two Weeks 7. Before The Damned 8. Forever In Your Hands 9. Chiron 10. Undone 11. The Air That I Breath 12. This Calling KILLSWITCH ENGAGE: 1. A Bid Farewell 2. When Darkness Falls 3. Fixation On The Darkness 4. Still Beats Your Name 5. Take This Oath 6. Life To Lifeless 7. Starting Over 8. Rose Of Sharyn 9. This Is Absolution 10. The Arms Of Sorrow 11. My Last Serenade 12. My Curse 13. The End Of Heartache 14. Holy Diver (Dio Cover) CHICKENFOOT: 1. Avenida Revolution 2. Soap On A Rope 3. Sexy Little Thing 4. Oh Yeah 5. Down The Drain 6. Learning To Fall 7. Get It Up 8. Turnin’ Left 9. Future In The Past 10. Bad Motor Scooter IN EXTREMO: 1. Sieben Köche 2. Frei zu Sein 3. Vollmond 4. Sängerkrieg 5. Ave Maria 6. Auf’s Leben 7. Poc Vecem 8. Spielmann 9. Flaschenpost 10. En Esta Noche 11. Ai Vis Lo Lop 12. In Diesem Licht 13. Erbeermund 14. Rasend Herz 15. Küss Mich 16. Spielmannsfluch (The Gleeman`s Bane) 17. Omnia Sol Temperat 18. Villeman Og Magnhild LACUNA COIL: 1. To The Edge 2. Fragments Of Faith 3. I Won’t Tell You 4. Not Enough 5. Fragile 6. Heaven’s A Lie 7. Enjoy The Silence 8. I’m Not Afraid 9. Spellbound 10. Our Truth DREDG: 1. Pariah 2. Same Ol’ Road 3. Ode To The Sun 4. R U O K? 5. Ireland 6. Jamais Vu 7. Triangle 8. Savior 9. Information 10. Bug Eyes 11. The Canyon Behind Her STAIND: 1. This Is It 2. Raw 3. Falling Down 4. Paper Jesus 5. For You 6. The Way I Am 7. It`s Been A While 8. King Of All Excuses 9. Pressure 10. Spleen 11. Outside 12. Mudshovel PLACEBO: 1. Kitty Litter 2. Ashtray Heart 3. Battle For The Sun 4. For What It’s Worth 5. Black-Eyed 6. Speak In Tongues 7. Follow The Cops Back Home 8. Every You And Every Me 9. Sleeping With Ghosts 10. Special Needs 11. The Never Ending Why 12. Bionic 13. Meds 14. Come Undone 15. Special K 16. Song To Say Goodbye —– bis —– 17. Infra-Red 18. The Bitter End —– bis —– 19. Taste In Men
Galerija slika
