Mjesto: Nickelsdorf, Austrija
Datum koncerta: 18.06.2009
Broj posjetitelja: 60
Cijena karte: 110 € za sva tri dana
Godina je prošla i konačno je stigao dugo očekivani Nova Rock festival, koji svake godine oduševljava odličnim izborom izvođača. I poznatih i nepoznatih. Ni ove godine nije bilo drugačije. Od mladih Australaca The Temper Trap, malo iskusnijih sunarodnjaka The Living End, metalaca Disturbed, Mastodon, Caliban, industrijalaca Nine Inch Nails s Trentom Reznorom na čelu, legendarne grupe Metallica i povratnika Faith No More. Prvi dan su tako obilježili uglavnom teškaši, pivo, sunce, kiša, nestanak struje i emotivna “Nothing Else Matters”.
CRVENA POZORNICA – “RED STAGE”
ROLO TOMASSI: 12.15 – 12.40
Mladi engleski mathcore bend Rolo Tomassi, koji je ime preuzeo prema liku iz filma “L.A. strogo povjerljivo” (L.A. Confidential) i u kojem glavni vokal pripada gospođici Evi Spence, u svojoj glazbi isprepleće sve što se da isprepleti. Punk, hardcore, post-punk, elektroniku, jazz i prije svega metal. Ako ti se “mješavina” na prvi pogled čini prilično neukusnom, uz slušanje se na trenutke zaista takvom i pokaže. Možda je upravo sintisajzer taj koji je čini malo “privlačnijom”. Ali samo dok se ne čuje Evino režanje, koje je u potpunoj suprotnosti s njezinim nježnim glasom. Sve bi zvučalo puno sočnije da je petorka “vrištanje” prepustila nekom muškom grlu, a djevojčin vokal bi iz glavnog postao tek sporedni. Sastav, osnovan 2005., do prošlog je rujna, kad im je kod izdavača Hassle Records izašao prvijenac “Hysterics”, objavio cijeli niz demo snimaka i EP ploča. Skladbe “I Love Turbulence”, “Film Noir”, “Nine”, “Abraxas”, “Beatrotter”, koje je okupljena svjetina mogla čuti, bile su izbor iz nekih njihovih dosadašnjih izdanja. Nažalost, Rolo Tomassi ovaj put nisu uvjerili okupljene. Više sreće sljedeći put!
THE TEMPER TRAP: 13.00 – 13.25
Daleko od rodne Australije, na europskom su se tlu našli rokeri The Temper Trap. Četvorica stasitih mladića bili su, za razliku od Rolo Tomassi, oni koji su svojim nenametljivim nastupom i mekšim ritmovima okupljenu masu doveli na radnu temperaturu i tamo je zadržali. Iako je to još jedan u nizu široj publici nepoznatih bendova, ona ih je dobro prihvatila, čime su dečki dobili priliku za kvalitetno predstavljanje debitantskog albuma “Conditions”, koji je u Australiji izašao malo prije njihova nastupa na Nova Rock festivalu. Ploču, na kojoj se nalaze skladbe “Sweet Disposition”, “Science Of Fear”, “Down River” i druge, producirao je Jim Abbiss – isti onaj čovjek koji je zaslužan za zvuk pobjedničkog debitantskog albuma nagrade Mercury Prize “Whatever People Say I Am, That`s What I`m Not” mladaca Arctic Monkeys, kao i debitantskog albuma Editors “The Back Room”. Čini se da je Abbiss jedan od onih producenata koji su ključ uspjeha, jer se glazba The Temper Trap već pojavljuje u australskoj mini seriji “Underbelly: A Tale of Two Cities” i na “soundtracku” romantične komedije “500 Days Of Summer”. Čini se da su na televizijskoj i radijskoj postaji BBC bili itekako u pravu kad su grupu uvrstili među petnaest najboljih otkrića ove godine. Sastav, koji svoju glazbu određuje kao a`cappella-D&B-zouk, svojim je solidnim nastupom uvjerio i očarao. Poglavito pripadnice nježnijeg spola.
JULIA: 13.50 – 14.30
Uvod s dvije engleski pjevajuće grupe zatim je začinila lokalna atrakcija četvorice mladića okupljenih pod imenom Julia. Bečki su rokeri maštarije o bendu ostvarili na prijelazu tisućljeća, a od tada su izdali tri studijska albuma. Četvorka, koja tvrdi da je “glazba najsnažnije predstavljena kad dolazi izravno iz srca” (Kobold), svoj je nastup počela skladbama “A Hell Of A Speech” i “Is This What Makes You Happy?” s njihova posljednjeg, prošlogodišnjeg trećeg albuma “The Scars We Hide”. S tog je albuma publika mogla čuti još i “A Cause For Comfort” te “Call The Ambulance”. Vjerojatno ovdje nije potrebno posebno isticati koliko im je bila naklonjena domaća publika, zbog čega ih je Julia nagradila i svojim malo starijim skladbama. Njihov drugi studijski album “Sunrise”, koji je izašao 2006., može se pohvaliti poprilično potencijalnih, ali neotkrivenih hitova, među kojima valja spomenuti “Technology”, “Crash Test Youth”, “Optimistic” i “Turnaround”. Formacija, koja jurišá u postavi Matthias “Koma” Kobold (vokal), Karl Mayr (gitara), Alex Schell (bas gitara) i Alex “Sushi” Schuster (bubnjevi), nije zaboravila ni svoju malu ploču “Put A Sleep” (2003), na kojoj se nalazi skladba “Noise”. Jedanaesticu pučkog rock`n`rolla zaključile su skladbe “Perfect” i “Beautiful” s debija “Songs About Decay” (2004). Upravo je potonja ta koja je grupu predstavila široj javnosti, jer je 2005. izabrana za službenu pjesmu prvenstva u hokeju na ledu. Bravo, Julia!
THE LIVING END: 14.55 – 15.40
Punk-rock trio The Living End još je jedan australski bend koji je tog dana zatresao “crvenu pozornicu”. Formacija, čiji korijeni sežu u 1994., do danas je izdala pet studijskih albuma, od kojih je baš svaki okrunjen barem jednom platinastom pločom. Prvi veći uspjeh dečki su postigli već godinu dana nakon osnivanja, kad su na australskoj turneji grijali pozornicu za američke punk-rock velikane Green Day. Nije ni čudo da im se toliko svidjelo, jer su TLE malo rockabilly verzija njih samih. Svoje oduševljenje njima iskazala je i novorockovska publika, koja je pjevala i plesala zajedno s njima. Počevši s naslovnom skladbom s njihova drugog, milenijskog albuma “Roll On” i nastavivši sa “Second Solution” i “West End Riot” sa samonaslovljenog debitantskog albuma iz 1998., stiglo je i nekoliko posve svježih skladbi. “Raise The Alarm”, “How Do We Know?”, “Hey Hey Disbeliever” i “White Nose” četiri su od onih uvrštenih na posljednji, lani izdani peti studijski album “White Nose”. Vijenac najnovijih prekida “Prisoner Of Society”, jedan od najprodavanijih australskih singlova u devedesetima, a zaključuje ga “End Of The World”, komad s njihova trećeg albuma “Modern ARTillery” iz 2003. Bend, koji se među ostalim može pohvaliti i nagradama Jack (australske glazbene nagrade koje sponzorira destilerija Jack Daniel`s Tennessee) za najboljeg bubnjara, mušku postavu, “live” TV nastup i grupu, tako je u kratkih, ali slatkih četrdeset i pet minuta predstavio svoje potencijalne hitove s posljednjeg albuma, a nije zaboravio ni stare hitove koji su stalnica na njihovoj “play” listi.
THE GASLIGHT ANTHEM: 16.10 – 17.00
Jedno od najvećih otkrića alternativne scene posljednjih godina zasigurno je grupa The Gaslight Anthem, koja dolazi iz New Jerseyja, SAD. U svom relativno kratkom postojanju – postava (Fallon, Rosamilia, Levine, Horowitz) nastala je 2005. – od prvog izdanog albuma “Sink Or Swim” u svibnju 2007. i drugog albuma “The `59 Sound” u kolovozu 2008. probila se na širu, svjetsku glazbenu scenu i već praktički posvuda trese pozornice. Zbog svog glazbenog stila četvorka je stekla naziv nasljednika pomalo zaboravljenog “Jersey Shore Sounda” – grane rock`n`rolla koja je bila iznimno popularna od kraja šezdesetih pa sve do sredine osamdesetih prošlog stoljeća. Spomenuti stil, s malo talijansko-američkog prizvuka, spaja rock`n`roll prije The Beatles, ritam & blues, doo-wop i urbanu kulturu srednjoatlantskih država, poput Philadelphije, Marylanda, Rhode Islanda, New Yorka i New Jerseyja. Posebno spominjanje među izvođačima zaslužuje “The Boss” Bruce Springsteen, kojeg dečki uz Toma Perryja i Boba Dylana navode među svojim uzorima. No njegov se utjecaj, osim u pjesmama, na pozornici ne osjeća. Istina, najviše pažnje svojim pristupom, aroganciom i interpretacijom pjesama privlači pjevač i gitarist Brian Fallon, no ostala trojica – gitarist Alex Rosamilia, basist Alex Levine i bubnjar Benny Horowitz – ne ostaju neprimijećeni. Naprotiv, u usporedbi s Fallonom djeluju nevjerojatno ljubazno. Ali ako njegovo ponašanje pogledamo s druge strane, Fallon je možda čak i u pravu. Zašto se ne bi našalio na račun ukočene, nezainteresirane publike? Njezin je odziv, uz izuzetak nekoliko vrištećih tinejdžerica s velikim naočalama točno u sredini prvog reda, bio manje-više hladan. Njegov uzvik “Sticky to the man, sticky to the man, cool, cool glasses” bio je izjava na mjestu.
Dečki su u slabih sat vremena odsvirali veliku većinu skladbi s drugog albuma “The `59 Sound”, koji je producirao bivši gitarist Flogging Molly Ted Hutt. Potonji je tako zaslužan za čišći i izbrušeniji zvuk skladbi “High Lonesome”, “Casanova, Baby!”, “Old White Lincoln”, “Even Cowgirls Get The Blues”, “The `59 Sound”, “Film Noir”, “Great Expectations”, “Meet Me By The River`s Edge”, “Miles Davis And The Cool” i “The Backseat”, koje se nalaze na spomenutoj ploči. Nije ostao zaboravljen ni njihov prošlogodišnji EP s četiri skladbe “Senor And The Queen”, s kojeg je publika mogla čuti naslovnu pjesmu, koja sadrži stih “glowing like the metal on the edge of a knife” Meat Loafove skladbe “Paradise By The Dashboard Light” kao posvetu njoj, te “Blue Jeans & White T-Shirts”. Nažalost, ovaj je put gotovo posve neprimijećen ostao njihov debitantski album “Sink Or Swim”, s kojeg su dečki odsvirali samo pjesmu “We Came To Dance”, koja previše snažno odiše albumom “Bring It All Back Home” Boba Dylana. Unatoč svemu, to ovdje nije bitno. Važno je prije svega da su The Gaslight Anthem dokazali da je njihov glas opravdan i da zbog svog perfekcionizma obećavaju još mnogo.
SUNRISE AVENUE: 17.30 – 18.30
Finski pop-rock kvartet Sunrise Avenue, kojem je prepoznatljivost sveeuropskog, ako ne i svjetskog opsega donio megalomanski hit “Fairytale Gone Bad” s njihova, 2006. izdanog debitantskog albuma “On The Way To Wonderland”, povratnik je ovogodišnjeg Nova Rock festivala. Ako se već 2007. u prvim redovima gurale stotine zgodnih tinejdžerica, ove godine nije bilo ništa drugačije. Koja si ne bi poželjela odmoriti svoje oči na četvorici stasitih mladića koji su u trogodišnjem postojanju postigli više nego mnogi drugi bend? No dečki ne počivaju na lovorikama slave. To dokazuje njihov drugi, u svibnju izdani studijski album “Popgasm”, na kojem je producentski posao, kao i na debiju, preuzeo Jukka Henri Kristian Backlund, koji je očito pravi čarobnjak za pop-šećerne albume. Iako “The Whole Story”, prvi singl s novog albuma, nije tako udaran kao prethodni, od izlaska početkom svibnja već se dobro primio među slušateljima, osobito onima malo mlađima. Oni su na Nova Rocku dokaz ponudili kao na dlanu. A masa nije pjevala samo spomenutu skladbu… Bile su tu još “Diamonds”, “Heal Me”, “Choose To Be Me”, “Forever Yours” i naravno “Fairytale Gone Bad” s njihova prvijenca, te “Dream Like A Child”, “Welcome To My Life”, “Sail Away With Me”, “Rising Sun” s drugog albuma, da spomenemo samo neke koje lako idu u uho. Takva je već stvar s tipičnim instant mješavinama takvih skladbi.
GOGOL BORDELLO: 19.00 – 20.10
Devetero člano “ciganško” multietničko udruženje potomaka ruskih, ukrajinskih, izraelskih, etiopskih i drugih emigranata s američkom putovnicom, poznato pod imenom Gogol Bordello, svojom je mješavinom roma, punka, tarantele, ska, balkanskog trubačkog zvuka, duba, klezmera, kazačoka, reggaea, ukratko “gipsy punka”, osvojilo zasanjanu publiku i zavrtjelo je u sasvim drugom smjeru. Njujorški sastav, čiji korijeni sežu u 1999., zbog svega navedenog je tzv. rockovsko-etnološki fenomen današnjice. Svojom živahnom glazbom, neusporedivom interpretacijom i plesom publiku je natjerao na pjevanje i plesanje i prvi put tog dana pokazao što je prava rock`n`roll feštа. Pjesme poput “Wonderlust King”, “Not A Crime”, “Alcohol”, “Tribal Connection”, “Ultimate”, “Baro Foro”, “Think Locally, Fuck Globally” okrunila je skladba “Start Wearing Purple”, koja je, kako se čini, njihov najveći hit. No GB nisu posebni samo zbog svoje glazbe. Ona je dodatno začinjena odgovarajućom teatralnom scenskom predstavom u koju je upleten svaki član sastava. Frontmen Eugene Hütz tako uz akustičnu gitaru poseže za udaraljkama i metalnom kantom, violinu kroti Sergey Ryabtsev, Yuri Lemeshev i Steven Iancu glazbu začinjavaju harmonikama, Oren Kaplan i Thomas Gobena uspješno češu gitarske i bas-gitarske žice, za bubnjevima sjedi Eliot Ferguson, klavijature i MC pripadaju Pedru Erazu. Mušku većinu razbijaju Pamela Jintana Racine i Elizabeth Sun, koje predstavu začinjavaju plesom i udaraljkama. U svakom slučaju, GB su pašа i za oči, a ne samo za uši. Sastav, koji svoj posljednji, četvrti studijski album “Super Taranta” (izašao u srpnju 2007.) predstavlja već više od godinu dana, krajem ljeta se nakratko oprašta. Gipsy-punk obitelj naime će se zatvoriti u studio i pripremiti materijal za novi studijski album, koji bi prema neslužbenim podacima trebao izaći u prvoj polovici iduće godine.
FAITH NO MORE: 20.40 – 22.00
Ako je prošlogodišnji “top-of-the-top” povratak na scenu pripao Zacku de la Rochi i njegovim Rage Against The Machine, ove su godine to zasigurno Faith No More. Nakon jedanaest godina odmora, sastav Mike Patton (vokal) – Jon Hudson (gitara) – Billy Gould (bas gitara) – Roddy Bottum (klavijature) – Mike Bordin (bubnjevi, udaraljke) vratio se na scenu, usprkos svim nesporazumima koje su gospoda skrivila u prošlosti. I oduševio! Čak i novom odjećom – sakoima s ukrašenim cvijetom i uskim hlačama. Patton je stvar začinio još i štapom, kojim si je pomagao pri hodu na pozornicu i koji mu je zatim tijekom nastupa služio kao rekvizit za udaranje po zraku. Je li to odraz starijih i zrelijih FNM ili tek šala kojom legendarni Amerikanci iskazuju svoju dugogodišnju prisutnost na glazbenim pozornicama? Njihova povijest svakako nije mlada, jer počeci sežu u daleku 1981., kad su nakon nekoliko kadrovskih izmjena promijenili ime iz Faith No Man u sadašnje. Do raspada 1998. gospoda su izdala šest studijskih albuma, od kojih je upravo posljednji “Album Of The Year” (lipanj 1997.) nagrađen platinastom pločom. I upravo u toj istoj postavi, s kojom su FNM zaključili tadašnju turneju, ove su se godine vratili s tzv. “The Second Coming Tour”, odnosno “Reunion Tour”.
Nevjernici su svoj nastup na crvenoj pozornici započeli skladbom “Reunited”, inače obradom soul dueta Peaches & Herb, odnosno gospodina i gospođe pravog imena Herb Fame i Francine Hurd Barker, koji su djelovali u drugoj polovici šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Iako je to bila uvodna skladba, tek je s “The Real Thing” zaista počelo. Pjesma s njihova trećeg, istoimenog albuma iz 1989., koji je, usput rečeno, ujedno i prvi album na kojem je Patton sudjelovao (zamijenio je naime dotadašnjeg pjevača Chucka Mosleya), zapalila je iskru koju se nije moglo ugasiti. Ali zašto bi se je uopće trudili gasiti? Umjesto toga, razbuktale su je “Land Of Sunshine” i “Caffeine”, komadi s njihova četvrtog albuma “Angel Dust” (lipanj 1992.), među kojima su Pattonu pri pisanju inspiracija bila pitanja scijentološke crkve i poruke iz kineskih “fortune cookiesa” (kolačića sreće). Novi val oduševljenja i rajanja požeo je malo više jazz-funkovski obojeni “Evidence”, treći singl s petog albuma “King For A Day … Fool For A Lifetime” (ožujak 1995.), koji je jedan od rijetkih, ako se smijem tako izraziti, malo smirenijih FNM albuma. Ulje na vatru zasigurno je dolila i “Chinese Arithmetic”, jedna od rijetkih skladbi nastalih iz Mosleyeva pera. Pjesmu, izdanu na drugom albumu “Introduce Yourself” u travnju 1987., u uvodu je začinila Pattonova interpretacija komada “Poker Face”, koji u originalu izvodi previše opjevana kontroverzna pop pjevačica Lady Gaga. Onome tko ne razumije njegov smisao za humor, to bi se moglo učiniti sve prije nego ukusnim začinom komada, a za ostale je to bio samo povod za salvu smijeha. Rajanje otvorenih usta i ušiju na batićima nastavilo se s “Cuckoo For Caca” (album “King For A Day … Fool For A Lifetime”) i obradom komada “Easy”. Gospoda upravo dobro zarežu gitarama kad se na pozornici odjednom pojavi oduševljeni obožavatelj. Kako mu je uspjelo provući se pored zaštitara i što dovraga radi tamo gore?!? Njegova slava nije potrajala dugo, već su ga redari na ne baš lijep način otjerali dolje. Ako sažmem Pattonove riječi o neugodnom događaju, glasile bi nekako kao pitanje “Ima li još netko tko želi doći na pozornicu i ispasti budala?”. Nastup se zatim bez novih zapleta nastavio. Skladba koju je Lionel Richie napisao 1977., dok je još bio pjevač sastava Commodores, značila je prvi veći proboj na scenu – kako za grupu tako i za njegovu kasniju samostalnu karijeru. FNM su je iz balade preradili u malo tvrđu verziju, izdali na albumu “Angel Dust” i kao “redovnu” skladbu uvrstili na svoju koncertnu “play-listu”. Potpuno ista sudbina čekala je i “Ashes To Ashes”, koja je izdana kao prvi singl s njihova šestog, posljednjeg studijskog albuma “Album Of The Year” (lipanj 1997.) i koja je, prema Gouldovim riječima, jedna od onih pjesama koje najbolje hvataju zvuk grupe. Ali … Bila bi velika laž da se toga dosljedno držimo i zanemarujemo njihova ostala djela. S “anđeoskom prašinom” posuta “Midlife Crisis” bila je prije dobrih sedamnaest godina jedan od onih singlova koji su kotirali na samom vrhu ljestvice najboljih modernih rock skladbi. “Introduce Yourself” s drugog, istoimenog albuma vodila je u “The Gentle Art Of Making Enemies” (naslov prema knjizi Jamesa McNeilla Whistlera iz 1890.), jednu od najtvrđih skladbi na albumu “King For A Day …”. “Angel Dust”, kao i ostali albumi, ne štedi na uspješnim skladbama. Među njima je “Be Aggressive”, rijetkost među pjesmama koje je napisao klavijaturist Roddy Bottum. Kao naručeno, Patton je tijekom spomenute skladbe izjavio “I wanna f_ _ k you all” (prijevod vjerojatno nije potreban?) i naravno time požeo još jedan “stoti” val odobravanja. Slično oduševljenje možemo zamisliti pri izlasku njihova probojnog singla “Epic” (album “The Real Thing”), još jedne stalnice na njihovim koncertima, koji je izašao davne 1990. Spomenuta skladba prva je i jedina od svih FNM pjesama koja se probila među deset najboljih (uvrštena je na deveto mjesto ljestvice Hot 100) singlova u SAD-u. Prvi dio nastupa Nevjernici su zaključili skladbom “Just a Man”, a zatim nakratko nestali iza pozornice.
Povratak je začinila još jedna obrada, ovaj put malo instrumentalnija. Skladba “Chariots Of Fire”, koju je Vangelis napisao i snimio za istoimeni film iz 1981., zatim se prelila u “Stripsearch” s albuma “Album Of The Year”, posljednji izdani singl prije odlaska na jedanaestogodišnji odmor. Ako je kroz cijeli nastup izgledalo da se FNM svog prvijenca “We Care A Lot” (1985.) neće ni dotaknuti, okupljena je svjetina na kraju ipak doživjela olakšanje. Završetak impresivnog nastupa pripao je skladbi “As The Worm Turns”, čiji je autor Charles Lee “Chuck” Mosley, njihov prvi pjevač. Melem za dušu najstarijih obožavatelja, koji grupu prate od samog početka. Kao višnja na vrhu voćne kupe.
NINE INCH NAILS: 22.30 – 00.00
Ako vjerovati Reznorovim riječima da se Nine Inch Nails, jedan od najprodornijih suvremenih “industrial” bendova sa sedam izdanih studijskih albuma, na kraju turneje “Wave Goodbye” nakon dvadeset godina prisutnosti na globalnoj glazbenoj sceni opraštaju, nastup na Nova Rocku bio je jedan od posljednjih u neposrednoj blizini Slovenije. Turneju bi producent, pjevač, tekstopisac i multiinstrumentalist Trent Reznor s družinom, čiji su članovi bivši gitarist Guns`n`Roses Robin Finck, basist Justin Meldal-Johnsen (poznat ponajprije po suradnji s Beckom) i bubnjar Ilan Rubin (nekoć član Lostprophets), trebao zaključiti u rujnu u Los Angelesu. Iako će to biti oproštaj, Reznor ne poriče glasine o novoj ploči, koja bi trebala izaći u idućim godinama. Ali bez turneje. Grupa koja je pomaknula granice suvremene industrial glazbe uvod u ljetni dio festivalske turneje, nazvane NIN|JA, započela je s Jane`s Addiction, istim bendom s kojim je koncertirala 1991. Razlika je samo u tome što su Jane`s Addiction tada, nakon šest godina postojanja, napuštali scenu, a NIN su se tek afirmirali. Danas, nakon gotovo osamnaest godina, upravo je obrnuto. NIN napuštaju scenu, Jane`s Addiction se vraćaju na nju. Savršena simetrija dvaju legendarnih bendova. Najuočljivija razlika među njima vjerojatno je samo u tome što NIN oduševljavaju diskografijom albuma u kojoj je naglasak na umjetnosti i kvaliteti. Tu se odražava Reznorov perfekcionizam i prezir prema izvođačima kojima je važna samo što bolja prodaja njihovih albuma.
Upravo zbog toga je njihov četvrti studijski album “The Fragile” (rujan 1999.) nastajao dugih pet godina. Na ploči koju Reznor opisuje kao “nefokusiranu vrstu mjehurića” nalazi se “Somewhat Damaged”, komad kojim su NIN započeli svoj nastup na festivalu. Instrumentalni uvod, popraćen glasnim uzvicima oduševljene horde, nastavlja se u “Terrible Lie” s njihova debitantskog albuma “Preety Hate Machine” iz 1989. i predstavlja sam početak djelovanja grupe. Reznor, tada star dvadeset i tri godine, godinu prije zaposlio se kao kućni majstor u studiju Right Track u Clevelandu, Ohio, SAD, čime je izbliza upoznao rad tog prostora. Po Princeovu uzoru i sam je počeo pisati tekstove, koji su se zatim noću na vlastitu ruku i odgovornost pretakali u pjesme. Njegov je trud urodio plodom, spomenuta je ploča postala platinasta i kao jedan od rijetkih neovisnih albuma na Billboardovoj ljestvici zadržala se više od sto tjedana. Za nadodatak probili su se i na MTV, iako se izdavačkoj kući TVT Records nisu činili previše slušljivima. Tako je njihov drugi dugometražni album “The Downward Spiral” (1994.) izašao kod Nothing Records, izdavača koji su osnovali Reznor i njegov dugogodišnji prijatelj iz grupe Exotic Birds, a kasnije menadžer John Malm Jr.. Njegov prvi konceptualni album, inspiriran “The Wall” legendarnih Pink Floyd, govori o čovjekovoj mentalnoj borbi protiv svijeta i samog sebe. Ali tu nije išlo samo o tome. Išlo je i o bitku kokain vs. Reznor. Srećom je pobijedio potonji, a rezultat je bio još jedan odličan album, koji je završio na drugom mjestu Billboardove ljestvice dvjestotinjak. S tog je albuma na festivalu slijedio trojac “Heresy”, “March Of The Pigs” i “Piggy”. Možda je u svemu tome fascinantna i činjenica da je album nastajao u kući u kojoj su 1969. članovi zloglasne kvazi komune Manson pod vodstvom Charlesa Millesa Mansona ubili glumicu Sharon Tate. No publiku te stvari nisu zanimale. Rajanje se, usprkos munjama i prijetećim oblacima na nebu, iz minute u minutu još više pojačavalo. Užarenu atmosferu začinila je obrada skladbe “Metal” Garyja Numana, glazbenika koji je Reznoru bio inspiracija kroz svih proteklih dvadeset godina. Tako i kod skladbe “Gave Up”, koja je 1992. izašla na EP-u “Broken”. Činilo bi se potpuno nevjerojatnim da se to nije stvarno dogodilo. Prijeteći su oblaci ispunili svoju najavu i počelo je rositi baš tijekom Reznoru najemotivnije skladbe “The Day The World Went Away” (album “The Fragile”), koja govori o smrti njegove bake Clare Clark. Kao da je i nebo plakalo. Posebno je kod te skladbe i to što ne uključuje bubnjeve. “The Downward Spiral”, album koji bismo mogli označiti NIN klasikom, može se pohvaliti još jednom odličnom skladbom “The Becoming”. Odmah za petama joj je “Wish” (EP “Broken”), koja je Reznoru i družini 1993. donijela cijenjenu glazbenu nagradu Grammy za “best metal performance”. Usprkos sve jačoj kiši okupljena svjetina nije ni na sekundu popustila u ludovanju. “The Way Out Is Through” i “The Fragile” s istoimenog dvostrukog albuma te “Mr. Self Destruct” s “The Downward Spiral” skladbe su koje su sve još dodatno začinile.
Prvi put te večeri Nine Inch Nails su se skladbom “Survivalism” dotaknuli svog petog studijskog albuma “Year Zero”, izdanog 2007. kod Interscope Records. Ploča je još jedno Reznorovo konceptualno umjetničko djelo koje sadrži teme poput biološkog terorizma i vladine represije te je višeslojan pristup vezi između glazbe i tehnologije. Gospodin internetski genij, kako se Reznor sam nazvao u jednom intervjuu, zatim se skladbom “Burn” usredotočio i na “soundtrack” album “Natural Born Killers” (Interscope, 1994.), koji je producirao za istoimeni film s Woodyjem Harrelsonom i Juliette Lewis u glavnim ulogama. “The Downward Spiral”, album iz 1994., u povijest popularne glazbe vjerojatno je najviše upisao komad “Hurt”, zbog čijeg su teksta (“The needle tears a hole/The old familiar sting/Try to kill it all away/But I remember everything”) mnogi zaključivali da je Reznor u to vrijeme bio ovisnik o heroinu. Svoj pečat na pjesmi, koja je među svim NIN skladbama doživjela najviše obrada, zasigurno je ostavio i pokojni Johnny Cash. Jedan od najutjecajnijih glazbenika dvadesetog stoljeća spomenutu je pjesmu obradio 2002., iako se ona nije nimalo uklapala u njegov dotadašnji rad. Usprkos već poprilično snažnoj pljusci, publika se nije ni na sekundu smirila. Ludovanje se nastavilo s “The Hand That Feeds” s njihova četvrtog studijskog albuma “With Teeth” (Interscope, 2005.), koji je snimljen nedugo nakon Reznorove rehabilitacije. Pjesma je izravan napad na prethodnu američku vladu, odnosno točnije administraciju Georgea W. Busha, dugogodišnjeg predsjednika SAD-a.
Cijeli nastup NIN-a, ako ne i cijelo petkovo događanje, začinilo je neugodno iznenađenje kad je tijekom “Head Like A Hole”, drugog singla s njihova prvorođenog albuma “Preety Hate Machine” (1989.), zbog jake kiše otkazala električna instalacija i pozornica je odjednom ostala u mraku. Nakon nekoliko pokušaja stvari su se ponovno pokrenule, ali nažalost prekasno. Pozornica je ostala prazna, Reznor & Co. već su nestali iza pozornice. No publika to jednostavno nije shvatila. Pogledi su još neko vrijeme bili upereni prema pozornici, na kojoj se u međuvremenu već okupila NIN-ova pomoćna ekipa i počela pospremati. Mnogi su bili zbunjeni jer nisu znali je li to bila neka neslana Reznorova šala, kad je nekoliko pjesama prije najavio da se Nine Inch Nails nakon dvadeset godina prisutnosti na glazbenoj sceni opraštaju, ili je nestanak struje stvarno bio samo neugodan slučaj. Nagađanja ostaju, NIN su se oprostili. Nadajmo se samo da ne zauvijek!
PLAVA POZORNICA – “BLUE STAGE”
XENESTHIS: 13.00 – 13.25
Čast otvaranja “plave pozornice” ovogodišnjeg Nova Rock festivala pripala je domaćima Xenesthis. Petorka, koja je ime preuzela prema vrsti ptičjeg pauka, izdala je 2007. debitantski album “Sick Of Pitch-Black”, na kojem su prisutni snažni utjecaji švedskog metala i vrat lomeći rifovi, a sve je to popraćeno vokalom pjevačice Katrin Bernhardt. Publika, koja se u tako ranom satu okupila ispod pozornice i pripremila sastavu topao doček, imala je tako s tog albuma priliku čuti “Homemade Oppression”, “Death Will Take Us All”, “This Burden” i “Upper Class Romance”, da spomenemo samo neke.
DRUMATICAL THEATRE: 13.45 – 14.15
Drumatical Theatre. Sastav, koji na nekim predstavama čini i do dvadeset članova, na ovogodišnjem je Nova Rocku nastupio u malo okrnjenoj, “samo” petnaestočlanoj postavi. Iako slovi po izvanrednim večernjim nastupima, gdje do izražaja dolaze svi popratni svjetlosni efekti, unatoč dnevnom svjetlu priredio je prvorazrednu polusatnu predstavu buke i svjetla. Ona je uključivala skladbe poput “Lu Cas”, “Crazy Army”, “Frodo” i “Aquaria”. Savršena ritmička i tjelesna usklađenost, koja na trenutke djeluje čak i kičasto, odlika je kojom se bend, koji se umjesto klasičnih udaraljki služi velikim metalnim bačvama, može pohvaliti. I ne samo to. U njihovu nizu uspjeha zasigurno najveću prednost ima suradnja sa slavnim metalcima Sepultura. Za njihove odlične i do u tančine izbrušene aranžmane valja zahvaliti redatelju, skladatelju i producentu Tomu Blueu, čiji se rad i prepoznatljivost već razvijaju u svjetske razmjere.
SONIC SYNDICATE: 14.40 – 15.15
Povratnici s prošlogodišnjeg Nova Rock festivala, švedski metalcoreovci Sonic Syndicate, bili su tog dana prvi koji su prostor pod pozornicom napunili zavidno lijepim brojem prisutnih, ako već ne i prisebnih osoba. Sekstet, koji osim trojice braće Sjunnesson (vokal i dvije gitare) čine još bubnjar John Bengtsson, basistica Karin Axelsson i drugi pjevač Roland Johansson, krajem prošle godine izdao je svoj treći dugometražni album naslovljen “Love And Other Disasters”, njihov drugi album izdan kod izdavača Nuclear Blast i vjerojatno posljednji na kojem je Johansson sudjelovao. On bi naime iz osobnih razloga trebao napustiti grupu pred kraj ove godine, odnosno čim završi razdoblje ljetnih festivalskih nastupa. Unatoč tome u grupi se ne osjeća dosadan pritisak tereta koji im visi nad glavama. Štoviše, dečki i djevojka su unatoč nekoliko godina postojanja dokazali da su u svom radu izuzetno profesionalni. A što čini sastav tako zanimljivim? Svakako je tu na prvom mjestu njihova glazba, neka vrsta hibrida između švedskih melodičnih death metalaca In Flames i Soilwork. Zatim su tu još dva u mikrofone režeća mladca, Sjunnesson i Johansson, koje je na pozornici malo teško pratiti, toliko su hiperaktivni. Njihov polusatni nastup i ludovanje ispod pozornice začinile su prije svega skladbe s posljednjeg albuma (“Encaged”, “Hellgate: Worchester”, “Jack Of Diamonds”, “Red Eyed Friend”). Naravno, nisu zaboravili ni svoj drugi album “Only Inhuman” (2007.). S njega je publika mogla čuti “Flashback”, “Denied” i “Blue Eyed Friend”. Njihov debitantski album “Eden Fire” (2005.) ovaj je put ostao netaknut, a (na sreću) izostavili su i obradu ruskog ženskog dueta t.A.T.u “All About Us”.
CALIBAN: 15.45 – 16.35
Njemačka petorka Caliban, čiji će novi album izaći sredinom kolovoza ove godine kod izdavača Century Media, bila je sljedeća koja je zatresla “Plavu pozornicu”. Gotovo doslovno, jer se ispod nje razživjela svaka duša i priredila pravu malu metal feštu. Bend, koji se probio na scenu 1997. i dvije godine kasnije kod njemačkog izdavača Lifeforce Records izdao debitantski album “A Small Boy And A Grey Heaven”, osvaja pozornice ponajprije njemačkog govornog područja u postavi Andreas Dörner (vokal), Denis Schmidt (ritam gitara, čisti vokal), Marc Görtz (vodeća gitara), Marco Schaller (bas gitara, prateći vokali) i Patrick Grün (bubnjevi). Dečki su za početak upalili komad “Nowhere To Run, No Place To Hide” sa šestog studijskog albuma “The Awakening”, izdanog 2007. kod izdavača Roadrunner. Publiku, koju su dobro zagrijali već Sonic Syndicate, zatim je preko svih granica potisnuo “I Rape Myself”, komad koji se, kao i “It`s Our Burden To Bleed”, nalazi na godinu dana ranije izdanom albumu “The Undying Darkness” (Abacus Recordings). Ludilo se nastavilo s “My Time Has Come”, skladbom s već spomenutog dugometražnog izdanja “The Awakening”.
Unatoč svim dosad izdanim i uspješnim albumima, oči metalcore populacije uprte su u nadolazeći osmi album, kojem je petorka dala naslov “Say Hello To Tragedy” i koji će biti njihov prvi album izdan pod izdavačem Century Media. Prvi “tragični” singl je “24 Years”, koji je publika primila s većim oduševljenjem nego sve dosad odsvirane pjesme. Čini se da se od prvog puštanja na službenoj Caliban myspace stranici dobro usidrio u uši okupljene svjetine, koja je (ili se barem trudila) pjevala zajedno s Dörnerom. Malo švedske studeni zatim je zapuhalo s “I`ve Sold Myself” s četvrtog albuma “The Opposite From Within”, koji je njihov prvi album izdan kod već spomenutog izdavača Roadrunner. Otprilike četrdesetpetominutno rajanje završilo je s “I Will Never Let You Down”, koja se isto tako nalazi na šestom studijskom albumu. Istina, to je jedan od njihovih daleko najuspješnijih albuma, ali barem malo pažnje mogla su dobiti i ostala dugometražna izdanja.
BLACK STONE CHERRY: 17.05 – 18.00
Među svim teškašima koji su tog dana rojili po “plavoj pozornici” našli su se malo nježniji rokeri Black Stone Cherry iz Edmontona, Kentucky, SAD, među kojima je jedina sličnost samo ta da su dečki pod okriljem istog izdavača – Roadrunner Records. Tako su kod spomenutog izdavača izašli njihov debitantski album “Black Stone Cherry” (2006.), “live” album “Live At The Astoria, London” (2007.), drugi album “Folklore And Superstition” (2008.) i dvije male ploče “Hell And High Water” (2006.) te “Rain Wizard” (2007.). Četvorka, koja od samog osnutka u lipnju 2001. oduševljava u postavi Chris Robertson (vokal, gitara), Ben Wells (gitara, prateći vokal), Jon Lawhon (bas gitara, prateći vokal) i John Fred Young (bubnjevi, udaraljke, prateći vokal), svoju je verziju rock`n`rolla obogatila malo country prizvukom. U svoje skladbe naime uključuju i citre, harmoniku, klavir i slide gitaru, što ne iznenađuje jer je Young sin Richarda Younga, ritam gitarista grammyjem nagrađenog country-rock sastava The Kentucky Headhunters. Osim veze s navedenim veteranima, BSC se mogu pohvaliti i s tri velika imena s kojima su dijelili pozornicu. Dečki su prošlog ljeta u Europi grijali pozornicu za grupe Def Leppard i Whitesnake, a u svibnju ove godine nastupali su zajedno s Nickelback na njihovoj turneji “Dark House”. Svoj posljednji studijski album “Folklore And Superstition”, koji je producirao i miksao glazbeni veteran Bob Marlette (suradnja s glazbenicima kao što su Alice Cooper, Ozzy Osbourne, Seether, Shinedown, Saliva), tako su već imali priliku predstaviti na poprilično koncerata, no dečki su, kako su tijekom nastupa sami rekli, bili najviše oduševljeni upravo novorockovskom publikom. Ona je sva tri izdana singla “Blind Man”, “Please Come In” i “Things My Father Said” s tog albuma pjevala kao da su BSC najveće ime na festivalu. Ne treba zanemariti ni ostale skladbe, kao što su bile “Rain Wizard”, “Lonely Train” i “Maybe Someday” s debitantskog albuma. Prema viđenom, odzivima okupljene svjetine i s obzirom na poziciju na raznoraznim američkim i engleskim glazbenim ljestvicama, mogla bih zatvrditi da je pred BSC-om još lijepa glazbena budućnost. Samo tako dalje, dečki!
DISTURBED: 18.30 – 19.35
Nakon što su dečki u posebnom šatoru podijelili nekoliko autograma, uz strogi protokol bez fotografiranja i razgovora s članovima sastava, publika je imala priliku povratnike s prošlogodišnjeg Nova Rocka ponovno vidjeti na pozornici. No ovaj put njihov nastup nije posebno impresionirao. Osim dolaska na pozornicu. Pjevača Davida Drainmana dovezli su na invalidskim kolicima, u luđačkoj košulji i s maskom kakvu nosi Hannibal Lecter (u legendarnoj izvedbi Anthonyja Hopkinsa) u psihološkom trileru “Kad jaganjci utihnu”. Razočarao je pak popis odsviranih pjesama, koji je bio gotovo posve isti kao prošle godine, samo što su ovaj put zbog kraćeg nastupa nekoliko skladbi izostavili. Od grupe s više od jedanaest milijuna prodanih albuma, od kojih su tri već u prvom tjednu od izlaska osvojila sam vrh raznoraznih glazbenih ljestvica (to je dosad uspjelo samo još šest grupa: U2, Van Halen, Metallica, System Of A Down, Dave Matthews Band, Staind), Grammyjevih nominacija i još nekoliko manjih uspjeha, svakako bi se očekivalo više od onoga što je prikazano.
Disturbed su svoj nastup započeli malo tvrđim skladbama “Voices” i “The Game” s njihova prvijenca “The Sickness”, izdanog 2000. kod izdavača Giant. Obje su skladbe izdane kao singl, a spomenuti je album njihov daleko najuspješniji album. Unatoč ne baš uvjerljivom dolasku na pozornicu, publika je nakon više “pussy” uvoda u prvi festivalski dan jedva čekala heavy metal feštu, na trenutke začinjenu hard rock ritmovima. Drainman i suborci – gitarist Dan Donegan, basist John Moyer (2004. je zamijenio Steva “Fuzza” Kmaka, jednog od osnivača sastava) te bubnjar Mike Wengren, nastavili su s Drainmanovim najdražim komadom “Remember” s drugog, dvostruko platinastog albuma “Believe” (Reprise, 2002.), koji je ubrzo nakon izlaska osvojio sam vrh Billboardove ljestvice dvjestotinjak. Isto se dogodilo i s trećim albumom “Ten Thousand Fists” (2005.), koji je, kao i njegov prethodnik, izdan kod izdavača Reprise. S tog je albuma ludilo ispod pozornice još više rasplamsala skladba “Just Stop”. Ona se zatim bez suvišnog brbljanja nastavila u “Indestructible” s njihova samonaslovljenog posljednjeg, četvrtog albuma, izdanog početkom prošlog ljeta kod istog izdavača kao i svi ostali albumi, osim debitantskog.
Ako su skladbe u prvom dijelu slijedile kronološki redoslijed izdanih albuma (je li to bila namjera ili slučajnost?), u drugom dijelu nije bilo drugačije. “Stupify” s “The Sickness” nastavio se u “Liberate” s albuma “Believe”. Potonju je u godini izlaska u svijet ispratio videospot sa snimkama koncerta iz Aragona u Chicagu, koji je kasnije izdan kao “live” album “Music As Weapon Tour II”. Više nego posljednjem Disturbed su se posvetili trećem albumu “Ten Thousand Fists”, s kojeg su slijedile tri skladbe. “Stricken” je poznata ponajprije po tome što su prizori iz videospota snimljeni u napuštenoj bolnici, upravo u onoj zgradi u kojoj je snimana horor “Noćna mora u Ulici brijestova” iz 1984. Teškometalnu feštu zatim je začinila i naslovna skladba, za koju je Drainman nekoć izjavio da je napisana u nadi povezivanja, druženja, snage i veseljaštva na njihovim koncertima. To se bez sumnje ostvarilo i kad je publika u zrak podizala šake, na njegovu se licu ocrtavao zadovoljan osmijeh. On se tijekom “Land Of Confusion” još povećao, jer je višetisućglava masa, koja se do tog trenutka okupila ispod pozornice, pjevala zajedno s njima. Spomenutu skladbu legendarnih Genesis s njihova albuma “Invisible Touch iz 1986. Disturbed su obradili 2006. i izdali je kao singl. Zašto su se gospoda odlučila za tu obradu nije posve jasno, iako je Drainman u jednom intervjuu spomenuo da im je izazov bio preraditi pjesmu koja nema apsolutno ništa zajedničko s njihovim dosadašnjim radom. Misija uspješna! Četvorac se zatim komadom “Inside The Fire” usredotočio na svoje posljednje “neuništivo” umjetničko djelo, a šou su zaključili s “Down With The Sickness”, skladbom koja im je donijela prepoznatljivost svjetskog formata.
MASTODON: 20.05 – 21.15
Mastodon, Grammyjevi teškaški nominiranci iz Atlante, koji su ime dobili po izumrloj životinji nalik mamutu, u ožujku su izdali jedan od najboljih ovogodišnjih albuma. Njihov četvrti studijski album “Crack The Skye” mnogi su kritičari ocijenili kao, što se tiče skladbi, najpovezaniji album koji je četvorka stvorila. Po slušanom i viđenom to zasigurno drži, iako statistika prodaje otkriva tužnu činjenicu da je do danas u svijetu prodano “bijednih” 170.000 primjeraka spomenutog albuma. Jedan od najutjecajnijih bendova novog vala američkog heavy metala, osnovan 1999., čini sastav Troy Sanders (vokal, bas gitara) – Brent “Danger” Hinds (vokal, gitara) – Bill Kelliher (vokal, gitara) – Brann Dailor (bubnjevi). Od 2007., kad smo ih prvi put gledali na Nova Rocku, njihova je popularnost drastično porasla, zahvaljujući i četirima odličnim albumima, brojnim nominacijama, uspješnim turnejama s grupama kao što su Slayer, Against Me!, Metallica; i suradnji s Joshom Hommeom iz sastava Queens Of The Stone Age. Njihov nastup na ovogodišnjem NR-u mogli bismo zbog izbora i redoslijeda pjesama podijeliti u tri, po albumima raspoređena poglavlja, i završetak. Što uopće ne iznenađuje, jer su i albumi (uključujući njihov logotip) posvećeni jednom od pet elemenata: vatra (“Remission”), voda (“Leviathan”), zemlja (“Blood Mountain”), eter (odnosno zrak; “Crack The Skye”) i metal.
Prvo je poglavlje obilježio njihov posljednji, u ožujku izdani četvrti studijski album naslovljen “Crack The Skye”, kao uspomena na Dailorovu preminulu sestru Skye, koja je u svojoj četrnaestoj godini počinila samoubojstvo. Album je, kao i njegov prethodnik, izašao kod izdavača Reprise. Producentski je posao preuzeo Brendan O`Brien, pravi veteran u svom poslu, koji u zbirci čuva mnoga velika imena, npr. Pearl Jam, Rage Against The Machine, Bob Dylan, AC/DC, Neil Young, Bruce Springsteen i druge. Mastodon su za uvertiru u svoj nastup izabrali skladbu “Oblivion”, koja je u veljači izašla kao singl i time najavila novi album. Slijedila ju je “Quintessence”, još jedna odlična skladba koju su Mastodon uvrstili među sedmoricu na albumu. Iako se “sedam skladbi” čuje vrlo skrnavo, pri slušanju nećete biti razočarani, jer je cijela dužina albuma dobrih pedeset i jedna minuta. Svoje opravdava već gotovo desetominutni “The Czar: I. Usurper – II. Escape – III. Martyr – IV. Spiral”, koji zaključuje trojac s posljednjeg albuma.
Drugi je dio pripao trećem albumu “Blood Mountain”, koji je ugledao svjetlo dana u rujnu 2006. To je njihov drugi konceptualni album, koji govori o penjanju na goru i stvarima koje se tijekom uspona mogu dogoditi. Ludilo, koje su prije Mastodon načeli već Disturbed, dodatno je povećala skladba “Bladecatcher”. Ona se zatim prelila u “Colony Of Birchmen” i ako su Dailorove riječi istinite, to je poklon pjesmi “The Colony Of Slippermen” legendarnih Genesis. Skladba se nalazi na 1974. izdanom albumu “The Lamb Lies Down On Broadway”, koji bi trebao biti njegov najdraži album svih vremena. Sljedeći je komad najavio kratak Dailorov bubnjarski solo i nije bilo teško zaključiti da je riječ o skladbi “The Wolf Is Loose”, prvom singlu s spomenutog albuma. Publika, sada već višetisućglava, oduševljeno je “zaplamsala” pod malo tvrđim ritmovima, koji su se nastavili u “Crystal Skull”, još jednu skladbu s vrlo zanimljivom tematikom. Riječ je naime o potrazi za kristalnom lubanjom, koja bi se trebala nalaziti na vrhu Krvave gore, a njezinom “vlasniku” navodno omogućuje da dosegne višu razinu ljudske evolucije. Tko zna, možda su gospoda previše gledala pustolovne filmove o Indiani Jonesu? “Poglavlje” trećeg albuma zaključila je skladba “Capillarian Crest” i još jednom požela pljesak oduševljene mase.
Slijedilo je poglavlje njihova drugog, isto tako konceptualnog albuma “Leviathan”. Album, izdan u kolovozu 2004., zasnovan je na noveli Moby Dick autora Hermana Melvillea, što dokazuje i naslovnica s likom bijelog kita i brodom kapetana Ahaba, koji se bori s uzburkanim valovima. Singlovima “Seabeast”, “Blood And Thunder” i “Iron Tusk” Mastodon su dodali još i “Megalodon”, gdje su dokazali koliko su odlično uigrani. Vijenac četiriju prekinula je jedina skladba “Crack The Skye” s njihova posljednjeg, istoimenog albuma.
Četvorka je svoj nastup na Nova Rocku zaključila skladbom “March Of The Fire Ants” s njihova prvijenca “Remission”, izdanog 2002. kod izdavača Relapse, i već tada skrenula pažnju na sebe. Ovaj je put svoj glas ponovno opravdala, jer je priredila još jedno prvorazredno rajanje, koje će mnogi još dugo pamtiti.
SLIPKNOT: 21.45 – 23.00
Ako su Slipknot, devetočlani maskirani sastav iz Iowe, nekoliko dana prije oduševili u susjednom Zagrebu, na Nova Rock festivalu nije bilo drugačije. Usprkos neugodnom vremenu (nebo je cijelo vrijeme prijetilo kišom), ispod pozornice se okupila višedesettisućglava masa, koja je grupu oduševljeno pozdravila. Sastav, osnovan 1995., četiri je godine kasnije kod izdavača Roadrunner izdao samonaslovljeni debitantski album. Njemu je 2001. slijedila “Iowa”, tri godine kasnije na scenu je stigao “Vol. 3”, prošle su godine dečki udarili s “All Hope Is Gone”, nevjerojatno zrelim albumom koji je “A MUST” u zbirci svakog pravog ljubitelja teškog zvuka. Formacija, koja tijekom nastupa nosi unikatne groteskne maske, posljednjih nekoliko godina nastupa u postavi Corey Taylor (glavni vokal), Mick Thomson (gitara), Shawn “Clown” Crahan (“custom” udaraljke, prateći vokal), Craig “133” Jones (sampleri, media), Jim Root (gitara), Chris Fehn (“custom” udaraljke, prateći vokal), Paul Gray (bas gitara, prateći vokal), Joey Jordison (bubnjevi) i Sid Wilson (“turntable”). No sastav nije poseban samo zbog svojih maski, koje predstavljaju njihov alter ego i povezanost s glazbom. Uz prava imena svaki član ima i svoj broj, koji idu od nule do osam. Prava atrakcija su i “custom” udaraljke, koje su napravljene od nekakvih bačvi i tijekom nastupa se cijelo vrijeme pomiču (dižu, spuštaju, vrte).
Višestruki Grammyjevi nominiranci i 2006. pobjednici u kategoriji “Best Metal Performance”, svoj su nastup nakon dva međusobno povezana “introa” “Iowa” i “742617000027” započeli sa “Sic”, skladbom s njihova prvijenca “Slipknot” (Roadrunner, 1999.). Sastav, koji je na sebe skrenuo pažnju spomenutim albumom, zatim je nastavio komadima “Eyeless” i “Wait And Bleed”. Upravo je potonja izdana kao njihov prvi singl, koji im je 2001. donio prvu Grammy nominaciju. O još jednom uspjehu tog albuma svjedoči činjenica da je to dvostruko platinast album. Ne treba zanemariti ni uvrštenje na popis “1001 albuma koji morate čuti prije smrti” (napomena: “1001 Albums You Must Hear Before You Die”), na kojem se nalaze najprodorniji albumi između 1950. i 2005. Najviše je oduševljenja zatim požeo Grammy pobjednik “Before I Forget” s trećeg albuma “Vol. 3: The Subliminal Verses” (Roadrunner, 2004.), tijekom kojeg se među publikom razvilo poprilično, ne baš posve nevinih “circle-pitova”. No, koga briga – bol nestane, uspomene na jedan od najluđih nastupa tog dana ostaju. Prvi put te večeri na red je došao njihov posljednji, nakon četiri godine izdani studijski album “All Hope Is Gone”, koji je neka vrsta fuzije prva tri albuma. Priliku zazvučati uživo dobila je skladba “Sulfur”, koja je samo nekoliko dana prije Slipknotova nastupa na Nova Rocku izašla kao četvrti singl s spomenutog dugometražnog izdanja. Iako je predstavljanje najtvrđeg albuma bilo okrnjeno, devetorka je odsvirala još pjesme “Dead Memories” i “Psychosocial”. Skladbe, popraćene pirotehnikom, prema odzivima okupljene svjetine bile su jedan od vrhunaca nastupa. Vratolomnu feštu zatim su začinili još komadi “Disasterpiece” i “People = Shit” s drugog, “domovinskog” albuma “Iowa”, te “The Blister Exists” i “Duality” s trećeg albuma “Vol. 3”.
Kako je devetorka počela, tako je svoj nastup i završila – skladbama “Surfacing” i “Spit It Out” s debitantskog albuma. No prije kraja publiku je čekao još tzv. “Zero Bullshit” odnosno “The Crazy Test”. Malo prije kraja skladbe Taylor se obratio publici “Are you ready for the crazy test?” i zamolio je da čučne. Ona je zatim nakon nekoliko minuta, kao tempirana bomba, uz višekratne uzastopne uzvike “Jump the fuck up!”, poletjela u zrak. Taylor & Co. jednostavno znaju isplesti vezu između benda i publike i dovesti je do vrhunca. A on je zasigurno bio upravo “The Crazy Test”.
METALLICA: 23.30 – 01.30
Prvi dan ovogodišnjeg Nova Rock festivala zaključilo je jedno od najvećih imena na svjetskoj glazbenoj sceni – Metallica, koja od 2003. jurišá u postavi James Hetfield (pjevač, tekstopisac i ritam gitarist), Lars Ulrich (bubnjar), Kirk Hammet (solo gitarist, tekstopisac) i Robert Trujillo (basist). Njihovu gotovo tridesetogodišnju karijeru obilježile su mnoge kadrovske promjene, devet studijskih albuma, dva “live” albuma, dvije male ploče, album obrada i više od četrdeset singlova. Bogatu su diskografiju nadogradili mnogim glazbenim nagradama, kao što su Kerrang!, MTV, Billboard i druge. Među njima zasigurno najveću vrijednost ima devet Grammyja od sedamnaest nominacija. Unatoč tome što nekoliko njihovih (malo slabijih?) albuma “Ride The Lightning” (Megaforce, 1984.), “Load” (Elektra, 1996.) i “St. Anger” (Elektra, 2003.) te večeri nije dobilo pozornost, Metallica je u svom opusu odsviranih skladbi uhvatila nekoliko onih najboljih.
Publika, koja se cijeli dan pržila na suncu i pravim metal ritmovima, napokon je bila spremna za posluživanje legendarne četvorke. Gromoglasan pljesak, entuzijastični uzvici i zviždaljke već su se s prvom skladbom “Blackened” prelili u dvosatno vratolomno rajanje u pljusku i blatu. Skladba se nalazi na njihovom četvrtom studijskom albumu “… And Justice For All” (Elektra, 1988.), koji je proglašen dvostrukom platinastom pločom samo devet tjedana nakon izlaska. Metallica je time doživjela probojan komercijalni uspjeh, koji njeguje i danas. Užarenu publiku za nijansu je više raspalila druga skladba “Fuel”, te večeri jedina odsvirana pjesma s albuma “ReLoad” (Elektra, 1997.). Iako su “Load” i “ReLoad” izdani kao samostalni albumi, predstavljaju tzv. dvostruki album, jer je većina skladbi nastala tijekom snimanja prvog. S “No Remorse” je prvi put te večeri zasjao njihov prvijenac “Kill `Em All” iz 1983. (Megaforce). Melem za dušu najstarijih obožavatelja, koje su kasnija izdanja malo povrijedila. Novi val oduševljenja požeo je “Leper Messiah” s trećeg albuma “Master Of Puppets”, platinaste klasike među heavy metal albumima i još jednog albuma iz zbirke “1001 albuma koji morate čuti prije smrti”. U spomenutoj knjizi nalazi se i album “… And Justice For All”, jer su Metallica skladbom “One” osvojili prvog Grammyja u karijeri. Kao što ta pjesma ima posebno mjesto kod grupe, tako ga ima i kod obožavatelja i kad su se čuli uvodni rifovi, publika je skladbu u nastavku ispratila još jednom glasnije. Sličan se odziv dogodio kod komada “Broken, Beat And Scarred” s dugoočekivanog posljednjeg, devetog studijskog albuma “Death Magnetic”, koji je ugledao svjetlo dana u rujnu prošle godine. To je ujedno i prvi album na kojem je Trujillo sudjelovao i prvi album koji je s novim producentom Rickom Rubinom izašao kod izdavača Warner Bros. Records. U nizu uspjeha koje je album požeo u razmjerno kratkom vremenu valja spomenuti još jednu Grammy nagradu u kategoriji “Best Metal Performance” sa skladbom “My Apocalypse”. S njom se rajanje usprkos jakim padalinama i blatu nastavilo u “Sad But True”, te večeri prvu odsviranu skladbu sa samonaslovljenog petog albuma, bolje poznatog pod naslovom “The Black Album” (Elektra, 1991.). Ako se među publikom našao tko je pitao kako zvuči “No Leaf Clover” uživo, Hetfield i družina su mu odgovor ponudili na dlanu: kao najbolje što znaju. Kako bi i drugačije bilo, jer je to skladba koja se nalazi na njihovom “live” albumu S&M (Elektra, 1999.). Povratak na posljednji album nagovijestile su skladbe “The Judas Kiss” i “The Day That Never Comes”, komad koji je pred kraj prošlog ljeta najavio “Death Magnetic”. Višedesettisućglava masa zatim je doživjela jedan od vrhunaca večeri komadom “Master Of Puppets” s istoimenog dugometražnog izdanja. Pjesma koja je doživjela gotovo toliko obrada koliko puštanja smatra se jednom od najboljih heavy metal skladbi u povijesti moderne glazbe. Daleko iza nje nalazi se “Dyers Eve”, iako je publika svojim odzivom to poricala. Prvi dio nastupa Metallica je zaključila skladbama s “crnog albuma”, baladom “Nothing Else Matters” i malo udarnijom “Enter Sandman”, stalnicama na njihovim koncertima.
Povratak na pozornicu obilježila je obrada “Last Caress/Green Hall” američkih pankera Misfits. Skladba koju su Metallica izdali na albumu “Garage Inc.” (Elektra, 1998.) još je jednom izludila okupljenu svjetinu. Završetak kišne, ali više nego odlične večeri pripao je komadima “Hit The Lights” i “Seek And Destroy” s prvijenca “Kill `Em All”. Ekstaza u kojoj su Hetfield, Ulrich, Hammet i Trujillo držali publiku dobra dva sata napokon je popustila. Gospoda su nestala iza pozornice, a masa… Bilo kamo gdje se zabava nastavila do ranih jutarnjih sati.
Prvi je dan tako bio iza nas. Oduševljavajući izbor poznatih i malo manje poznatih izvođača prebacivao je publiku među različitim žanrovima, kojima su vladali prije svega teškaši Faith No More, Nine Inch Nails, Slipknot i Metallica. Četiri legendarna benda. Savršen završetak savršene večeri, ako zanemarimo kišu, koja je lijepo zagorčala stvar.
Fotografije: službene fotografije Nova Rock festivala i Lea Lesar
Setlista
RED STAGE: ROLO TOMASSI THE TEMPER TRAP JULIA THE LIVING END THE GASLIGHT ANTHEM SUNRISE AVENUE GOGOL BORDELLO FAITH NO MORE NINE INCH NAILS BLUE STAGE: XENESTHIS DRUMATICAL THEATRE SONIC SYNDICATE CALIBAN BLACK STONE CHERRY DISTURBED MASTODON SLIPKNOT METALLICA Setliste: JULIA: 1. A Hell Of A Speech 2. Is This What Makes You Happy? 3. Technology 4. Crash Test Youth 5. Optimistic 6. A Cause For Comfort 7. Turnaround 8. Call The Ambulance 9. Noise 10. Perfect 11. Beautiful THE LIVING END: 1. Roll On 2. Second Solution 3. West End Riot 4. Raise The Alarm 5. How Do We Know? 6. Prisoner Of Society 7. Hey Hey Disbeliever 8. White Noise 9. End Of The World THE GASLIGHT ANTHEM: 1. High Lonesome 2. Casanova, Baby! 3. Old White Lincoln 4. Even Cowgirls Get the Blues 5. The ’59 Sound 6. Senor And The Queen 7. Film Noir 8. We Came To Dance 9. Great Expectations 10. Blue Jeans & White T-Shirts 11. Meet Me By The River’s Edge 12. Miles Davis And The Cool 13. The Backseat FAITH NO MORE: 1. Reunited 2. The Real Thing 3. Land of Sunshine 4. Caffeine 5. Evidence 6. Poker Face / Chinese Arithmetic 7. Cuckoo for Caca 8. Easy 9. Ashes to Ashes 10. Midlife Crisis 11. Introduce Yourself 12. The Gentle Art of Making Enemies 13. Be Aggressive 14. Epic 15. Just a Man —– bis —– 16. Chariots Of Fire / Stripsearch 17. As the Worm Turns NINE INCH NAILS: 1. Somewhat Damaged 2. Terrible Lie 3. Heresy 4. March of the Pigs 5. Piggy 6. Metal 7. Gave Up 8. The Day The World Went Away 9. The Becoming 10. Wish 11. The Fragile 12. Mr. Self Destruct 13. The Way Out Is Through 14. Survivalism 15. Burn 16. Hurt 17. The Hand That Feeds 18. Head Like A Hole SONIC SYNDICATE: 1. Encaged 2. Hellgate: Worcester 3. Flashback 4. Jack Of Diamonds 5. Denied 6. Red Eyed Friend 7. Blue Eyed Friend CALIBAN: 1. Nowhere To Run, No Place To Hide 2. I Rape Myself 3. My Time Has Come 4. 24 Years 5. I’ve Sold Myself 6. It’s Our Burden To Bleed 7. I Will Never Let You Down DISTURBED: 1. Voices 2. The Game 3. Remember 4. Just Stop 5. Indestructible 6. Stupify 7. Liberate 8. Stricken 9. 10,000 Fists 10. Land of Confusion 11. Inside the Fire 12. Down With the Sickness MASTODON: 1. Oblivion 2. Quintessence 3. The Czar: I. Usurper – II. Escape – III. Martyr – IV. Spiral 4. Bladecatcher 5. Colony Of Birchmen 6. The Wolf Is Loose 7. Crystal Skull 8. Capillarian Crest 9. Seabeast 10. Megalodon 11. Blood And Thunder 12. Crack The Skye 13. Iron Tusk 14. March Of The Fire Ants SLIPKNOT: 1. Iowa (Intro) 2. 742617000027 (Intro) 3. Sic 4. Eyeless 5. Wait and Bleed 6. Before I Forget 7. Sulfur 8. The Blister Exists 9. Dead Memories 10. Disasterpiece 11. Psychosocial 12. Duality 13. People=Shit 14. Surfacing 15. Spit It Out METALLICA: 1. Blackened 2. Fuel 3. No Remorse 4. Leper Messiah 5. One 6. Broken, Beat And Scarred 7. My Apocalypse 8. Sad But True 9. No Leaf Clover 10. The Judas Kiss 11. The Day That Never Comes 12. Master Of Puppets 13. Dyers Eve 14. Nothing Else Matters 15. Enter Sandman —– bis —— 16. Last Caress/Green Hell 17. Hit The Lights 18. Seek And Destroy
Galerija slika
