Autor: Rok Klemše, Primož Novak
Fotografije: Nina Grad
Video: Primož Novak
Mjesto: Gala hala, Ljubljana
Datum koncerta: 11.11.2013
Broj posjetitelja: 350
Jesenska koncertna sezona već je u punom jeku i priredila nam je iznimno raznolik žanrovski izbor – doživjeli smo i black, i death, i thrash metal koncerte, a ovaj put u Ljubljanu je zavirila koncertna turneja koja se u našim krajevima baš i ne zaustavlja često. Žanrovi koje su predstavljale nastupajuće skupine inače nisu stalnica na našim pozornicama, no barem je polovica sastava koji su zauzeli pozornicu Gale hale svoju ulogu više nego opravdala. Krivac za koncert koji se odvio prošli ponedjeljak je novi album švicarsko-njemačkih The Ocean, a još privlačnija bila je možda čak i njihova predgrupa, norveški jazz/metal ludaci Shining.
Koncert je započeo francuski kvartet Hacride, koji su ove godine objavili novi album Back To Where You’ve Never Been, koji je dobio podijeljene reakcije, ali možda ipak više pozitivnih. Na koncertu se kod Hacride baš nije znalo što bi zapravo htjeli svirati. Naglasak je bio na groovy ritmovima, atmosferi i povremenoj tehničnosti. Pomalo gorak okus ostavio je vokal, koji je djelovao kao nekakav nastavak ljutitih nu-metalaca iz devedesetih, po sistemu kombinacije dranja i pjevanja. Hacride bi se moglo opisati kao tehnički nu-metal, no oznaku nu-metal vjerojatno dobivaju prvenstveno zbog vokala, unatoč tome što vokal nije posezao za hip-hop linijama. Hacride su se mogli pokazati u boljem svjetlu. S novog albuma odsvirani su Introversion i Overcome, što nije bilo najbolje za promociju više nego solidnog albuma. Nakon toga je skupina odsvirala stariju skladbu Perturbed, a potom je naglasak otišao na atmosferu, pa su svirali skladbe s albuma Lazarus. Hacride imaju smisla za tehničnost i groove, ali ne u mjeri kao Gojira, ako već govorimo o francuskim sastavima. Njihove skladbe naime nemaju dovoljno zanimljivih dijelova da bi privukle veću publiku. Hacride bi se s boljim izborom skladbi mogli bolje dokazati. Potencijal imaju, ali će trebati uložiti više truda.
Kad bi se po svoj logici krivulja kvalitete s idućim nastupom trebala okrenuti prema gore, ona se postavila posve vodoravno ili se čak okrenula prema dolje. Na pozornicu je izašao poljski post rock sastav Tides From Nebula, meni posve nepoznato ime, ali ponekad se i potpunim nepoznanicama isplati posvetiti više pažnje. Ali ne ovaj put. Već izgled dečkiju s zalizanim frizurama i posve nemetalskim izgledom (a ne da je s tim nešto loše) dao je naslutiti da će biti crne ovce večeri. I to su potvrdili već prvim odsviranim tonovima – poslužili su naime dugim, repetitivnim i time očajno dosadnim instrumentalnim dijelovima, koji doduše jesu bit post rocka, ali ovo je bila živa dosada. Ako mirniji, sanjarski dijelovi kod bendova poput tamošnjeg headlinera predstavljaju vrijeme za produbljivanje atmosferike i samo su dio cjeline, onda je sve što su Tides of Nebula ponudili bila jedna jedina sanjarska dosada. Pa i gitarist je bio naporan sa svojim plesuckanjem, koje bi prije pristajalo u neki hipsterski urbani klub.
Treći put sreća se ne zove uzalud i kako je samo ta izreka bila istinita ovaj put! A ovaj put je zaista vrijedila i ona od Monty Pythona »And Now For Something Completely Different!«, jer su na pozornicu izašli norveški glazbeni psihopati Shining. Po slušanju ne bi nikad povjerovao da je ta avangardna glazbena hobotnica svoj put započela kao akustični(!) jazz kvartet, jer ovo što danas sviraju Shining potpuno je uglazbljenje dijagnosticiranog shizofrenog uma. U onome što Shining ubace u miješalicu i izliju ravno u srednje uho može se čuti potpuna jazz avangarda tipa John Zorn i totalno improvizirani free jazz izleti, progresivni rock, klasična glazba i (black) metal. Shining su tu jedinstvenu mješavinu do tančina istražili na prijelomnom albumu Blackjazz (2010), a ove godine objavljeni One One One njezin je logičan nastavak. Ništa nas ipak nije moglo pripremiti na ono što su Shining radili u Gali hali. Već uvodni udarac I Won’t Forget bio je potpuni glazbeni kaos, koji je otišao u nepovrat u trenutku kad je frontmen Jørgen Munkeby oko vrata objesio saksofon i odveo u ekstremnu free jazz psihozu, dok su njegovi instrumentalni kolege svoja oruđa mučili kao da ih vode u neki sibirski gulag – udaranje po crno-bijelim tipkama doseglo je već gotovo apokaliptične razmjere, a bubnjar je stilove mijenjao kao od šale, jednom je tukao čiste jazzovske trikove, a onda iz rukava istresao kar blast beate. Ludo. U potpunu ludost pak su Shining za kraj odveli vrhunskom, jedanaestominutnom interpretacijom King Crimson klasika, 21st Century Shizoid Man. Shining su bili apsolutni vrhunac večeri i pomalo mi je žao The Ocean, koji se svake večeri turneje moraju prokleto truditi da postignu dojam svojih prethodnika, premda su ovi svirali samo tri četvrt sata. Prekratko, ali briljantno!
Kao headliner na pozornicu je izašao već stari znanac naših pozornica, švicarsko-njemački kolektiv The Ocean, koji na turneji predstavlja upravo objavljeni šesti studijski album Pelagial. Sastav od svog nastanka svoje albume odijeva u izrazito konceptualnu narav, koja je istražena do srži. Ako su se na Precambrian dotaknuli nastanka Zemlje, a na dvojcu Heliocentric/Anthropocentric astronomije i kritike kršćanstva, na Pelagial se upućuju na još neistražena područja zemaljske kugle – u najdublje predjele oceana. The Ocean su Pelagial odsvirali u cijelosti i tako nas polako spuštali kroz oceanske dubinske zone. Tome primjerena bila je i modrozelena rasvjeta pozornice, koja je mračnu notu glazbe još dodatno naglasila. The Ocean su ponovno dokazali da su sa svojim eksperimentiranjem i progresivnim skladanjem još uvijek jedan od najjedinstvenijih »post metal« sastava na tržištu, a istaknuli su se i iznimno energičnim nastupom – bubnjar Paul Seidel iz minimalističkog seta bubnjeva izvlačio je moćne rušilačke valove, a gitarist Jona Nido je svojim »gersovskim« gitarskim akrobacijama nerijetko gotovo pobio sva svjetla sa stropa. Inače energični vokalist Rossetti ovaj se put držao više u pozadini, ali to prvenstveno zbog primarno instrumentalne naravi novog albuma, no ipak je u prvi plan stupio u pravim trenucima, uvjerio dobrim vokalnim nastupom i publiku uspješno animirao (iako je publike bilo čak malo manje nego za Shining). Oceanski nas je kolektiv u sat i petnaest minuta s lomljenim ritmovima, neobičnim strukturama i kompleksnim pristupima odveo na samo oceansko dno i da su na Heliocentric/Anthropocentric od veselja ispod pozornice čupali Kopernik i Galileo, na Pelagial bi čupali Verne i Costeau. Unatoč dobrom, čak odličnom koncertu, i The Ocean su ponešto zablijedjeli u usporedbi s vrhunskim Shining.
Hacride napisao: Primož Novak
Galerija slika
