Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Eloy
Izdavačka kuća: EMI Records
Izlazak: 1977
Ocjena: 5/5
“Ocean”, konceptualni album o usponu i padu mitološke Atlantide, za legendarne njemačke space rockere Eloy predstavljao je najveći trijumf njihove karijere, i u umjetničkom i u komercijalnom smislu. Kad je riječ o ovom drugom, dovoljno je rječit podatak da je skupina s izlaskom “Ocean” u domaćoj Njemačkoj na glazbenim ljestvicama postigla uspješnije plasmane nego, recimo, tadašnja izdanja Genesis, Pink Floyd ili Queen. Franku Bornemannu, gitaristu i pjevaču, inače središnjem glazbeniku skupine, nije ni na kraj pameti bilo da će njegov bend, nakon izlaska odličnog “Dawn” (1976), albuma koji ih je uz pomoć simfonijskog orkestra lansirao među najbolje svjetske progresivne velikane, sa sljedećim izdanjem postići toliki uspjeh. Frankova ambiciozna vizija da od skupine napravi progresivnu velesilu svjetskih razmjera napokon je doživjela svoju punu potvrdu. Tko god želi čuti Eloy u svem njihovom simfonijsko-space rockerskom veličanstvu, neka ne gleda dalje od “Ocean”, najsjajnije zvijezde u zviježđu Eloy.
Koncept “Ocean” je, kao što smo već spomenuli, zasnovan na priči o usponu i padu legendarne civilizacije Atlantide, koja još od antičkih vremena buni ljudsku maštu i sijedi kosu svim “ozbiljnim” povjesničarima. Priča o rajskoj, ali propasti osuđenoj zemlji počinje nakon što je Posejdon iz vode stvorio mitološki kontinent i na njemu naselio čovječanstvo. Ono ga je potom desetljećima vjerno štovalo, ponajprije u zahvalu za svoj kulturni, materijalni i duhovni napredak. To je rajsko razdoblje trajalo sve dok ih (kao što to obično biva) nije obuzela oholost pa su se u znanju i moći htjeli nadmetati s bogovima. U tu su svrhu počeli sve više zanemarivati duhovnost i sve snage ulagati u razvoj znanosti i tehnologije. Vrhunac tehnološkog razvoja i empirije dosegnuli su osnivanjem grada računala, Logosa, kojim su željeli dosegnuti nebesku razinu svojih učitelja. Odlučili su stvoriti novu rasu bogova koja će zamijeniti stare. No projekt umjetne inteligencije se survao, a računala su sve više počela upravljati životom stanovnika i nadzirati ga, dok su ti stanovnici postajali sve prazniji, pohlepniji i materijalističkiji. Razjareni bogovi predvođeni Posejdonom odlučili su poplavama zauvijek uništiti nezahvalno i dekadentno čovječanstvo te je Atlantida zajedno sa svojim stanovnicima zauvijek nestala u morskim dubinama. Priča koja se kroz povijest pojavljivala u različitim verzijama (najčešće u onima o “općem potopu”) i koja će uzbuđivati duhove sve dok postoje civilizacije koje same sebe smatraju razvijenima, usprkos tome što većina njih svojom politikom (opet?) s posebnim žarom gura čovječanstvo u dubine propasti. Ugođaj albuma, u skladu s konceptom, osjetno je mračniji od njihovih dotadašnjih uradaka. Cijelo se vrijeme osjeća neka hladna, oceanska studen i futuristička vizija kibernetičke budućnosti u kojoj je umjetna inteligencija preuzela primat nad ljudskom egzistencijom, a sve to nadahnuto veje ponajprije iz simfonijske naravi pojedinih aranžmana.
Glazbeno gledano, riječ je o albumu koji je na najbolji način spojio složene simfonijske aranžmane sa space rockerskim ambijentalnim zavjesama. Orkestar koji je sudjelovao na “Dawn” pokazao se kao preskupa zabava pa ga se skupina morala odreći, što je dovelo do toga da se opet malo više nagnula prema space rockerskom ambijentalnom usmjerenju, koje ih je zvukovno ponovno malo više približilo Pink Floyd nego, recimo, Yes. Zvuk skupine postao je još profinjeniji i čišći, dok su opskurne improvizacije do tada već postale stvar prošlosti. Klavijaturist Detlef Schmidtchen odsutnost orkestra uspješno je nadomjestio većom uporabom atmosferičnih zavjesa, koje su na ovom albumu cijelo vrijeme osjetno u prvom planu u odnosu na Frankovu gitaru, što do tada nije uvijek bilo uobičajeno. Te se mistične teksture klavijatura često lijepo prepliću s Frankovim gitarskim pasažama u gotovo nerazdvojivu zvukovnu cjelinu. Frankov gitarski pristup do te je faze karijere postao osjetno mekši i suptilniji, a udarniji heavy rockerski zahvati ovdje su manje-više slučajni. Glavninu tekstova ovaj je put napisao nitko drugi nego bubnjar Jürgen Rosenthal. Oni, kao što je to bilo u tradiciji njemačkih prog rock skupina koje nisu imale lirske genijalce tipa Peter Gabriel ili Peter Hammill, nisu bili previše briljantni, ali za predstavljanje pojedinih dijelova koncepta prosječnom laiku, koji ne zalazi u znanstvenofantastičnu literaturu ili metafiziku, bili su posve pristojni. Frankov prepoznatljivi vokal, prožet njemačkim naglaskom, kao i na većini njihovih albuma, stvar je osobnog ukusa i po mom mišljenju ni u čemu ne kvari inače izvrsnost ovog albuma. Iako su na albumu samo četiri skladbe, sve su epskih dužina.
“Poseidon’s Creation” dramatičan je uvod primjeren svom naslovu, prožet nježnim slojevima ambijentalnih klavijatura kojima se u nastavku, nakon prvog prijelaza uz zvukove hammond orgulja, pridružuju brojni bubnjarski prijelazi, melodičan bas i vatreni gitarski rifovi. Frankove “plačne” gitarske pasaže neizbježno izazivaju asocijacije na neke zahvate Davida Gilmoura (Pink Floyd). Ugođaj je najintenzivniji kad se gitara prelijeva s dramatičnim teksturama hammond orgulja i moog sintesajzera. Kad upadne Frankov vokal (u refrenima je njegov njemački naglasak posebno snažno naglašen), u skladbi se počnu prelijevati višedijelne simfonijske teksture uz stupnjevani diktat Rosenthalovih bubnjeva, koji tvore veličanstven ugođaj. Iznenadan, izvrstan upad moog sinta s osebujnim zvukom, koji je kasnije značajno gradio i prepoznatljivu zvukovnu sliku neo progresivnog rocka, te nježno položene gitarske pasaže prava su simfonijska bajka za svakog prog rockerskog sladokusca.
“Incarnation Of the Logos”, koja se otvara dramatičnim, zloslutnim zavjesama melotrona i dalekim, gotovo šaptajućim vokalom, najavljuje trenutak u konceptu kad Atlantida konačno zapečati svoju sudbinu. To stupnjevano, ambijentalno valovanje s usputnom naracijom, koja sadrži oglašavanje računala, traje podosta dugo prije nego što nastupi izvrstan prijelaz i sanjalački aranžman koji tvori interakcija između višeslojnih klavijatura, gitare i poskakujućih, dinamičnih Rosenthalovih bubnjeva. Oni zaslužuju svaku čast i često posežu za prepoznatljivim zahvatima puno poznatijeg Neila Pearta (Rush). U jednom trenutku, usred simfonijskih aranžmana i brojnih vatrenih prijelaza na bubnjevima, upada i energičan vokal. Prava melodična simfonijska pobjeda.
Nakon svakog vrhunca slijedi neizbježan pad. “Decay Of the Logos”, koja se otvara štropotom basa Klausa-Petera Matziola, zvukovima mooga i izvrsnim radom na činelama, slušatelja vodi u dramatično zvukovno putovanje kroz zamršen sustav umjetne inteligencije koja je prerasla svoju prvotnu, humanitarnu svrhu i razvila se u prijetnju ljudskoj egzistenciji. Među pojedinim ritmičkim stankama čuju se i zvukovi vjetra koji dopiru ispod sintova. To se stupnjuje do prvog prijelaza, koji skladbu prebacuje u osjetno energičnije vode, gdje kraljuju vatreni prijelazi na bubnjevima i moćne pasaže na gitari koje na trenutak bude heavy rockerske korijene skupine. Frankov vokal također zvuči osjetno uvjerljivije kad izražava dramatičnije emocije. Upad finih slojeva sintesajzera doista je majstorski izveden i izvrsno se uklapa u vrsnu bubnjarsku kombinatoriku. Nježna gitarska melodija nešto smiruje svu tu silnu dramatiku.
Zatim slijedi ambijentalni, konceptualni i skladateljski vrhunac albuma, “Atlantis’ Agony At June 5th – 8498, 13 p.m. Gregorian Earthtime”, sa svojim zloslutnim (točnim?) datumom katastrofe koja je s lica svijeta zauvijek izbrisala nekoć veličanstvenu civilizaciju, a ona se potopila zbog ljudske oholosti (ne reci dvaput da istu sudbinu jednog dana ne dočeka i nas, što svaki koncept o tragediji Atlantide čini i danas utoliko zanimljivijim i podatnijim). Nakon dramatične naracije, koja sadrži epilog koncepta, nastupa dulja ambijentalna sekcija s brojnim zvukovnim zavjesama na melotronu i mini moogu te brojnim elektroničkim zvukovima. S vremenom se unutra uplete i dramatičan zvuk orgulja, koji samo pojačava jezivo ozračje velike katastrofe. Povremeno se oglasi glas pripovjedača. Kad nastupe dramatični prijelazi na bubnjevima, unutra se uplete prekrasan melodičan motiv zajedno s vokalnom pratnjom. Sve zajedno zaključuju stupnjevani, prilično srhoviti zvukovi klavijatura koji se udaljuju negdje u daljinu. Najveći ambijentalni eksperiment u njihovoj povijesti izvrsno je uspio i još je i danas izvor nadahnuća brojnim suvremenim space rockerskim skupinama.
“Ocean” je u mojim očima najbolji album skupine i jedan od najboljih prog rock albuma iz druge polovice 70-ih, koji zaslužuje samo presežne ocjene. Mistično ozračje cijelo se vrijeme ruku pod ruku povezuje s mitološkim konceptom i dramatičnim porukama uspješno draži spiritualna osjetila slušatelja. Produkcija albuma zasigurno je bila ispred svog vremena. Frank je napredovao ne samo kao gitarist, nego i kao producent. Eloy možda doista nisu bili među glavnim inovatorima u povijesti progresivnog rocka i u njihovoj se glazbi uvijek mogao naći poneki utjecaj svjetski poznatijih progresivnorockerskih skupina, no u to su vrijeme zasigurno spadali među najodvažnije i najambicioznije. U doba kad je punk već počeo pružati svoje blatne kandže i najavio rat svim rockerskim “dinosaurima”, nisu se ni na tren zaustavljali, nego su jedan za drugim stvarali ambiciozne, većinom konceptualne uratke, a da se pritom nisu obazirali na radijske ljestvice. Sve je to Eloy, uz uspješnu, postupnu uporabu novih dostupnih snimateljskih tehnologija i zvukova, učinilo jednom od najžilavijih i najcjenjenijih skupina iz zlatnih vremena progresivnog rocka, dok su mnogi njihovi uzori u međuvremenu zalutali na rub opskurnosti, u potpunu zvukovnu promjenu ili jednostavno potonuli u povijest. Nakon mnogo godina, točnije 1998., Eloy su snimili nastavak ove konceptualne majstorije, koji se pokazao kao njezin dostojan nasljednik, ali to je već neka posve druga priča koja će biti obznanjena u nekoj drugoj recenziji.
Postava
Frank Bornemann – vokal, gitara
Klaus-Peter Matziol – bas gitara, prateći vokal
Detlef Schmidtchen – klavijature, melotron, ksilofon, glas
Jürgen Rosenthal – bubnjevi, udaraljke, flauta
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
The Boys Of Santiago – pjevački zbor (1)
Produkcija
Frank Bornemann
Popis skladbi
1. Poseidon’s Creation (11:38)
2. Incarnation Of The Logos (8:25)
3. Decay Of The Logos (8:15)
4. Atlantis’ Agony At June 5th – 8498, 13 p.m. Gregorian Earthtime (15:35)
Trajanje albuma: 43:53
