Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Smashing Pumpkins, The
Izdavač: EMI Records
Izlazak: 2012
Trajanje: 60:02
Ocjena: 2.6/5
Smashing Punpkins su umrli: živjeli Smashing Pumpkins! To je misao koja je odjekivala u glavi kad je na prijelazu milenija objavljeno da su legende čikaškog alternativnog zvuka najavile raspad zbog nepomirljivih razlika. Odluka koja je bila logična posljedica pretjeranog konzumiranja zabranjenih supstanci, sudaranja ega i iscrpljujuće igre za prevlast u pješčaniku glazbenog užitka, a konačnu je odluku naposljetku izrekao ćelavi mastermind Billy Corgan, koji se odrekao D’Arcy Wretzky, gitarista Jamesa Ihe, urotnički pak zadržao labave veze sa svojim bubnjarskim genijem na heroinu, izvanrednim, ali problematičnim Jimmyjem Chamberlainom.
Nakon raspada uslijedio je skok u besmisao uz doista opskurna akustična naklapanja u solo karijernim vodama, a kad je očito nestalo love, Billy je na frankensteinovski način oživio kadavar dugo preminule glazbene љepotice i počinio tri neoprostiva glazbena grijeha. Prvi je bio besmisleni i beskrupulozni izlet u digitalno naklapanje na albumu Zeitgeist, zatim megalomanska glazbena patnja koja još traje i zove se opus megalomania pod imenom Teargarden By Kaleidoscope, a onda bih spomenuo da je neoprostivo da se pod imenom Smashing Pumpkins od originalne postave busa samo golemi ego čovjeka koji je samouvjereno izjavio da se posve logično ubraja u skupinu glazbenih genijalaca koji u današnjem svijetu nešto znače i kojemu su Radiohead napuhani bezveznjaci, a vlastitu konkurenciju ni ne uzima ozbiljno. Pa ipak – Billy Corgan ili samoproglašena eminencija William Patrick Corgan nakon što objavi da su albumi preživjeli i nešto čega se više neće hvatati, odluči pljunuti u oči fanovima koji su bili spremni otkupiti malo more MP3-jeva na internetu, zatim dozirane doze doista napuhanog artizma u obliku grješno skupih boxeva glazbenih kompilacija, a onda ispraznit nešto što bi se, iskreno govoreći, moglo opisati samo kao blijedi nnalik na nekadašnju glamuroznu prošlost.
Recite mi da sam purist, ali za mene su Smashingi umrli već nakon Mellon Collie And The Infinite Sadness, jer je s otkazom distorziranog srca u prsima ostalo bore malo duše. Adore je bio solidan, ali šuplji flaster na grungeraškoj duši, a nakon visokoletećeg Aeroplane Flies High ostao je samo gorak okus u ustima koji je podsjećao na nekrofilno općenje s davno preminulom ljubavnicom. Oceania je, iskreno govoreći, barem bliža mirisu organskog, no već nakon prvog slušanja postaje jasno da je žmohta kojega smo obilno dobili na Gishu i briljantnom Siamese Dreamu bila tek uzorak. Logično, jer je sve samo parada dokazivanja da Billy još uvijek može i zna. Nema razlike od Axla Rosea, iako je istina da je Billy tek malo glazbeno plodniji od svojeg crvenokosog cock rockerskog antipoda, pa ipak – Oceania je album koji vas na sat vremena odvede na neku posve pogrešnu stazu, nakon koje ćete biti zbunjeni i u magli, a ocjenu bih davao oprezno i bez glasne kritike koju čin glazbenog svetogrđa nedvojbeno zaslužuje. Quasar je na prvo slušanje kretenski trip na Cherub Rock, ali bez jasne smjernice. Masne i groteskno distorzirane gitare buja kao zvučni zid, a Billy sere s novootkrivenom politeističkom božanskošću. Svjetsku bol zamijenila je nadahnutost koja uđe u srce vjerojatno onda kad čovjek napuni 45 godina, a ja se nad kakofonijom obješenjaštva ne mogu oduševiti jer nedostaje faktor koji bi sve slijepio u ukusnu cjelinu – iskrenost. Melankolija je postala preliivena šećerom, a novu modnu smjernicu pokazuje nastavak skladbom Panopticon. Simpatična skladbica ima sve elemente Siamese svijeta. Melodika je primjerena, ritmika također, autorefleksija jadnog Billyja, koji je svjestan oštre kritike svijeta oko sebe, ipak vuče na slatkoću.
The Celestials ili Disarm novog milenija zapravo je još najbolji dio prve polovice albuma, jer Billy očito najbolje funkcionira u baladnim pjevanjima o izgubljenoj ljubavi i svijetu u koji rijetko tko stopostotno paše. Eskapizam nježne distopije je sladak i nadrealističan. Nada u utjehu dakle ostaje? Violet Rays je svemirska verzija onoga što izaziva osmijeh na usnama, a genijalnost se ogleda u sitnim detaljima poput lirskog briljanta: »Spells fall frail / Webs catching sail / In eternal eternities / Divine purpose catching free / And I’ll leave with anyone this night / And I’ll kiss anyone tonight / Am I the only one you see?« Nažalost, odgovor je potvrdan, jer ostale članove soldateske ne mogu priznati kao dio svojih duševnih vođa astralnog pomirenja. Smashingi po novome imaju kopije starih članova. Za basom se trudi nježna, krhka i krivo kritizirana Nicole Florentino, na gitari se u Billyjevoj sjeni znoji japanoidno kosooki anglosaksonski punokrvnjak Jeff Schroeder, a iza bubnjeva mete inače dobri, ali ne izvanredni Mike Byrne. My Love Is Winter je dokaz da je cjelina čvrsta koliko i njezina najslabija karika, koja ovaj put nije glazbena nego sadržajna, a One Diamond, One Heart dokazuje da se u očaju i Smashingi bacaju čak i u disko vode. U tome nisu ništa manje krvavi pod kožom od Linkin Parka, koji svako jutro plaše s radijskih valova, samo što su Smashingi premalo komercijalni za Radio 1.
Mislim da je ovdje očito potrebno naglasiti da u ovom svijetu očito nešto nije kako bi trebalo biti! Pinwheel je odjek koji to potvrđuje, a Billy za razliku od Queena i Brucea Springsteena u zajedničkoj glazbenoj kupelji ne posjeduje odlučnost zbog koje bi pao na koljena i molio za oprost, jer mu jednostavno ne mogu vjerovati da trulo srce kuca jednako jasno i razgovijetno kao prije 20 godina. Već se odlučujem na skok u kvantni tunel očaja kad iznenadi, ovaj put pozitivno, naslovna skladba Oceania, koja je taman dovoljno melankolična i mračna da potrese i prizove davno zaboravljen okus opčinjenosti. »No one can love you / ‘Cause no one can free you / Lovers can’t touch you / ‘Cause lovers might reach you, yeah / I’m so alone, so alone / But better than a wretched world / Better than a broken pearl / I’m so alone, so alone / But better than I ever was / Better than a just laid cause«. Oceania je prog rock briljant na osnovi Smashing Pumpkins, a već zbog tog usamljenika u pustinji razočaranja album je vrijedan slušanja. Na arhipelagu užitka pak se pjeni pozitivna klima nastavka, koji na svoj suzdržani, zreli i drugačiji način dodaje skladba Pale Horse, a kako se Billy pokušava prežariti u vremena Gisha, The Chimera je još najbliža starim dobrim vremenima, ali bez prave konceptualne čvrstoće, odlučnosti i gorkog bijesa koji je imalo zlatno doba, a sad se recepture pokazuju više kao demo snimke i onanija na već slušano, viđeno, iskušano i osjećano. Problem je što je u međuvremenu prošlo debelih 20 godina, a uši nažalost ne nasjedaju na žongliranje na prvu loptu, iako akrobati ovaj put zaslužuju malo sluha i pljeska, kojega Zeitgeist (opravdano) nije dobio. I Glissandra i probavljivi Inkless tome samo pritvrđuju, a moje prilično utrnulo i zaleđeno srce počelo se pred kraj polako i topiti. Vjerojatno je tome pridonijela i ljetna nepodnošljiva vrućina, a možda i činjenica da nekadašnje glavne ikone s oltara svoje mladosti ne mogu tek tako odjednom otpisati, gurnuti u tamu noći i nikad ih više ne pomirisati.
Oceania je, iskreno govoreći, solidan uradak koji unatoč svem gnjevu zaslužuje barem drugu i treću priliku, a nakon desetog slušanja i stari se zanovijetala polako ponovno zaljubljuju u konture krasnog novog svijeta, makar oplačkanog sjaja nekadašnje božanskosti i aure beskonačne nedodirljivosti. Srce se otvara davno zaboravljenoj i izgubljenoj ljubavi, makar je ostarjela, slađe nasmiješena i manje suzna. Možda je tu razlog da se vratio barem djelić nade da se čuda povremeno ipak mogu dogoditi i da nakon smrti ipak postoji tračak života i u pumpkinovskom svemiru? To će dokazati samo vrijeme i sljedeći glas iz opskurne tame Corganove špilje spoznaje …
Postava
Billy Corgan – vokal, gitara, klavijature
Jeff Shroedder – gitara
Nicole Florentino – vokal, bas
Mike Byrne – vokal, bubnjevi
Prateći glazbenici:
Kevin Dippold – prateći vokali
Produkcija
Billy Corgan & Bjorn Thorsrud
Popis skladbi
1. Quasar
2. Panopticon
3. The Celestials
4. Violet Rays
5. My Love Is Winter
6. One Diamond, One Heart
7. Pinwheels
8. Oceania
9. Pale Horse
10. The Chimera
11. Glissandra
12. Inkless
13. Wildflower
