Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Ljubljana, Slovenija, Klub K-4
Datum koncerta: 22.11.2006
Broj posjetitelja: 100
Cijena ulaznice: 1500 SIT (7€)
Četvrtkovo kišno poslijepodne prelilo se u jednako depresivnu i kišnu večer, ali kiša nije mogla isprati pozitivno raspoloženje koje je preplavilo stotinjak do dvjestotinjak znatiželjnika što su se u deset navečer počeli okupljati pred klubom K-4, legendarnim skloništem punk scene u osamdesetima. Vremena su se poprilično promijenila. Umjesto analogne tehnike znojenja i gitarsko-bubnjarskih plotuna iz Štirke sad grme elektronski ritmovi. Već je tako da je suvišno govoriti o starim vremenima. Napredak je išao naprijed. Razlog našeg dolaska bili su reški mladci, nadobudni eksperti za tvrde ritmove i lijep vokal, grupa Father. Prije njih obećavalo se nešto domaće – zasavski kvartet punokrvnog HC-a: mlada, prilično nepoznata, ali zato utoliko iskrenija i eksplozivnija grupa Ragespect.
Po dolasku u klub trebalo je ugasiti svaki osjećaj žeđi. Iz zvučnika je grmio pažljivo odabran izbor metalskih klasika. Slayer, Iron Maiden, između toga malo Dimmu Borgira za mase, pa Black Sabath i drugi. Koncertna pozornica bila je još prazna. U dvorani je na svojim startnim pozicijama s najboljim zvukom i pregledom stražilo dvadesetak zanesenjaka. Još malo treba pričekati. U jedanaest se počne nešto događati. Nastupilo je vrijeme zavjeta poštovanja prema bijesu. Dogodili su se zasavski HC Ragespect! (o njihovom koncertu možete pročitati u zasebnom članku)
Vrijeme za pivo i shopping. U predvorju su bile izložene majice grupe Father. Dizajnerski prilično napredne i estetski dovršene. Zapravo nije nemoguće povjerovati da su si dečki postavljanjem cilja da prodru i u inozemstvo zacrtali smjer kojim će do željenog cilja i uspješno stići. No nije važno samo da neka grupa dobro izgleda. Važna je kvalitativna i sadržajna punoća. Bilo je otprilike ponoć. Možda koja minuta manje. Uvodno nježno milovanje gitare i stupnjevani ritam. Father su opet tu! Instrumentalni klimaks počinje kad se ostalim članovima na pozornici u niskom čučnju pridruži Mihael Prosen, karizmatični vokalist koji svojim opsjednutim pogledom te energičnim, kristalnim i u trenucima taman dovoljno hrapavim vokalom nadopunjuje kemiju grupe. ‘Inspirita’. Svi smo jedan duh. Svi smo jedno. Nakon posljednjeg akorda bučan pozdrav mase. Magnetizam koji se mogao osjetiti od prve pjesme nadalje gotovo je nevjerojatan. Na pozornici Father zrače svime onim što krasi i razlikuje dobru grupu od izvrsne – odličnim muziciranjem koje je u stanju nadići stilske okvire uskopojasnog indoktriniranja i samoopterećivanja time kako bi alter-metal-štogod trebao zvučati; ako im odgovara, dodat će jazz, funk, tam-tame, saksofon ili pak harmoniku. S pravom mjerom osjećaja za ritmičku i melodijsku manipulaciju našim ušima i glavama. Uz to, usprkos činjenici da do sada imaju samo jedan album, znaju samo – to plasirati samouvjereno i vizionarski. Masa od kakvih dvjesto slušatelja bila im je u rukama. Mosh pit, skakanje i ples na zapovijed. I nikome nije bilo teško slijediti ih. Prve obrade. U niz svojih dragulja odlučili su uplesti i Incubusov djelić. ‘New Skin’, koji se neusiljeno povezuje s konceptom Father, zvuči čisto, kirurški precizno i kao da je ispisan iz njihova pera. Slijedi ‘Cynosure’, pjesma koja je doživjela čak i cenzuru. Ne pjesma, nego video. Zbog malo krvi na početku, koja je tamo s namjerom. Pjesma govori baš o onom osjećaju koji je tako otrovno privlačan, tako mekan i istodobno bolan, koji rađa i ubija, a iz pepela se samo uz njega može ponovno ispresti ljepši sutra – ljubavi. Nakon toga, čini mi se, dobili smo starije komade, a možda čak i obradu, u svakom slučaju emocionalno prilično intenzivan komad ‘Hiroshima’, nakon kojeg je uslijedio intermezzo u obliku udaraljkaškog uvoda u obred katarze. ‘Chop Suey’! Sumnjam da ga System Of a Down odsviraju tako pedantno i precizno. Zvučao je kao da slušam Toxicity… Pa ipak nije smetao ritmu daljnjeg događanja. Nakon pjesme ‘Emon’, čini mi se da su je svirali, slijede upute za Father-dance. Ruke držite ispred sebe kao roboti te u poskocima udarajte nogama naprijed! Vrijeme je za vođenje i manipulaciju! ‘Machina’… I mi smo postali marionete kojima se može manipulirati… Posljednja pjesma! ‘Seashore’. Ciklus planiranog koncerta time bi trebao biti zaključen. Milozvučan pozdrav i iskrena zahvala na dolasku i podršci nikako nisu bili dovoljni. Povici “Father! Father!” iz vidno umornih i iscijeđenih, ali zato ništa manje zadovoljnih i sretnih mladaca izmamili su produžetak. A završetak je bio kraljevski! ‘Wherever I May Roam’ odsviran je kao da ne bi svirali već sat i pol. I to kako! Cijelo vrijeme beskompromisno i na puno. Doista su Father usprkos mladosti školski primjer toga kako zvuči i izgleda kohezija kemije, talenta, energičnosti, vizije te iskrenosti i neiskvarenosti – drugim riječima: Father su po mom mišljenju grupa kojoj su okviri Balkana premaleni. Mogli bi se samouvjereno nositi sa svakim zahtjevom svjetskog tržišta… A mi smo se, sit svega lijepog, u pola dva ujutro mogli pomiriti sa svojim bogovima, pronaći unutarnji mir, osjetiti ispunjenost i odlutati kući – i usprkos kratkom snu petak je bio poprilično ljepši i obasjan suncem, zar ne? Četvrtkova koncertna bajka bila je konačno zaključena. Do idućeg puta.
Setlista
1. Inspirita 2. Intro 3. Never Come Back 4. Chigla Pegla 5. Sun 6. New Skin 7. Cynosure 8. Hiroshima 9. Lost In Words 10. Chop Suey 11. Emon 12. Machina 13. Seashore Produžetak: 14. Vasaii 15. Wherever I May Roam
