Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Trainstation Squat, Kranj, Slovenija
Datum koncerta: 29.11.2013
Cijena karte: 5 €
Zima već otkad postoje čovjek i civilizacija predstavlja kraj jednog razdoblja, pad u vrijeme tame i mraka, smrt. Božanstva koja personificiraju zimu poznavali su brojni narodi – Grci su štovali Boreja, Skandinavci Hodera, a Slaveni Moranu, božicu smrti, zime i tame. No nitko od njih ne dolazi ni blizu bogovima ništavila i kozmičkoj jezi Lovecraftovih umotvorina. Primjereno je dakle da se tim kozmičkim silama poklonimo i zvučnim ritualom pa smo se kao »Unaussprechlichen Kulten« ovaj put skupili u kranjskom Trainstation Squatu na nesvetu trojku: ljubljanske doom metal ekipe Mist, tolminskih opskurnjaka Mothermound i postojnskih štovatelja Vraga Vigilance.
Prvu su svijeću obredno upalile ljubljanske doomerice Mist, koje polako ali uporno osvajaju domaću metal scenu, a svoj su pečat na njoj već ostavile i prvim demo izdanjem (recenzija OVDJE). Inače potpuno ženska ekipa imala je ovaj put jednu manu – muškog gitarista, hehe. Ninu Grizonič trenutno naime mijenja Beny Kic (Metalsteel), koji je producirao i demo, a u nastup grupe ovaj je put unio više energije i samopouzdanja. Benyjev koncertni staž jednostavno se osjeti, no polako ali uporno napreduje i koncertna forma ostalih članica. Mist su ponudile već čvrst repertoar razornih doom himni, predvođen pjesmama Phobia i The Living Dead, koje već polako prodiru u pore sve brojnije fanovske baze grupe. Ritam sekcija se opet pokazala pouzdanom i riještećom, a jednako tako i masivni Emini rifovi, koji su lijepo podložili brze prstohvate gostujućeg gitarista. Nina je svojim zlokobnim vokalom opet dočarala taman pravu turobnu atmosferu, a fantastično su zvučali i Emini prateći vokali, koji su u ulozi šaputanja i odjeka škakljali po tabanima poput Cthulhuovih pipaka. Novi odsvirani komad dokazao je da Mist i autorski plove u pravom smjeru, a klasici Candlemassa i Pentagrama bili su točka na i koncertu benda koji sigurno gubi na “drvenosti” i statičnosti te pokazuje očit, stalan i velik napredak.
Kao drugi nastupili su, nakon dugo vremena u Kranju, tolminski Mothermound, koji dokazuju da Tolmin nije metal samo zbog festivala. Četvorka, poznata prije nekoliko godina kao Expulsion i pod tim imenom izdavač odličnog prvijenca In These Glorious Epitaphs, ponovno se pod novim imenom okupila 2009., a tek tjedan dana prije kranjskog koncerta kao Mothermound objavila je debi The Burden of Tomorrow. Na njemu su uspješno spojili doom, death i progresivni metal s rock (pa čak i grunge) zahvatima te dokazali da su jedna od najneobičnijih domaćih metal ekipa. I upravo to su ponudili i na pozornici, a iako je tijekom njihova nastupa publika dosta osjetno oredjala (što se može pripisati ponajprije stvarnoj posebnosti benda u stilu »voliš-ili-mrziš«), Mothermound su odsvirali svakako najenergičniji i najsigurniji, a vjerojatno i najuvjerljiviji set večeri. Lako se bilo uroniti u prekrasan, a istodobno morbidan svijet isprepletenih debelih rifova, melodičnih medijatora, masnog basa, razornih bubnjeva i zajebanog vokala. Upravo Janezov vokal je onaj koji može privući i istodobno odbiti, ali doista specifične vokalne linije slušatelja mogu samo nagraditi. The Burden of Tomorrow svakako je izdanje koje bi zaslužilo vrtnju u svakom slovenskom metal domu.
Bezbožnu glavu petkove trojke predstavljali su postojnski speed/heavy metal manijaci Vigilance, čije petljanje s okultnim temama, zbog čega su po bluesovski Vragu svoje duše vjerojatno prodali na nekom postojnskom raskrižju, također je rezultat svjetlosnom brzinom ostvarenog napretka benda. Njihov prvijenac Queen of the Midnight naime je vrhunsko izdanje, jedna od najboljih ovogodišnjih domaćih metal ploča. Vigilance su za svoj intro izabrali taman dovoljno jeziv »soundtrack«; u njihov nas je nastup naime odveo zlokobni Tristram Village iz legendarnog Diabla. I doista su nas Vigilance tijekom nastupa polako spuštali sve dublje i dublje kroz devet krugova Pakla. Njihovo čitanje (čitaj: sviranje) iz Necronomicona bilo je ovaj put već na granici spektakularnog, Jakob i Gilian rezali su preko rifova i solaža kao kirurzi, Anže je po basu štropotao kao sam Steve Harris, Tine je po bubnjevima mlatio kao Nyarlathotep po nevinim podanicima, a Jakob je sve to još podložio odličnom vokalnom izvedbom i izvanrednim povezivanjem programa kojima dokazuje da se razvija u jednog od boljih metal frontmena kod nas. Nastup Vigilance mogao bih opisati samo jednom riječju: šus! Upravo zato je prošao prebrzo, mogli su nas pomilovati barem još s Four Crowns of Hell i SpeedWave, no odličan je flaster na stigmate predstavljala uz veliko poštovanje prema Kralju odsvirana klasika Come to the Sabbath!
Galerija slika
