Izvođač: Oldfield, Mike
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1975
Trajanje: 36:39
Ocjena: 5/5
Ommadawn je izašao godinu dana nakon Hergest Ridgea. Mike Oldfield je iz iskustava s prva dva albuma dosta naučio. Na ovom se albumu već osjeća viša razina zrelosti. Raznolikost aranžmana i skladanja iz Tubular Bells spojio je s ljepotom i zanesenošću Hergest Ridgea. Nakon Tubular Bells mogao je bez problema počivati na lovorikama i stvarati sličnu glazbu, ali Oldfieldova muza imala je drugačije zamisli. Na svakom mu je albumu nudila drugačije ideje, pa je tako i Ommadawn iznimno izvoran uradak. To je skup svih najboljih elemenata ovog skladatelja – višeslojne skladbe, tečni klasični aranžmani, folklorni sentimentalizam, rockerska snaga, a prije svega izniman smisao za estetsko predstavljanje svojih majstorskih tvorevina.
Prvi dio počinje prekrasnom harfom sa ženskim vokalima u pozadini, a zatim se pridružuju i ostali instrumenti. Oldfield na klasičnoj gitari još jednom odsvira uvodnu melodiju. Slijedi dio u kojem prevladavaju klavijature i mandoline. Tin whistleovi i puhači dočaravaju izniman ugođaj koji prelazi u euforiju kad se uključi i gitara. Taj je odsječak jedan od najraznolikijih jer se melodije izmjenjuju nevjerojatno brzo. Slijedi folklorniji dio u kojem su u prvom planu frulice i gitare, a u jednom trenutku i klavir. To je nedvojbeno jedan od najsentimentalnijih dijelova na ploči i jedan od mojih najdražih. Harfa kasnije opet malo sve umiri, ali kad krenu električne gitare, atmosfera je ponovno nabijena strujom. Potom se na električnoj gitari ponovi uvodna melodija. Zatim dolazi odsječak u kojem se prvi put čuje utjecaj “world” glazbe na Oldfielda, jer se tin whistleovima pridružuju afrički bubnjevi i vokali otpjevani na sličan način kao u mnogoj afričkoj etničkoj glazbi. Kad se priključi i vibrafon, sve zajedno zvuči čak pomalo slično glazbi koja se svira na Tahitiju. To je jedan od duljih odsječaka, a razni se instrumenti izmjenjuju u glavnoj ulozi, no uglavnom je u prvom planu električna gitara. Cijelo se vrijeme u pozadini čuju nježni afričko-keltski vokali. Kad se električna gitara polako stiša, afrički bubnjevi postupno vode skladbu do kraja.
U drugom dijelu je dug uvod u kojem klavijature i razne gitare stvaraju maglovit i pospan ugođaj koji nagovješćuje nešto veličanstveno. Oldfield cijelo vrijeme solira na klasičnoj gitari. Polako se klavijature i električne gitare stišavaju i ostaje samo zvuk usamljene akustične gitare. U pozadini je tek jedva čujna harfa. Nakon nekog vremena pridružuju se i gajde, koje dočaravaju jednostavnu idilu. Doduše, taj mi instrument nije baš previše drag, ali Oldfield ga zna pravilno upotrijebiti. Tin whistleovi nas odvode u novi dio, polako se pridružuju i ostali instrumenti, sve dok nas vrhunsko sviranje solo dionica na električnoj gitari ne dovede do potpunog vrhunca.
Za kraj je ostala još srdačna folk pjesmica naslova On Horseback, u kojoj se Oldfield prvi put okušao u konvencionalnijem pop skladanju. Stvar je doista simpatična i pogođena (osobito kad se priključi dječji zbor), ali za mene se album završio drugim dijelom i ovo malo kvari dojam. Pričalo se i da su ga na to da On Horseback uključi na album nekako natjerale razne velike face.
Na ovom albumu Oldfield pokazuje da je virtuoz prije svega na gitari. Ni ostali instrumenti nisu zanemareni, ali na gitari se najviše iskaže. Isto tako, karakterističan zvuk električne gitare njegov je prepoznatljiv znak. Na njoj, naime, svira kao da svira na akustičnoj ili klasičnoj. Na ovom je albumu gitara nedvojbeno najvažniji element, no ljepota se krije prije svega u pravom izboru instrumenata u pravom trenutku. Vibrafon, puhači, tin whistleovi, vokali, klavijature, gajde ili ostali instrumenti uvijek nastupe baš onda kad je potrebno.
Album za mene nedvojbeno spada među klasike. Moglo bi se reći da je Oldfield izumio novi žanr – simfonijski folk rock. Melodije su ponekad folk, ponekad rock, a ponekad imaju klasičniji prizvuk, dok su aranžmani cijelo vrijeme kao u klasičnoj glazbi – vrlo raznoliki i prilično složeni, nema refrena, melodije se ponekad doista ponavljaju, ali su uvijek predstavljene različitim instrumentima. Ommadawn još više nego Hergest Ridge spada među najromantičnije i najestetskije albume na svijetu. To je album koji me uvijek probode u srce i nikad me ne ostavlja ravnodušnim. Uvijek ga moram slušati potpuno koncentriran jer samo tako dostignuće može ostaviti pravi dojam. Jedan od mojih najdražih albuma i za mene vrhunac Oldfieldove karijere.
Postava
Mike Oldfield, harfa, električne gitare, električni i akustični basovi, akustične 12-žičane & klasične gitare, bodhran, bouzouki, bendžo, spinet, koncertni klavir, električne orgulje, sintesajzer, zvončići, udaraljke, vokal
Herbie: gajde
Leslie Penning: frulice
Terry Oldfield: tin whistleovi
Pierre Moerlen: timpani
David Strange: violončelo
Don Blakeson, truba
Willliam Murray: udaraljke
Julian Hahula, Ernest Mothle, Lucky Ranku, Eddie Tatane: afrički bubnjevi
Clodagh Simmonds, Bridget St. John, Sally Oldfield, The Penrhos Kids: vokali
Produkcija
Mike Oldfield
Popis skladbi
1. Ommadawn Part 1 — 19:19
2. Ommadawn Part 2 — 13:55
3. On Horseback — 3:25
