Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Parsons, Alan
Izdavač: Import
Izdanje: 1996
Trajanje: 49:36
Ocjena: 4/5
»On Air« bio je drugi album u samostalnoj režiji legendarnog glazbenika i producenta Alana Parsonsa, koji je nakon kraja nevjerojatno uspješne priče pod nazivom The Alan Parsons Project i nakon preusmjeravanja u solo karijeru nastavio odakle je krajem osamdesetih stao, što znači da je i dalje s velikim entuzijazmom smišljao više-manje zanimljive konceptualne tvorevine. »On Air«, nasljednik albuma »Try Anything Once« (1993), čiji je naslovnicu također krasio lijepi dizajn legendarnog grafičkog dizajnera Storma Thorgersona, naime je nastavio Alanovu tradiciju konceptualnih albuma, jer se svi tekstovi na skladbama dotiču povijesti avijacije; od staroga grčkog mita o Dedalu i Ikaru, vizionarskih zrakoplovnih izuma Leonarda da Vincija, slijetanja američke astronautske misije Apollo na Mjesec do modernih svemirskih letova.
Tvorac koncepta »On Air« i gotovo svih skladateljskih ideja ipak nije bio gospodin Parsons, nego njegov dugogodišnji suradnik, gitarist Ian Bairnson, uz bubnjara Stuarta Elliotta jedini bivši član TAPP-a kojeg je Alan pozvao na daljnju suradnju i nakon početka solo karijere. Određeni tekstovi na pojedinim skladbama s »On Air« neizravno se odnose i na Ianova pokojnog bratića, Erica Mounseya, pilota helikoptera, koji je 1994. zbog ‘pogreške’ u ‘prijateljskoj vatri’ (oh, ta politička korektnost) oboren nad Irakom. Ta tragedija zvuči još gore uz podatak da je Ianov bratić bio nenaoružani mirovnjak.
Orkestralne aranžmane odsvirao je Andrew Powell, dok se uz odgovarajuću, povremenu asistenciju s većinom sintesajzera ponovno poigrao legendarni producent osobno. Vokalna imena ovaj put nisu bila toliko prestižna kao što je to uobičajeno, ali je i dalje riječ o nekim kultnim pjevačima među kojima su se isticali Eric Stewart (ex-10cc, bend Paula McCartneyja), Steve Overland (ex-Wildlife, FM) i Amerikanac Chistopher Cross (njegov poznati hit »Ride Like the Wind« većina Europljana inače bolje poznaje u izvedbi engleskih metal šampiona Saxon). Zvučna slika »On Air« ne odstupa puno od onoga što je Alan s družinom radio već na »Try Anything Once«, to jest riječ je o melodičnom art rocku s modernom produkcijom i lijepim brojem simfonijskih aranžmana, dok se na šačici skladbi može osjetiti i nešto ambijentalne TAPP magije.
Eric Stewart predstavlja se na kratkoj (otvarajućoj i zaključnoj) akustičnoj baladi »Blue Blue Sky«, koja na početku i kraju albuma služi kao neka vrsta vezivnog tkiva cijelog koncepta. »Too Close To The Sun«, koja pripovijeda o bijegu Dedala i nesretnog Ikara s Krete, sofisticirani je melodični rock s artrockovskim hirovima, koje unose ponajprije saksofonski umeci i izrazito suptilne sintesajzerske zavjese. Neil Lockwood ovdje se izvrsno iskazuje u ulozi glavnog pjevača, jer na krasan način prenosi Dedalove emocije, nakon što ovaj (uzalud) upozorava sina da ni u kom slučaju ne leti preblizu suncu. »Blown By the Wind« nudi približan odgovor na pitanje što bismo dobili kad bismo križali The Alan Parsons Project i 10cc, jer se Eric Stewart sa svojim melankoličnim pjevačkim pristupom odlično prilagođava epskim aranžmanima, što se posebno dobro čuje u višeglasnom refrenu.
»Cloudbreak«, prvi od dvaju instrumentala na »On Air«, oduševit će ne samo ljubitelje TAPP-a i Alanove solo karijere, nego i štovatelje Pink Floyda i njihova legendarnog gitarista Davida Gilmoura, od kojeg je Bairnson naučio poprilično gitarskih trikova. Suptilne improvizacije uz primjenu klizne gitarske tehnike izdašno su poduprte moćnim simfonijskim aranžmanima koji se pretaču u pozadini, tako da je krajnji rezultat doista eterična atmosfera. »I Can’t Look Down« stilski snažno podsjeća na određene TAPP klasike, što znači da je riječ o jednom od boljih ostvarenja na »On Air«. Ovdje je riječ o skladbi koja sadrži profinjen i melodičan prijelaz u art/pop sekciju, koja bi zbog ritmičkih nijansi i Locwoodova pjevačkog pristupa mogla biti po volji i svim ljubiteljima kultnih The Police. »Brother Up in Heaven« melankolična je balada posvećena Bairnsonovu prethodno spomenutom, nesretnom bratiću. Lockwood, poduprt dirljivim klavirskim aranžmanima, sve to otpjeva iz srca i s izuzetnim patosom, tako da se može govoriti o što prikladnijem posvećenju pokojnom srodniku.
Na »Fall Free«, još jednoj skladbi izgrađenoj po ukusu svih ljubitelja TAPP-ove ostavštine, posebno se iskazuje pjevač Steve Overland, čiji je vokal kao stvoren za AOR hitove. To se posebno čuje u izvrsnom, uzdižućem refrenu, koji bi toj odličnoj kompoziciji, koja je ujedno, na račun odlučnih gitarskih dionica i dinamične bubnjarske obrade, najudarnija na cijelom albumu, u nekom drugom razdoblju možda donio čak i status hita. Instrumental »Apollo«, posvećen svemirskim misijama Apollo, u kojem se čuje i glas bivšeg američkog predsjednika Kennedyja, jedini je bizarni trenutak na albumu, koji stilski nikako ne pristaje uz njega, jer je riječ o Alanovu eksperimentiranju s elektroničkim teksturama odnosno programiranim trance ritmovima, što će ga u idućim godinama nažalost početi sve više privlačiti.
Na melankoličnoj baladi »So Far Away«, koja pripovijeda o letu prvog čovjeka u svemir, to jest o sovjetskom kozmonautu Juriju Gagarinu, vladaju izrazito nježni aranžmani. Ovaj put na glavnom se vokalu iskazuje Amerikanac Chistopher Cross. Tekst skladbe »One Day To Fly«, u čijem je nastanku sudjelovao bubnjar Elliott, odnosi se na zrakoplovne izume legendarnog vizionara Leonarda da Vincija, preciznije na njegov letjelični stroj ornitopter, nastao kao plod umjetnikova dugogodišnjeg proučavanja ptica u letu. Graham Dye (ex-Scarlet Party) svojom bojom glasa, koja pomalo podsjeća na Johna Lennona, moćnoj atmosferi u kojoj vladaju raskošne orkestralne zavjese dodaje primjetan ‘beatlesovski’ pečat.
»On Air« bio je iznimno ugodno i zanimljivo ostvarenje, nastalo gotovo točno po željama i mjerilima većine dugogodišnjih štovatelja Parsonsove veličanstvene glazbene i producentske karijere. Osim elektroničkog eksperimenta »Apollo«, koji zvuči posve izvan konteksta, na njemu nema nikakve ozbiljne mane, zato je riječ o izuzetno slušljivom albumu koji i danas oduševljava sve ljubitelje inteligentnog art rocka s melodičnom komponentom, dok određeni trenuci podsjećaju na vremena najvećih TAPP-ovih uspjeha.
Postava
Alan Parsons – klavijature, zvučno inženjerstvo
Andrew Powell – orkestralni aranžer i dirigent
Ian Bairnson – gitara, bas gitara, sintesajzer
Stuart Elliott – bubnjevi, udaraljke
Eric Stewart – vokal (skladbe 1, 3, 11)
Neil Lockwood – vokal (skladbe 2, 5, 6)
Steve Overland – vokal (skladba 7)
Christopher Cross – vokal (skladba 9)
Graham Dye – vokal (skladba 10)
Peter Beckett – prateći vokal (skladba 6)
John Giblin – bas gitara
Richard Cottle – saksofon
Gary Sanctuary – klavijature
Christopher Warren-Green – voditelj orkestra
Storm Thorgerson – dizajner naslovnice
Produkcija
Alan Parsons
Popis skladbi
1. Blue Blue Sky (1:39)
2. Too Close To The Sun (5:04)
3. Blown By The Wind (5:26)
4. Cloudbreak (4:40)
5. I Can’t Look Down (4:37)
6. Brother Up In Heaven (4:02)
7. Fall Free (4:22)
8. Apollo [speech by John F. Kennedy](6:05)
9. So Far Away (4:08)
10. One Day To Fly (6:19)
11. Blue Blue Sky 2 (4:26)
