Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Barclay James Harvest
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1971
Ocjena: 5/5
Barclay James Harvest nisu ni na svom drugom albumu škrtarili s odličnim glazbenim idejama koje su resile njihov solidan debi. Štoviše, s “Once Again” dodatno su zacementirali i produbili svoj prepoznatljiv zvuk te otišli možda čak i najdalje u istraživanju progresivnih aspekata svoje glazbe. BJH i ovaj put imaju vlastiti orkestar, koji orkestralnim aranžmanima opet lijepo obogaćuje pojedine kompozicije i daje im dodatan mističan prizvuk. Te orkestralne palete, koje su na njihovu prvijencu zauzimale priličan dio, u dominantnoj su ulozi ovaj put iskorištene samo na njihovoj najprepoznatljivijoj klasici “Mockingbird”, koja je vjerojatno jedan od glavnih razloga zašto je ovo album koji bi prosječni ljubitelj grupe proglasio svojim najdražim. “Once Again” sa svakim novim slušanjem potvrđuje da su se BJH tada u kratkom roku probili među onu šačicu progresivnih grupa koje je oduvijek resio posve vlastit i prepoznatljiv zvuk. Pojedini članovi grupe, osobito oba glavna pjevača, gitarist John Lees i basist Les Holroyd, ovaj put dolaze do većeg izražaja i lijepo pokazuju svoj napredak u odnosu na prvijenac. Bubnjar Mel Pritchard lijepo opravdava svoj status jednog od najraznovrsnijih bubnjara svog vremena, dok je glavni motor grupe ponovno klavijaturist Woolly Wolstenholme, koji ni najmanje ne škrtari sa svojim majstorijama, ponajprije na melotronu i hammond orguljama. Glavna odlika albuma ni ovaj put ne leži u tehničkim vještinama članova grupe, nego u izvanrednoj atmosferi i srdačnosti koju zrači većina kompozicija. I unatoč tome što nikad nisu bili majstori nekakve naročito produbljene poezije, pogotovo u usporedbi s mnogo poznatijim vršnjacima iz svijeta progresiva, rijetko je koja grupa znala u pastoralnu atmosferu tako dobro ukomponirati svoje, danas naizgled jednostavne i naivne, ali bezvremenski univerzalne poruke.
Izrazito dramatičan i melankoličan ep “She Said” jedna je od njihovih klasika, a govori o neispunjenoj ljubavi. Debeo sloj melotrona koji nas uvodi u kompoziciju počinje se odlično prelijevati s Lesovim vokalom, punim patosa, koji izražava neizmjernu bol i dostiže vrhunac u dramatičnom refrenu. Energične gitarske dionice, moćni prijelazi udaraljki i stalno aktivan bas pojačavaju napetu atmosferu. U srednjem dijelu sve se nakratko potpuno smiri, jer tada nastupa izuzetno lijepa, keltski obojena sekcija na flauti s orkestralnim aranžmanima u pozadini. Te melankolične pastoralne harmonije prekida ponovni izljev melotrona i ponavljanje glavnog motiva, gdje John ubacuje i emotivan gitarski solo. Njegove plačne dionice u prepletu s udaraljkama i basom stvaraju izvanrednu tragiku. Pravi epski gušt za sve ljubitelje melotrona i zasigurno jedan od najboljih simfonijsko-progresivnih epova u njihovoj bogatoj glazbenoj karijeri.
“Happy Old World” melankoličan je hard rocker, pun dobrih orkestralnih aranžmana i inteligentne upotrebe klavijatura. Resi ga tajanstven uvod u kojem ponovno blista Les sa svojom moćnom linijom bas gitare i prepoznatljivim anđeoskim vokalom, te dobri prijelazi na hammondicama, dok je refren usprkos melodičnosti po atmosferi prilično popustljiv. Ekološki obojena stvar stvara velik kontrast između pesimizma glazbe i optimizma teksta. U završnici nas Wooly časti odličnim solima na klaviru i hammond orguljama. Iako ne nudi nikakve vrhunce, ipak je to vrlo solidna kompozicija.
Na “Song For Dying” BJH ponovno lijepo pokazuju svoj smisao za stvaranje duboko ispovjednih djela, zajedno s izvanrednim osjećajem za dramatiku i keltski melos, kad iz naizgled jednostavne tvorevine, inteligentnom upotrebom aranžmana i pojedinih instrumentalnih sekcija, stvore još jednom bolje djelo nego što bi ga stvorila neka druga grupa. Atmosfera se preko epskog i melankoličnog Johnova vokala neprestano mijenja od tužne do zapanjujuće lijepe. Debeli slojevi klavijatura, među kojima ponovno ističe melotron, lijepo se prepliću s odličnim gitarskim dionicama kojima John potvrđuje da je od prvijenca prestao štedjeti svoje odsad prepoznatljive gitarske dionice. U završnici svjedočimo i duhovitoj upotrebi bas gitare, koja jasno pokazuje i Lesov napredak.
Slijedi prelijepa mistična balada “Galadriel”, koju resi izvanredno lijepe dionice na klaviru i melotronu, akustičnoj gitari, čudesni orkestralni aranžmani i prije svega izuzetno proživljeno Johnovo pjevanje. Riječ je o svojevrsnoj odi ljepoti i besmrtnosti majke prirode kroz lik iz Tolkienove mitologije. Možda će se to nekome učiniti blago naivnim, no ni onaj tko ne spada među ljubitelje Tolkienovih priča neće moći zanijekati izvanrednu ljepotu i magiju ove odlične balade, koja je čak i najljepša i najiskrenija od svih njihovih balada (a njih u njihovoj glazbenoj karijeri doista nije malo!).
Epsko remek-djelo “Mocking Bird”, vjerojatno njihovo najpoznatije djelo uopće, jedna je od klasika simfonijskog prog rocka, ali i jedan od najljepših i ujedno najtužnijih epova u povijesti rock glazbe. Johnov vokal ponovno je pun melankolije. Odlični refreni izvanredno su dobro položeni na čudesne orkestralne aranžmane, koji nose glavnu melodiju i stvaraju nezaboravnu magičnu atmosferu. Melove udaraljke namjerno mjestimice stvaraju zvukove ptičjeg zveckanja, dok čudesne prateće vokalne harmonije još produbljuju atmosferu. Johnove plačne gitarske dionice dižu sve dlake na glavi, dok orkestar dovodi napetost do kataklizmičnog vrhunca, kad se najedanput zbiva potpuni preokret koji poput zrake svjetlosti probija kišno nebo i svom snagom obasja do maloprije posve sivu i mrtvu pokrajinu. Vrhunac albuma i jedna od onih klasika koje će zauvijek ostati zapisane u analima progresivnog rocka.
Jednostavna akustična balada “Vanessa Simmons” nastupa baš u pravi čas. Usprkos svojoj lirskoj naivnosti zrači izvanrednu ljepotu, svojstvenu tim simfonijskim majstorima engleske pastorale. I ovaj put John Lees je središnji glazbenik koji preko vokala i akustične gitare daje lavovski dio ljepote ovog djela. To je klasičan primjer balade koju bi u nekim drugačijim, prošlim vremenima, kad su neke stvari imale mnogo veći utjecaj na društvene obrasce suvremenog društva, na akustičnoj gitari odsvirali svojoj izabranici.
“Ball And Chain” solidan je hard rockerski pokušaj odmjeravanja snaga s njihovim tvrđim vršnjacima, koji je ipak ispao prilično posrećeno, iako je pomalo izvan konteksta s obzirom na ukupni puls albuma. BJH se tu pretvore u potpuno drugačiji tip grupe i pokazuju kako se služi s odličnim gitarskim solima, energičnim rifovima i bluesom obojenim vokalnim dionicama začinjenima prosvjednim tekstom.
“Lady Loves” pak je još jedna lijepa i blago naivna balada na klaviru s lijepim dualnim gitarskim harmonijama i emotivnim vokalom. U pozadini možemo čuti i kratak, ali važan doprinos tada još praktički nepoznatog zvučnog tehničara Alana Parsonsa na židovskoj harfi. Usprkos jednostavnoj strukturi i odsutnosti bilo kakvih simfonijskih aranžmana, to je dobar završetak albuma.
Bonus skladbe s reizdanja uglavnom su alternativne zvučne verzije skladbi koje se već nalaze na originalnom izdanju, kao što su “Happy Old World”, “Vanessa Simmons” i “Ball And Chain”. “Introduction – White Sails” kratka je orkestralna kompozicija u Woollyjevoj režiji. Najbolji uradak među tim bonusima nedvojbeno je duhoviti progresivni hard rocker “Too Much On Your Plate”, koji u tom pogledu nudi čak i usporedbu s nekim ostvarenjima Uriah Heep i Wishbone Ash. Moćna ritam linija, energičan i emotivan vokal te odlične dionice na gitari i hammondicama. Pravi art rockerski gušt i, što se tiče hard rockerskih elemenata, čak bolja od “Ball And Chain”.
“Once Again” njihov je najprogresivniji album uopće i trenutak kad su otišli najdalje u istraživanju kompatibilnosti simfonijskih aranžmana orkestra i pastoralnog pristupa melodičnom rocku te tako razvili svoj prepoznatljiv zvuk. U tom pogledu to je čak i njihov najvažniji album. U njegovu drugom dijelu, kad bi neki možda poželjeli još koji progresivni ep više, doduše se iznenada upuštaju u hard rockerske i baladeskne vode, no jasno je da BJH nikad nisu ni namjeravali postati simfonijski progresivci u pravom smislu riječi. Na albumu oduševljava prije svega izvanredna magija među članovima grupe te čudesna pastoralna atmosfera, koje je ovaj put još malo više nego na većini njihovih najboljih albuma. Upravo je to glavni razlog zašto je “Once Again” najzanosniji uzorak na krilima šarenog leptira koji preleće polja dok Galadriel svilenim korakom šeće šumskim livadama i promatra kukavicu u letu po neokaljanu nebu.
Postava
John Lees – vokal, gitara
Les Holroyd vokal, bas gitara, akustična gitara, klavijature
Mel Pritchard – bubnjevi, udaraljke
Stuart “Woolly” Wolstenholme – klavijature, melotron, gitara, prateći vokal
Produkcija
Norman Smith
Popis pjesama
1. She said (8:19)
2. Happy old world (4:39)
3. Song for dying (5:01)
4. Galadriel (3:14)
5. Mocking bird (6:38)
6. Vanessa Simmons (3:45)
7. Ball and chain (4:48)
8. Lady loves (3:57)
Trajanje albuma: 40:21
Bonus skladbe s reizdanja (2002):
Introduction – White Sails (A Seascape)
Too Much On Your Plate (live in the studio)
Happy Old World (quad mix)
Vanessa Simmons (quad mix)
Ball And Chain (quad mix)
