Izvođač: West End Motel
Izdavač: Warner Bros. Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 30:22
Ocjena: 3.6/5
Kad naletiš na ime Brenta Hindsa, mnogi odmah pomisle na sočne zvukove progresivno začinjenog metala, sirovu stampedo megatonske i megazvjezdane postave Mastodon, ali to nije sve što nadarenog gitarista definira i potpuno opisuje. Napokon, Hinds je imao glazbeni život i prije ulaska u vezu sa Sandersom i kompanijom, a dio tog još uvijek živog spektra prošlosti čine sastavi Fiend Without A Face, starinski zlokobni Mister Heavenly te napokon i posebnjak među glazbenim izletima u paralelne svemire, grupa West End Motel.
Negdje sam pročitao sočnu usporedbu koja Hindsovu preokupaciju brojnim sporednim projektima, uz nedvojbeno težak i zahtjevan posao u Mastodonu, uspoređuje s tim da dečko održava veze sa svojim srednjoškolskim i studentskim ljubavima i nakon što je stupio u bračni jaram s manekenkom, supermodelom, s miss svijeta. Ne znam, ali očito je da u tome ima nešto istine; više od dva desetljeća poznanstva, veza i rada, koliko povijest West End Motela već traje, morala je ostaviti traga. Postava u kojoj su se u jedno slili razvikani Hinds, pijanist i gitarist Mike Shina, pjevač Tom Cheshire, basist Stiff Penalty te Ben Thrower i još nekoliko pjesnika, skitnica, ljubitelja besciljne zabave, blage zadrogiranosti, sirupa protiv kašlja (njega su dečki negdje ispod mostova Atlante marljivo zloupotrebljavali 1993., kad priča i počinje), a glavna nit povezivanja u početku su bili akustična gitara, ritmičko udaranje po praznim posudama te prebiranje harmonija na dječjim klavijaturama. Glavna tema je čovjek opterećen svakodnevnim nevoljama, a glazba je u svoj svojoj jednostavnosti nenamještena i iskrena, a sve zajedno zrcali tijesno prijateljstvo među ljudima koji vole dobru zabavu, žur, a istodobno vole malo posebnosti i neobično glazbeno razglabanje o ljubavi, gubicima i događajima punima smijeha, koje u potpunosti razumiju samo oni sami.
Već jedan ciklus slušanja prošle godine kod Warnera izdane ploče Only Time Can Tell dovoljan je da s sigurnošću tvrdim kako će s pločom, usprkos zvučnom Hindsovu imenu, biti razočarani svi koji očekuju još jednu repliku zvuka Mastodona. Istini i izljevima sreće bliže će biti oni koji su od Hindsa očekivali mješavinu Talking Headsa, potpuno napitog Nicka Cavea i Toma Waitsa, jer to je ukratko ono što opisuje neobično putovanje sporednim stazama čovjeka koji je inače srcem i dušom vezan za sludger supstrat progresivno ambicioznih i naizgled idejno bezgraničnih Mastodona. Only Time Can Tell je na prvi pogled lagan terasni uradak koji istodobno staru definiciju zvuka rock’n’rolla preoblikuje i namjerno guli s nje sve slojeve nevinosti, sjaja i zvjezdanog stava. Ono što ostaje posebna je vrsta roadtripa, putovanje kao izvučeno iz nekog posebnog teatra ili Lynchova filma, priča o običnim ljudima, a kolaž dojmova govori o onostranom postojanju koje u svoj svojoj konkretnosti i izvantekstualnoj zanesenosti može biti stranije od voajerskog zurenja kroz teleskope, s čije bi druge strane mogli gledati svakodnevicu čudnih zelenih čovječuljaka nekoliko tisuća svjetlosnih godina daleko. Ipak, dečkima se ne može predbaciti nedostatak humora. Osam skladbi na shizofren način izražava osam različitih pristupa, načina pisanja, stilova, osam različitih karaktera, osobnosti.
Uvodna skladba Burn It Down sa svojom mračnom jednostavnošću stihova »Nothing can compare to the ones that you loved« najbliža je acid popu, klasicima terasne zabave za raju, samo što su ovaj put uz jednostavne gitare Bena Throwera i Brenta Hindsa u prvom planu ponajprije slatko mumljavi vokali Toma Cheshirea i prepoznatljivo psihotično lagano hrapavi Hindsovi dodaci. »I got some coke and it’s in my pocket/ I got some pills and they’re not from a doctor,« povjerava nam Hinds, a zatim u mislima odluči zapaliti staru kuću, nekadašnji dom. Akustika u drugoj polovici skladbe preraste u jednostavan solo koji je daleko od eksplozivnih melodičnih provala kod Mastodona, a dva akorda koja se ponavljaju zabijaju se u glavu poput čavla dugog nekoliko pedalja, koji vam, potkrijepljeni Rainesovim saksofonima i zamaskiranim orguljama, West End Motel tvrdoglavo guraju među moždane polutke.
Jedna od spjevnijih skladbica albuma, hvalospjev beznici El Myr, zaplovi dalje u više reggae ´vode, eterična rock gitara lijepo se lijepi na sinkopirane orgulje, a dvojac obaju vokala isplete izuzetno slušljivu meditaciju o pijanstvu, zadrogiranosti, harmonična nadgradnja svih sedam sastavnih dijelova postave nastavlja svoj kontradiktorni hvalospjev narkoticima, vožnjama po bespućima, usamljenosti te bivšim ljubavima, a sasvim vam se prirodno čini da se uz skladbu poput Witch Is Dead budite u sunčano jutro Salema, a na radiju vam jutarnju budnicu pjeva veliki šef Americane Bruce Springsteen. Spjevni sentiš koji sa saksofonom iz same Briljantine vozi bizarni soundtrack uporno dalje u smjeru potpune pozitive i mračnosti istodobno. Naloženi mentalnim sokovima sedmerodijelne simbioze, West End Motel rustikalno se vraćaju u dane Salema, gdje se, naslonjeni na zid crkve, odluče olakšati svoje mjehure, a u nagradu za svoju drskost dočeka ih ljuljanje na ljuljačkama. Kao da je skladbu napisao sam Nick Cave, samo što je depresija ovaj put probodena žarkim suncem prividno naivne svirke. If I Only Had Tomorrow (Second Chances) svojom meditativnošću malo više podsjeti na melodične umetke izvanredne ploče Crack The Skye, samo što je ovaj put umjesto kompaktne metalurgije organon rada bliži post rocku sastava Red Sparowes.
https://www.youtube.com/watch?v=CZiPVPsXIZw
Puno je ponavljanja i postupnog prelaska u nove sfere. Malo je iznenađenja, a nepredvidljivog, no repetitivnog nizanja sličnih scena na ploči jednostavno ti dosadi. Da je Brent odrastao uz gitarske zvukove Cheta Atkinsa, Briana Setzera, Jimmyja Bryanta, Speedyja Westa i ostalih country majstora strunskog prebiranja, saznajem naknadno. Teško mi je zamisliti da je čovjek sludgerske prog postave istodobno tripao na rockabilly sastav Stray Cats te si zviždukao country napjeve, a nešto tvrđu utjehu u uši ulijeva skladba Bite. Sludgerska stonerska briljantnost kompozicije, u kojoj u psihotični svemir prodiru prodorne gitare koje solažom čine glavni kostur skladbe. Zapušeniji Forgiveness nas zatim odvodi u više karnevalske vode, a uz talijanski zvučeći pop sedamdesetih West End Motel ddočaravaju želju za ponovnim posjetom nekom Tarantinovu filmu, uz ča-ča-ča ritmiku naslovna Only Time Can Tell s psihodeličnijim podtonom dovodi vas gotovo do kraja, a nakon završne skladbe Valentine nema nikakvog dopunjavanja ni otkupljenja, kao ni pražnjenja početne napetosti koja vas prati cijelo vrijeme slušanja ovog posebnjaka među glazbenim prinosima prošle godine.
U plućima ostaju džepovi bezzračnosti i tjeskobe. Mračnost i uljna atmosfera zadrogiranosti, besciljnosti i repeticije razcentriraju, iskolosiječe prije lucidno usmjeren vlak užitka. Teško je jednim potezom reći je li ploča Only Time Can Tell uradak koji dostiže kvalitativnu razinu savršenstva na koju smo se kod Hindsa već navikli. Teško mogu reći i sviđa li mi se ploča uopće, a teško izdvajam i što me u svemu tome smeta. Možda to što nije riječ o klasičnom Mastodonovu uradku? Toga od grupe potpuno drugih Hindsovih suradnika nisam ni očekivao. Puno je ponavljanja, a dečki svoj psihodelični motor užitka tek polako pretiču u višu brzinu. Album je provokacija i namijenjen je isključivo izgonu Hindsovih osobnih demona, viškova nadahnuća. Vjerojatno se uratka ne bih ni dotaknuo da ga ne prati upravo ime ovog briljantnog mladog čovjeka, koji je istodobno genijalan skladatelj prapovijesne Mastodonove ornamentike, a istodobno tako kompleksno zafrustrirano željan subverzije da svijetu namjerno nudi zrnca zlata skrivena u tonama balasta. Only Time Can Tell je, baš kao i shizofrena struktura osam potpuno različitih građevnih dijelova cjeline, album koji bježi i zamagljuje jasnoću percepcije. Nešto dobro ispod svega toga ipak se može pronaći, no cjelina je, usprkos prividnoj jednostavnosti i repeticiji, toliko zahtjevna da traži više ciklusa slušanja, konzumiranja, doziranja. Više vremena, dakle; tek će se nakon eona vremena moći prosuditi je li riječ o uratku koji nosi obilje kvalitete ili je pak samo riječ o opuštajućem trenutku zvijezde koja je uz sav ozbiljan studijski rad sa svojim matičnim sastavom imala na raspolaganju časak-dva vremena za sebe te je morala nešto iscijediti u uši svijeta – samo za svoju dušu i osobno zadovoljstvo.
Postava
Brent Hinds – vokal, gitara
Phil Raines – tenor saksofon
Ben Thrower – akustična gitara
Mark Carbone – bubnjevi
Mike Shina – gitara, klavijature
Stiff Penalty – bas gitara
Tom Cheshire – vokal
Will Raines – orgulje
Produkcija
Brent Hinds
Popis skladbi
1. Burn It Down
2. El Myr
3. Witch Is Dead
4. If I Only Had Tomorrow (Second Chances)
5. Bite
6. Forgiveness
7. Only Time Can Tell
8. Valentine
