Autor: Rok Klemše
Mjesto: Roncade, New Age
Datum koncerta: 17.12.2006
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 6000 SIT (25 eura)
Auto je krenuo, a troglavi zmaj većeg dijela metalskog dijela Rocklineove ekipe odjurio je na svoje ovogodišnje hodočašće u talijansku Meku sitnih koncertnih užitaka – Treviso. Točnije: ovaj put zaustavili smo se već malo prije Trevisa. Nakon otprilike četiri sata vožnje, koju smo primjereno začinili i zvučnom podlogom iz autoradija, stigli smo na cilj. New Age je klub u kompleksu poslovnog centra na rubu Trevisa. U gradiću Roncade. Preprodavači s majicama, kojima se čovjek nada na svojim koncertnim putešestvijama po Italiji, jer prodaju majice za više od pola jeftinije (što se tiče sumnji u kvalitetu: sve ovisi o tome koliko dobro u polumraku možeš vidjeti što kupuješ i koliko si prije kupnje već popio). Ovaj put na parkiralištu ispred kluba taborio je samo jedan prodavač, na čijem se štandu moglo birati samo između majica, jaknica i sličnog tekstila isključivo s natpisima grupe Opeth. Ni loše vrijeme ni nedostatak sna, koji je ponajviše posljedica “veselog” prosinca, nisu mogli zatrti intenzivne osjećaje – navečer ćemo ponovno svjedočiti koncertu švedskih posebnjaka Opeth. Ove godine sam ih već vidio – na Metal Campu – i nipošto nisam bio razočaran. Više me zanimao tajanstveni manchesterski trio Amplifier, engleski psihodelici, zvučni eksperimentatori i šamani suvremenog zvuka. Nekako bih teško mogao reći išta više, jer su informacije prilično mutne i proturječne – govorim naime o onome što se o njima može pročitati na netu. Informacija je malo. Prije svega je istina da su u Sloveniji nepoznati i da ne sretneš baš puno mladića i djevojaka koji bi ikada čuli za njih…
Vrata kluba napokon su se otvorila u devet, a zaštitari su nas polako i u valovima pustili u unutrašnjost zgrade. Klub u svoju utrobu primi i 500 ljudi i više. Prevelike gužve doduše nije bilo, ali smo ipak željeli ovlažiti glasnice, nakon čega je uslijedio hladni tuš neugodnosti – za pola litre okrepljujućeg hmeljnog nektara treba odbrojiti čak 5 €, a za bocu obične vode ˝samo˝ polovicu spomenutog iznosa. Pomalo razočarani i suhih grla odkoračamo do cilja našeg hodočašća u New Age. U središnjem dijelu na pozornici već se šepirilo ozvučenje i dva kompleta bubnjeva, sa strane pozornice brojne gitare, a s poda su desecima žaruljica različitih boja na sebe skretali pažnju brojni gitarski efekti. Oko pola deset tehničar na pozornici baterijskom svjetiljkom posvijetli prema tonskom tehničaru zavijenom u tamu iza golemog miksete. Glasne salve Iron Maiden i ostalih klasika postupno utihnu. Na pozornicu se za to vrijeme tiho prikradu trojica muškaraca, svaki zgrabi svoj instrument i zabava može početi. Nakon teškog zvučnog zida feedbacka, gitarskih zvižduka i masivnog brujanja niskofrekventnih bas tonova isprepleću valoviti ritam pjesme ‘Motorhead’. Hipnotička repetitivnost ritma i melodije najsličnija je mješavini blago omekšanog stoner rocka kojem dodaš malo deftonesovskog osjećaja za stupnjevanje i prstohvat toolovske mistike. Trojac na pozornici ne da se smesti. Pjevač Sel Balamir poluzatvorenih očiju i s gitarom u rukama počinje izgovarati svoj manifest o svijetu koji može biti ljepši od običnog života, u kojem su praznina, vakuum, iscijeđenost i more ovisnosti, vječno se bježi i skriva. Bez obzira na cijenu i bez obzira kako. Ipak je moguće sačuvati želju i čežnju za nečim stvarnim i usrećujućim, što otkupljuje. Glazba je punilo. Uređenost i kaos ovdje su se lijepo uhvatili za ruke. Osobito se to vidi u završnoj eksploziji zvuka koja kao veliki prasak ispunjava svodove New Agea. Kratka zahvala i pozdrav na polomljenom talijanskom. Ipak su na pozornici prilično samouvjereni i zbijaju šale s jakim prizvukom engleskog cinične smisla za humor i dvosmislenost, pri čemu je potrebno svaki tren duboko promišljati “Mi smo Amplifier i nismo važni! Slijedi pjesma posvećena Djedu Božićnjaku! Panzer!” I odmah potom basovski pucnjevi uvodnog distorziranog basa, koji zareže duboko i malo razbudi prilično mirnu reakciju talijanskih Opeth fanova. Dekadencija i truležnost potrošačkog društva pod povećalom su cinizma, a kritika je zavijena u metafore i spirale simboličkih značenja koja nisu jednoznačna. Znaju udariti poput desetotonskog čekića umotanog u meku pjenu ili pak gusto i meko krzno. Uzbuđuju, ali za to si slušatelj mora uzeti vremena. Nešto manje opterećeno i svjetlije zvuči ‘Neon’, koji donekle prekida niz pjesama od sedam i više minuta. Zapravo je ‘Neon’ jedina pjesma u utorkovoj ponudi koja ispunjava kriterije kratkoće i zgusnutosti zbog kojih bi je ponekad znali i na nekom radiju puštati. Pjesma o ljubavi i osudi, izloženosti, tragici. Veliki finale polusatnog seta bio je predivan preplet gitarsko-basovskog senzualizma, začinjen mekano zvučnim bubnjevima. Pjesma ‘Airborne’, jedan od njihovih najvećih aduta. Glazba je najbliža psihodeliji devedesetih, koja se uklapa u stanje novog tisućljeća u kojem mnoge stvari nemaju smisla ni značenja. Ljulja u stanje omamljenosti i odsutnog nekritičnog slaganja sa svim ponuđenim. Odmah potom mogu udariti i rasprsnuti vas. Ako slušate i istodobno uspijete čuti.
Izrečeno i čuveno nerijetko se razlikuju. Amplifier pak uspješno spajaju krajnosti u cjelovitu sliku i vežu niti svoje priče prividnim mirom, stoicizmom i naviknutošću na nastupe pred velikima. Polusatno putovanje, većinom po posljednjoj istoimenoj ploči, je završeno. Slijedi zahvala svima prisutnima, a posebno glavnoj atrakciji večeri – grupi Opeth, zbog koje je prijem predgrupe bio tako suzdržan i neaktivan. U svakom slučaju, Amplifier su pokazali svoju potkovanost i kvalitetu. Doduše, nije bilo toliko vidljive scenske eksplozivnosti, ali kemija među članovima bila je prisutna i mogla se osjetiti. Jedini bi smetajući čimbenik mogao biti ponavljanje već čuvenih obrazaca, koji su tu s namjerom, ali pri površnom slušanju čovjek ih se može prebrzo zasititi. Ostalih zamjerki jednostavno nije moguće izreći ni argumentirano braniti. Vremena za pretjerano ocjenjivanje pak jednostavno nije bilo, jer su na pozornicu u to vrijeme već stupili Opeth…
Autor: Sandi Sadar
U pola jedanaest navečer napokon je nastupio trenutak koji je čekala cijela dvorana New Agea. Na pozornicu su uz bučnu podršku publike i skandiranje “Opeth, Opeth” stupili Akerfeldt i njegova družina švedskih instrumentalnih čarobnjaka. Bez okolišanja, odmah su udarili udarnim, moćnim openerom s posljednje ploče Ghost Reveries, Ghost of Perdition. Pravo je uživanje naslađivati se savršenim perfekcionizmom švedskih majstora. Zvuk je bio štimao “u nulu” i komadi uživo doista dobivaju još moćniji izgled nego na pločama. Dah oduzima uigranost švedskog petorca na pozornici. Kod Opeth nema mjesta pogreškama! Akerfeldt je danas zasigurno jedan od najsvestranijih vokalista u metalu, njegov je vokal vrijedan zavisti. Nevjerojatno je kako u tren oka može preskočiti s pjevanja dubokim, životinjskim growlom na čisto, prelijepo i melodično clean pjevanje. Odlična osobina Opeth je i to što njihovi komadi od 10 i više minuta prođu u trenu, pa ni s Ghost of Perdition nije bilo drukčije. Slijedio je naravno obavezni pozdrav publici i Mikael je pritom rekao još i da je koncert u New Agu bio posljednji koncert 19 (!) mjeseci duge turneje povodom predstavljanja ploče Ghost Reveries. Koncerti grupe Opeth uvijek su paket 2 u 1, jer se uz odličnu koncertnu izvedbu frontman Mikael predstavi i kao pravi pravcati stand-up komičar koji bi se doista mogao mjeriti s legendama te profesije. Prve salve smijeha izazvao je pitanjem možemo li zamisliti 19 mjeseci zajedničkog života petorice muškaraca… “Well it would be fun if we were gay.” 🙂
Slijedila su nešto starija komada When (ploča My Arms, Your Hearse) i Bleak (Blackwater Park), koja su se pokazala kao odlični koncertni komadi i ukupnih 18 minuta brzo je prošlo. Nakon udarnih otvaračkih komada bilo je vrijeme za smirivanje i Opeth su nam poslužili prelijepu baladu s konceptualne ploče Still Life, Face of Melinda. Pravo vrijeme za zatvaranje očiju i u mislima se bez problema dočarala priča ploče Still Life. Mikael je na tu ploču izuzetno ponosan, a za lik Melinde se čak toliko vezao da je po njoj nazvao svoju kćer. Zapravo se atmosfera koja je prožimala cijelu dvoranu može opisati jednom jedinom riječju: magija! Bile su potrebne samo dvije riječi i dvoranu je ponovno zahvatio gromoglasni kikot: “Eros Ramazzoti”. Slijedilo je nešto melodično što Talijani jednostavno vole (Eros Ramazzoti :), a prema Mikaelovoj najavi čekalo nas je nešto udarno, melodični death metal s komadom The Night and the Silent Water, koji je začudo najnepopularniji komad grupe s ploče Morningrise. Posve neopravdano, a toga je postao svjestan i bend kad su komad počeli svirati uživo, kako je rekao Mikael. Tijekom sviranja Mikael je u dvorani očito ugledao gospođicu koja je na glavi imala nabijenu Djedamrazovu kapicu i slijedila je brzo improvizirana šala na račun basista Mendeza, koji po Mikaelovim riječima ima fetiš na cure u Božićnjakovoj opremi… “Well who doesn’t”
“This is a song about the Devil” bila je najava komada The Grand Conjuration i doista je kombinacija Mikaelovog dubokog grlenog vokala i vrlo prikladnog light-showa s crvenim svjetlima i stroboskopom dočarala paklensku atmosferu. Samo sam čekao kada će se zemlja otvoriti i iz nje izgmizati nešto iz Lovecraftovih romana.
I mirni Windowpane, u stilu prog-rocka 70-ih, pokazao se kao koncertni specijalitet. Publiku je stavio u pravi trans, a i bend je na pozornici uživao, iako je djelovao već blago umorno. No dobro, tko ne bi bio blago iscrpljen nakon 19 mjeseci na pozornicama diljem svijeta. Tijekom stanke bilo je potrebno ugoditi gitare i Mikael nam se opet malo narugao. Odsvirao je par akorda, “happy” i “sad” akorda, i s obzirom na odsvirani akord morali smo mimikom lica pokazati je li 🙂 ili :(.
Približavali smo se kraju setliste i Mikael je najavio zadnji komad redovnog dijela, jedan od naslovnih komada istoimene ploče. No prije toga zatražio je od nas nešto što je izazvalo priličnog negodovanja.
Jeste li ikada headbangali na suho? Ne? Prilično glupa radnja, zar ne? No, ako smo htjeli čuti i završnu pjesmu redovnog dijela koncerta, morali smo Mikaelu demonstrirati i tu vještinu. Nakon mučnih trenutaka headbangaња “na suho” Opeth su se napokon smilovali i odsvirali odličan ep Blackwater Park.
Nakon kraja Opeth su se oprostili od nas i napustili pozornicu. Naravno, slijedilo je obavezno vikanje i traženje dodatka, koji smo i dobili, u obliku naslovne skladbe ploče Deliverance… naslovljene Deliverance naravno. Nakon 13 minuta razigrane i dinamične Odriješenja Opeth su nas ipak napustili i iskreno se zahvalili na podršci, koja je bila doista odlična, što dokazuje npr. samo to da kitaristu Lindgrenu praktički cijeli koncert osmijeh nije nestao s lica.
Što reći za kraj? Kritika koncerta gotovo nije moguća, ja bih se osvrnuo samo na dvije male sitnice. Opeth bi za kraj mogli dodati barem još jedan komad, sama setlista bez stanki i brbljanja iznosila je naime dobar sat i pol. Odlično bi za kraj sjeo Demon od the Fall, The Drapery Falls ili Master’s Apprentice. Druga mala kritika vjerojatno je prilično subjektivna. Osobno me blago smetalo što su svim komadima, nakon prijema klavijaturista u grupu, Pera Wiberga kao stalnog člana, dodali zvuk klavijatura. Kao kažem, posve subjektivno mišljenje, nekome se to može i svidjeti.
Indijski redovnici poznaju posebno stanje svijesti, koje najčešće postižu uporabom opojnih tvari. Nakon posjeta koncertu grupe Opeth pak bi zasigurno shvatili da takvo što nije potrebno. Opeth uživo su naime savršena nirvana!
Opeth su tako nakon više od godinu i pol koncertiranja otišli na zasluženi odmor, u 2007. se obećava nova ploča i na turneji koja će uslijediti ekipa RockLine-a definitivno će biti prisutna, a neki od koncerata posjetite i sami. Jamčim da nećete biti razočarani.
Autor: Rok Klemše
Setlista
Amplifier:
1. Motorhead
2. Fortuna
3. Panzer
4. Neon
5. Airborne
Opeth:
1. Ghost of Perdition
2. When
3. Bleak
4. Face of Melinda
5. The Night and the Silent Water
6. The Grand Conjuration
7. Windowpane
8. Blackwater Park
– bis –
9. Deliverance
