Origin

 Norveška riznica glazbene baštine postala je, nastupom sastava Borknagar, koji od 1996. neprestano nižu međusobno posve neusporedive albume, čija slojevitost i zvukovna raznolikost onemogućuju jednostavnu kategorizaciju, bogatija za još jedan dragulj. Lani su se norveški posebnjaci odlučili izdati album koji bi uz akustičnu glazbu imao i jasnu poruku vezanosti uz korijene. Kroz tekstove i melos razvijaju se slike putovanja sadašnjošću, začinjenog folkom i klasikom, koje ne bi bilo moguće da ga prije toga nisu natopili i proželi mudrost i estetika prošlosti. Glavni tekstopisac sastava, Øystein G. Brun, avangardni je izraz sastava i post – black metalsku čaroliju oduvijek klesao uz pomoć akustike, no ovaj album, jer ostaje strogo dosljedno akustičan, čuva organski iskonski izraz.

Kako to funkcionira u praksi, pokazat će već prvo slušanje albuma Origin, na kojem te, unatoč metalskoj naslovnici, iznenadi starinski prizvuk komada ‘Earth Imagery’. Akustična gitara i svirale dočaravaju gotovo srednjovjekovni, sanjivi maglovit krajolik. Među krošnjama prosinački ogoljelih stabala puše hladan vjetar. Vintersorgovi se vokali razdvajaju u više slojeva i povremenim višeglasjima priziva u sjećanje akustičnu poslasticu sastava Opeth, album Damnation. Pitanja o postojanju i neprevidljivoj sinergiji čovjeka i prirode – usprkos nastojanju da se čovjek otrgne prirodi, koja mu je zapravo dala malo, ali ipak dovoljno da ju je mogao početi prisvajati i preoblikovati prema svojim vizijama, te ju posve podčiniti. Crvena nit koja inspirira zapravo se može čitati posve kao naturalistička poezija, a sastav filozofski opjevava svoj ep svemiru i čovjekovu smještenost u njemu.

‘Grains’ vraća čovjeka njegovim izvorima. Upozoravanje na naša neprirodna stanja i postupke se nastavlja, a u tom opiranju prirodnom leži razlog naše stagnacije i porobljenosti vječnom otporu. Redefinicijski pristup, koji Øystein kao maksimu svojeg pisanja zastupa još od prvijenca Borknagar iz 1996., pokazuje da su se veterani black metala ovaj put vokalno ipak uskladili. Prije su mikrofon dodavali jedan drugome Garm (danas član sastava Arcturus i Ulver), pa ga je zamijenio sadašnji Dimmu Borgirovac ICS Vortex, koji se prije odazivao na ime Simen Hestnæs. Godine 2001. pronašli su pravi recept i ustalili se na kristalnom vokalu darovitog vokalista Vintersorga, koji se dotad klesao u svojem sastavu Vintersorg te u Fission. Darovitost i sklonost tome da ide putem melodičnih harmonija i eksperimenata daju ploči Origin mogućnost da zvukovnu kakofoniju estetike i čarolije izvede lijepo dosljedno od početka do kraja. Bubnjarski doprinos Asgeira Mickelsona, koji je prije udarao po opnama u sastavima Spiral Architects i Insahn, dramatično povezuje inače prilično krhki sanjivi tok melodije u konglomerat ritmičke cjeline. Bez pretjerivanja i naklapanja. Nedvojbeno će te preseliti klavijaturistički doprinos Larsa A. Nedlanda, koji klavijature zlorabi do te mjere da počneš vjerovati kako je riječ o stvarnom, neprekidnom gudačkom prepletanju aranžmana s Hammondima, orguljama i tradicionalnim sviralama. Krajolik je dočaran. Za to da konačni rezultat bude čak teži nego da te zaspe salva distorzije i kričavog pjevanja. ‘Oceans Rise’ dočarava plimu nemilosrdno rastućeg mora koje bičuje kamene obale norveških fjordova. I ovaj put je riječ o starijem djelu iz 1988., kad su klesali album The Archaic Course.

Manje opterećeno zvuči akustički jednostavniji kratki interludij skladbe ‘Sings’ koji se nadopunjuje mračnijim i zloslutnijim tempom skladbe ‘White’. Orkestracija je bogata i filmska. Borknagar zvuče kao kristalno zvonka akustična verzija Dimmu Borgira. Samo što tu nema mjesta za usiljenu sotonizaciju. Borknagar su više štovatelji majke Prirode. U misli ti se prikrade osjećaj da bi mogli preživjeti i posve bez električne struje. Samo s petrolejkom i baroknim zvukom razigranih lutnji, gitara, svirala te vrčevima punim medovine, a u kaminu bi pucketala vatra.

‘Cynosure’ je naslov koji si nedavno mogao čuti na inspirativnom prvijencu sastava Father, no Borknagar se teme laćaju puno trubadurskije. Flauta daje onu dimenziju bez koje osjećaj uzvišenosti ne bi bio isti. Zasluga za to nedvojbeno ide norveškoj flautističkoj ikoni, Steinaru Ofsdalu, koji je za album odsvirao sve snimke flauta.

‘The Human Nature’ meditativno se vraća već obrađenim temama s početka ploče. Zapravo nastavku nedostaje neki idejni proboj koji bi internu evoluciju odveo još korak dalje. Tako ti druga polovica inače izvrsne i nešto više od polusatne odiseje zvuka i dobrog ukusa djeluje već pomalo preumarajuće za slušanje u jednom dahu. Sve ti se čini jednako ili barem slično. ‘Acclimation’ tako se opet posvećuje čovjeku koji nije simbiotsko biće, nego virus uništenja. U sferu svetoga udaramo poput vjetra u zastakljene prozore i želimo prodrijeti još dublje nego dosad. Posljednja granica svijeta doduše još nije pala. Evolucija produljuje agoniju. A ovom svijetu slijedit će svemir. Ovaj put pak oči kvarteta uprte su znatno niže – u ovozemaljsku starinskost i motive arhaičnog hrvanja čovjeka sa samim sobom i prirodom.

Veliki finale albuma namijenjen je skladbi ‘The Spirit Of Nature’, koja se od slušatelja oprašta u stilu uvertire albuma. Ponavljanje je ipak majka mudrosti. I upravo u previše kristalnoj slici izbijeljenog borknagarovskog krajolika čovjek zaboravlja na vrijeme i prostor te na svu žarku tematiku koju osviješteni ekolozi upliću u klupko kontemplacije i melodije. Ovaj put nas ljulja melodija koja pjeva posljednju hvalospjevnu Prirodi i jenjava u posvemašnjem minimalizmu uzoraka i tekstura. Origin se zaključuje u majstorski izvedenom suspenzu svega suvišnog. Tok teče dalje. Tok misli nadograđuje se i nakon što u zvučnicima utihnu posljednje vibracije pompozne muzikalnosti.

Borknagar su mi nedvojbeno bili iznenađenje, kao i svakom posve slučajnom slušatelju. Nakon prvog šoka posegnuo sam za cijelom diskografijom i ubrzo shvatio da u slučaju sastava Borknagar nije moguće povući zajedničku premisu između nijednog od sedam dragulja njihove dosadašnje ponude. Riječ je o evoluciji. Riječ je o strasti i znanju te o filozofskom stavu zrelih muškaraca. To je put koji podsjeća na čvrst put sastava Ulver, Green Carnation ili meni najdražeg Opetha. Svi nabrojani postigli su osebujan uspon bliže prosvjetljenju i sa svakim su albumom bliže cilju, a ti žudiš da ti uskoro ponude nešto što bi utažilo nezasitnu glad za još. Mišljenje: na neki svoj arhaičan i nebrujeći način, unatoč smirenosti, odlučujem da bi ovaj album mogao ubrojiti među dragocjenije bisere moje kolekcije – veliki pozitiv!