Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Wiener Stadthalle, Halle F / Austrija
Datum koncerta: 23.06.2018.
Broj posjetitelja: 2.000
Cijena ulaznice: 95,00€ (prednji redovi)
Najvažniji sastav u povijesti progresivnog rocka, King Crimson, koji ove godine 30. studenoga slavi pedesetu obljetnicu postojanja, u osmeročlanoj je postavi usred turneje ‘Uncertain Times’ posjetio bečku dvoranu Weiner Stadthalle. Nedavno ponovno oživljeni engleski progrock prvaci pod vječnim vodstvom ekscentričnog gitarskog genija Roberta Frippa, koji nakon povratka bubnjara Billa Rieflina djeluju kao oktet, jer je Rieflinova zamjena Jeremy Stacey ostao u bendu kao treći bubnjar uz Pata Mastelotta i Gavina Harrisona, proživljavaju novi procvat, a u Beču su se javili za dva uzastopna koncertna datuma. Rieflin, inače multiinstrumentalist, na opće je iznenađenje u međuvremenu ‘presjeo’ na klavijature, gdje mu povremeno društvo prave i Stacey na dodatnom sintesajzeru te Fripp na melotronu.
Pri ulasku u dvoranu, pogledom na pozornicu, ponovno nas je dočekao već poznati prizor s ranijih King Crimson koncerata: u lijevom i desnom kutu pozornice nalazile su se upozoravajuće ploče s porukama što je zabranjeno raditi tijekom koncerta. Slijedila je Frippova molba na njegovom karakterističnom oxfordskom engleskom da je najstrože zabranjeno svako fotografiranje i snimanje koncerta sve do kraja nastupa njegova sastava, kad basistički velemajstor Tony Levin izvuče fotoaparat i počne fotografirati publiku. Takvih ekscentričnih poteza od vječnog King Crimson poglavara već smo se dodobra navikli, no kasnije se pokazalo da je njegov dugogodišnji sarkastični odnos prema publici, koja je došla u lijepom broju, iako koncert za razliku od, recimo, talijanskih koncertnih prostora nije bio posve rasprodan, dobio još nekoliko novih dimenzija.
‘Grimizni kraljevi’ otvorili su koncert trostrukim bubnjarskim napadom sanjivog trojca Mastelotto/Harrison/Stacey, koji su nedavno preimenovali iz »The Hell Hounds of Krim« u »Drumsons of Wonder«. Obožavatelji lika i djela svih trojice bubnjarskih velikana opet su imali što vidjeti, a njihove vragolije još su dugo nakon završetka koncerta uzbuđivale maštu većine posjetitelja. Nakon trostruke bubnjarske kanonade uslijedio je prijelaz u jazzrockerski instrumental »Pictures of a City« s albuma »In the Wake of Poseidon« (1970.), u kojem su posebno oduševili saksofonski čarobnjak Mel Collins, uz Frippa jedini predstavnik ‘stare garde’ koja je početkom sedamdesetih pisala povijest progresivnog rocka, te pjevač i gitarist Jakko Jakszyk, koji je za trenutačnu verziju King Crimson takoreći idealan pjevač, jer bojom glasa podsjeća na obje preminule pjevačke legende, to jest na Grega Lakea i Johna Wettona.
Snažno rearanžirana kaotična minjatura »Neurotica« s albuma »Beat« (1982.), prilagođena Jakszykovu pjevačkom pristupu, bila je prvo iznenađenje te večeri. Za izvedbu svojih djela iz osamdesetih Frippova je posada upotrijebila nekoliko aranžerskih poteza i improvizacijskih trikova, jer se Jakkov vokal prilično razlikuje od njegova prethodnika Adriana Belewa. Sljedeće iznenađenje bila je izvedba baladnog evergreena »Moonchild« s legendarnog prvijenca »In the Court of the Crimson King« (1969.). Kako se i očekivalo, odsvirali su samo lijepi, baladni dio naslovljen »The Dream«, dok su dugu improvizacijsku sekciju zamijenili kraćom ritmičkom improvizacijom između Levina i Staceyja. Levin je između pojedinih izvedbi majstorski prelazio s bas gitare na Chapman stick i električni kontrabas, dok je troglavi bubnjarski kolos više puta imao uzbudljive solo točke, kao što su bila, primjerice, oba dijela »Radical Action«.
»The Court of the Crimson King«, uz »21st Century Schizoid Man« jedna od dviju ključnih King Crimson klasika, pomalo iznenađujuće izvedena je već u ranom dijelu nastupa i sadržavala je brojne šarolike, dodatne Collinsove ubačaje na flauti. Nakon povratka vremeplovom u kraj šezdesetih odnosno početak sedamdesetih, oktet se opet preselio natrag u sadašnjost i oduševio izvedbama dvaju novih djela, »Suitable Grounds for the Blues« i »Meltdown«, koja za sada postoje samo u koncertnim oblicima, jer su izgledi za nastanak novog King Crimson studijskog albuma trenutačno prilično mizerni. U zaključku prvog dijela koncertnog nastupa ‘grimizni kraljevi’ razužarili su ‘čelik’ moćnim verzijama apokaliptičnih instrumentala »Level Five«, koji je nedavno na setlisti preimenovan u »Larks’ Tongues in Aspic – Part V«, i »Larks’ Tongues in Aspic – Part IV«, dok je najljepše iznenađenje predstavljala izuzetno emotivna izvedba eterične klasike »Islands« s istoimenog albuma. Potonju su još obogatili i proširili dodatnim aranžmanima te tako stvorili čak bolju verziju od studijske iz 1971., čemu je zacijelo pomoglo i to što je Jakszyk bolji vokalist od pokojnog Boza Burrella.
Nakon bučnih ovacija publike nastupila je petnaestominutna stanka, obilježena neprestanim tiktakanjem i udaranjem satnog njihala, što je završilo bijesnim, višekratnim zvonjenjem alarma kojim je publika dobila upozorenje da se treba svaki čas vratiti na sjedala ili će im ostatak koncerta proći pored nosa. Frippov sarkazam i nepredvidljivost doista ne poznaju granice. King Crimson drugi su dio nastupa otvorili novim trostrukim bubnjarskim napadom naslovljenim »Devil Dogs of Tessellation Row« odnosno »Drumsons of Joy«, kako glasi novi naslov te trostruke bubnjarske kataklizme, koju je obilježila prije svega nevjerojatna uigranost, usklađenost i preciznost između sva tri bubnjarska majstora, tako da je među njima nemoguće izabrati ‘pobjednika’. Svaki od trojice bubnjara naime je svojom specifičnom tehnikom pridonio svoj dio pobjedničkoj kombinaciji.
Nakon bubnjarskih umjetnina uslijedio je povratak vremeplovom, natrag na početak sedamdesetih, te briljantna izvedba klasika »Cirkus« s albuma »Lizard« (1970.). S time još nije bilo kraj oživljavanju najboljih trenutaka često previđanog albuma »Lizard«, koji danas spada među najveća remek-djela progresivnog rocka, jer su King Crimson ovaj put, za razliku od prethodne turneje, kad su izvodili samo sekciju »Dawn Song«, izveli više od polovice epske suite »Lizard«, koja je ovaj put sadržavala i sekcije »The Peacock’s Tale« i »The Battle of Glass Tears«. Puno posla imao je ovaj put prije svega Stacey na klavijaturama, na kojima je simulirao orkestar, dok su mu uglavnom melotronskim aranžmanima pomagali Rieflin i povremeno Fripp. Uvodne sekcije »Prince Rupert Awakes« razumljivo se još uvijek zzaziru, jer ju je 1970. otpjevao bivši Yes pjevač Jon Anderson, koji ima potpuno drukčiju boju glasa od Jakszyka. Možda će se pak jednom u budućnosti za neki izniman koncertni događaj moći pojaviti kao poseban gost.
Slijedilo je još jedno veliko iznenađenje sjajnom izvedbom nezaboravne balade »Cadence and Cascade« s albuma »In the Wake of Poseidon«, koju je Jakko otpjevao s izuzetnim žarom, dok su simfonijski aranžmani bili dodatno oplemenjeni Collinsovim umjetninama na flauti. Zatim je uslijedio vremenski skok u osamdesete izvedbom dvaju međusobno povezanih djela, »Discipline« i »Indiscipline«, s albuma »Discipline« (1981.), na kojem nas je posebno oduševio Levin svojom eklektičnom uporabom Chapman sticka. U završnom dijelu nastupa oktet se vratio u 1969. i odsvirao postapokaliptični ep »Epitaph«, koji na aktualnoj turneji više nije redoviti, samorazumljivi dio King Crimson izvedbi. Wettonova era na red je došla tek posve na kraju nastupa, kad smo mogli čuti fenomenalne verzije klasika »Easy Money« sa snažnim antikapitalističkim nabojem te užarenog instrumentala »Larks’ Tongues in Aspic – Part Two«.
Za bis su ‘grimizni kraljevi’ odsvirali fenomenalnu verziju remek-djela »Starless« s albuma »Red« (1974.), čime je završen prvi dan njihova gostovanja u Beču. Fripp, koji nas je ponovno oduševio svojim izuzetnim gitarskim majstorijama, karakterističnim, opskurnim zvukovima i nevjerojatnom kombinacijom brzine i gotovo matematičke discipline, očito te večeri nije bio najbolje raspoložen, jer nas je, unatoč tome što je bila napisana na setlisti, uskratio za izvedbu nezaobilaznog klasika »21st Century Schizoid Man«, što je nekako kao da Yes ne bi odsvirali »Roundabout« ili da bi Jethro Tull izostavili »Locomotive Breath«. Isto tako nismo čuli »Lament«, »One More Red Nightmare« i »Fallen Angel«, koji se tijekom turneje ‘Uncertain Times’ povremeno nađu na setlisti, no zbog toga se nismo previše opterećivali, jer smo u svakom pogledu svjedočili koncertnoj fantastici kakvu mogu priuštiti samo King Crimson. Izostanak »21st Century Schizoid Man« bio je jedini minus u inače sveopćoj koncertnoj perfekciji, koju je obilježila zapanjujuća kombinacija izuzetne tehničke potkovanosti, paklene uigranosti, ritmičke discipliniranosti, specifične, vrhunske ambijentalne magije i izvrsnog ozvučenja.
Svaki King Crimson koncert posebna je priča za sebe, pa tako i ovaj sanjivi bečki nastup kultnog okteta, koji je još jednom jasno pokazao zašto je riječ o najvažnijem, ako ne i najvećem sastavu u povijesti progresivnog rocka. Svih osam članova zaslužuje posebne čestitke za izuzetnu koncertnu magiju i izvrsnu izvedbu nekih ključnih djela iz King Crimson studijske riznice, kojima su se dotaknuli gotovo svih svojih studijskih albuma. Trenutačna verzija King Crimson na koncertima je toliko sjajna da je ne kvare ni Frippove povremene ekscentrične mušice, kao što je, primjerice, često gledanje glazbenom kolegi pod prste dok udara po gitarskim žicama. Nakon završetka nastupa, kao i uvijek, fotografirao je ekstatičnu publiku, no publika je u tom trenutku mogla fotografirati i njega te tako ponijeti sa sobom barem jedno fotografsko sjećanje.
Setlista
Prvi dio:
1. The Hell Hounds of Krim (na setlisti s novim naslovom “Drumsons of Wonder”)
2. Pictures of a City
3. Neurotica
4. Moonchild
5. The Court of the Crimson King
6. Suitable Grounds for the Blues
7. Radical Action III
8. Meltdown
9. Radical Action II
10. Level Five (na setlisti s novim naslovom “Larks’ Tongues in Aspic (part V.)”)
11. Islands
12. Larks’ Tongues in Aspic (Part IV)
Drugi dio:
13. Devil Dogs of Tessellation Row (na setlisti s novim naslovom “Drumsons of Joy”)
14. Cirkus
15. Lizard
(b) Bolero – The Peacock’s Tale
(c) The Battle of Glass Tears
(i) Dawn Song
(ii) Last Skirmish
16. Cadence and Cascade
17. Discipline
18. Indiscipline
19. Epitaph
20. Easy Money
21. Larks’ Tongues in Aspic (Part II.)
—bis
22. Starless
Galerija slika
