Autor: Sebastijan Videc
Izvođač: Volbeat
Izdavač: Vertigo Records
Izlazak: numbers
Trajanje: 58:29
Ocjena: 4/5
Kad govorimo o Volbeat, usporedba biološkog pojma biološka raznolikost s njima ne bi bila daleko od istine. A posebno to vrijedi za njihov zadnji album Outlaw Gangsters and Shady Ladies. Ako su do sada bili poznati po miješanju rocka, metala, countryja i rockabillyja, na dosad najraznolikijoj ploči te su stilove pomiješali još i s thrashom i popom, a sve skupa na svoj su način začinili melodikom koja ide u onaj dio mozga koji brine da nam se melodije još neko vrijeme zviždučući vrte po glavi nakon što smo ih čuli. Struktura albuma je takva da će dečki zbog ponude imati problema s odabirom singlova. Ono što će im neki zamjeriti kao skok u mainstreamovskije vode, skupini sigurno donosi dodatne slušatelje i dodatno učvršćivanje na sceni.
Novitetima na albumu sigurno je doprinio i novi član postave. Danci su prije snimanja zamolili bivšeg solo gitarista Anthraxa, Roba Caggianoa, da koproducira album. Tijekom samog snimanja između Roba i ostalih članova nastala je takva kemija da je on postao stalni član postave. Melodika njegovih solaža prožima cijeli uradak, a uvjeren sam da je doprinio i thrash ritmovima na nekim skladbama.
Instrumentalni uvod, »Let’s Shake Some Dust« obećava puno – akustične gitare s metalnim žicama i mehikanska melodika dočaravaju sirov zvuk koji se ne bi ustručavao kao podloga ni Danny Trejo kao Machete, ni Clint Eastwood u nekom od svojih legendarnih vesterna. Čovjek bi očekivao da će se album nastaviti u tom stilu, ali nažalost uz “Pearl Hart” dobivamo servirano na pladnju klasičnu Volbeat poskočnicu, koja ti doduše odmah uđe pod kožu, ali sam nakon takvog uvoda očekivao nešto žešće. Slična priča nastavlja se i s “The Nameless One”. Po mom skromnom mišljenju, nakon introa bi album bolje pokrenuo “Dead But Rising” sa svojim težim metalnim rifovima, a u refrenu klasične Poulsenove vokalne linije lijepo nadopunjuje Caggianova gitara. Nakon relativno mirnog uvoda u album, balada “Cape of Our Hero” me već počela ispunjavati strahom da Danci gube oštrinu.
I dogodi se “Room 24”, jedan od vrhunaca albuma – duet s danskom metal ikonom i vjerojatno vrhuncem ovogodišnjeg festivala Metaldays, King Diamondom. Ženski prateći vokali, jeziva melodija i izmjenjivanje stihova između melodičnog Poulsenova vokala i Kingova cike te tvrda gitarska zvučna kulisa dočaravaju za Volbeat neuobičajen (a utoliko tipičniji za Kinga) dašak klasičnih horora. Brza “The Hangman’s Body Count” izvrsno nastavlja događanja u sobi 24, i zvukom i tekstom jezovita. Čudi me da je “My Body”, obrada hita američkog indie rock sastava Young the Giant, dobila mjesto usred albuma, jer s obzirom na to da je riječ o obradi i čistom pop komadu, bilo bi puno logičnije da je našla mjesto na kraju albuma ili čak na deluxe izdanju kao bonus materijal. Srećom, okus odmah popravlja “Lola Montez” – klasični rock’n’roll plesni hit o istoimenoj plesačici iz 19. stoljeća, koja je među ostalim bila i dvorska plesačica bavarskog kralja Ludwiga Prvog, no nakon njemačkih revolucija 1848. emigrirala je u SAD, gdje je nastavila s provokativnim plesnim nastupima.
U “Black Bart” Larsen pokazuje svoje bubnjarske sposobnosti, jer je riječ o najbržoj skladbi albuma, a Rob mu kontrira na gitari. Drugi duet Poulsen odpjeva s Kanađankom Sarah Blackwood u “Lonesome Rideru”. Riječ je o poskočnoj rockabilly skladbi u kojoj njezin odličan glas Danac nadopunjuje elvisovskom intonacijom, a višeglasni refren jednostavno uđe pod kožu. Dok terce u gitarskim linijama na “The Sinner Is You” privuku već pri prvom slušanju, cijela pjesma izvjetri prilično blijedo i djeluje više kao punilo nego kao kvalitetan uradak. “Doc Holliday” je sa svojim thrash rifovima pravi užitak za uši, a Poulsen svoj vokal diže na Hetfieldovu razinu, a banjo u refrenu dodaje čisti bonus – doista jedna od boljih skladbi ovog albuma i sastava općenito. Balada “Our Loved Ones” idealan je završetak albuma – prelijepe gitarske melodije u kombinaciji s akustičnom gitarom i harmonije u introu s usnom harmonikom povrh svega bude usporedbe s Morriconeovim djelima, a Caggianove solaže i pasaže zaokružuju cjelinu.
Volbeat svojim zadnjim izdanjem dokazuju da nisu muha jednodnevnica i da već ionako zanimljivoj mješavini glazbenih žanrova mogu dodavati nove, i to na način da je sve skupa iznimno slušljivo i zarazno. Najveća mana albuma je ta da je predug – uz četrnaest komada slušatelj u trenucima dobiva osjećaj ponavljanja i ne bi bilo teško nekoliko skladbi smjestiti kao bonuse na singlove ili deluxe izdanje. A kad smo već kod deluxe izdanja – na njemu se nalazi zanimljiva skladba Ecotone, koju bih sa svojim thrash metal ritmovima odmah zamijenio nekom od mlakijih skladbi albuma. Ako ti se sviđa miks Elvisa, Casha s Metallicom ili Mercyful Fate i rado se zavrtiš uz rock’n’roll ritmove, onda ti je album pisan na kožu – natoči si čašu (za ukiseljene paprike, da ne bude zabune) moonshinea i na svojoj glazbenoj spravi navij Volume na MAX!
Postava
Michael Poulsen – vokali, gitara
Rob Caggiano – gitara
Anders Kjølholm – bas gitara
Jon Larsen – bubnjevi
Produkcija
Jacob Hansen, Rob Caggiano, Volbeat
Popis skladbi
01. Let’s shake some dust
02. Pearl hart
03. The nameless one
04. Dead but rising
05. Cape of our hero
06. Room 24
07. The Hangman’s body count
08. My body
09. Lola Montez
10. Black Bart
11. Lonesome rider
12. The sinner is you
13. Doc Holliday
14. Our Loved Ones
