Mjesto: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum koncerta: 22.02.2013
Broj posjetitelja: 60
Cijena ulaznice: 6,00€
Tvorovo djelo na prijelazu tisućljeća
Kad su veselo-prljava tvora počela predstavljati slovensku (više-manje) melodičnu pankrokersku scenu, ona je u svom podžanru bila šarolika i živopisna, lokacijski razasuta po cijeloj domovini.
S bendovima kojih se u “zlatnim vremenima” scene skupilo za trodnevni glazbeni festival, u sklopu pijano-pankerskih večeri su sukreirala sveobuhvatnu i jedinstvenu domaću glazbenu (pod)scenu na prijelazu tisućljeća. Ta je pak na kraju krajeva zrcalila jednu post-tranzicijsku, post-pankersku generaciju, koja se danas izbrisala, kako dolikuje akreditirana otišla za (nama) više (po volji) “sigurašku” karijeru… Samo ozbiljnost i odrasli svijet u kojem nema vremena za takve gluposti kao što su…
Oživljavanje pijano-pankerskih navika od prije desetljeća …
… danas je naravno težak, nezahvalan i sizifovski biznis, ali nužno potreban za ponovno predstavljanje i vremensko obilježavanje novih glazbenih sastava u podžanrovskom okviru trše zvučećih glazbenih sfera.
U pomoć u prljavom poslu priskočili su tvorovima ska-punkeri CarryAll iz Udina, koje su ugostila već prije nekoliko godina i opravdali, ništa lako, ulogu glavnih aktera večeri.
Uz laški “madcaddiesovski”-zabavljaški septet predstavili su nam se i šentjurski tvrdokorni kvartet Radiostorm te ljubljanski melodično-pankerski trio White Stain.
Točno u devet navečer – pohvalno za organizaciju da se drži satnice – dečki iz Šentjura otvorili su obradom Blitzkrieg Bop njujorških “hej-hou-lec-gou-aca” Ramones novogeneracijski pijano-pankerski događaj, koji je već na samom početku pati od broja publike, ako se konačnih tridesetak ima čime podičiti?
Je li taj manjak publike samo danak poštivanju prije spomenutog organizacijskog reda ili nečemu drugom, čitaj: jakim snježnim vremenskim uvjetima, obveznoj ulaznici i garderobi, preskupom pivu, relativno nepoznatim bendovima…?
Odgovor očekujemo već krajem ovog tjedna, kad će u sklopu događaja Drunk In Public razbijati (poznatiji) Golliwog iz Ribnice, ljubljanski predstavnici Backstage te novi domaći predstavnici melodično-srčanog pilanja, Hand In Mine iz Prekmurja.
Pankerski vjetrić sv. Jurja
Šentjurski kvartet je usprkos svemu solidan i svjež pankerski vjetrić s istoka. Društveno-kritično osviješteni mladci koji ne kriju svoja (idolska) uvjerenja i ideologiju, no s obzirom na njihov kilometraž (2007-) u samom glazbenom repertoaru bolje bi pristajala koja autorska pjesma više nego, recimo, upravo za dozu, dvije previše obrada (ako već, najbolje su odsvirali švedske The Hives: I Hate To Say I Told U So…) i, ako smijem biti malo pikantan, koja vježba više, ponajprije u ritam sekciji, kod bubnjara i basista, pomogla bi.
Novi gitarist Jaša je svojevrstan, ali još neuigran u sviranju svog instrumenta i definitivno će pridonijeti dobroj zajedničkoj zvučnoj slici, pankerskom uhu prijazni su i grupni vokali, vokalist je tonalitetno solidan i frontmenovski sposoban ako je baš nužno, a najviše bih kod domaćih mladaca Radiostorm istaknuo sljedeće: Dečki se ne šale – dokaz je u uspješnom prkošenju dugokosom tvoru, koji je samo moralno obavljao svoj posao, pazio da “tajming laufa” i upozorio na kraj njihova dijela nastupa. Oni su pak, svi uporni (jedino ispravno, ako si panker, si panker!) odsvirali svoj zadnji, opet neautorski i neuspješan pokušaj poznate pjesme američkih idola Bad Religion.
Za poslušanje nam nude novi, slovenski, autorski, tršezvučni (D.I.Y.?) album The Chaos Station, izdan pod okriljem Subkulturni Azil Maribor. Želim im siguran i uspješan glazbeni put (idući mjesec trebali bi svirati i po Britanskim otocima).
Močvarske pank-šminke to mogu!
Ako je ljubljanski trio White Stain “spremljen u pretinac” kao malo mekani pop-punk, uigranost i energija na pozornici daju posve suprotan dojam. Zvuče snažno, glazbenim izrazom s jajima dokazuju da ne moraš komplicirati s autorstvom glazbenih aranžmana da bi konačna glazbena supstanca zvučala savršeno.
Koketiranje s glazbenim elementima izvan svog matičnog okvira, domišljate instrumentalne finese u samom sviranju, smisao za melodičnost – dobra vokalna boja gitarista kao i basista, koji su u prirodnom omjeru pjevane melodike i pankerskog hrapavog obraćanja tebi, pre-dragi slušaču!
Dakle, na principu trija poput prekooceanskih Propagandhi i Blink 182, čini mi se da dečki (pri)dobivaju taj nužno potreban zalet koji bend na početku tako treba da se nekako otrese etikete novopridošlog debitanta. Ne bih pak znao procijeniti koliko danas u svemu tome pomaže uloga albuma, u osnovi “napravi-sam” (D. I. Y.) manira neovisnog, (samo)izdavaštva?
Dakako im kao idolskim punkerima nije svejedno do pojedinca i njegovih okova u ustroju današnjeg “sustava”, koji djeluje pod nemilosrdnom giljotinom vremena. Vlada Novac svojom, kapitalističkom vladavinom, koja živi od organiziranog kriminala, i Svi smo njegova žrtva!
U trenucima nastupa u pjevanju i približnom razumijevanju teksta osjetilo se i nešto osobno-ispovjedne lirike kao primarnog sredstva za pjesništvo, dakle ljubavno pjesništvo. Na sreću, ili nečiju žalost, ne previše izumjetničeno uz slatku, “hitovsku” glazbenu pratnju.
S spomenutom nabijenom i privlačnom energijom pred kraj dinamičnog, ali ustaljenog i nedosadnog glazbenog programa, negdje oko deset navečer, dozvali su barem svoje privrženike, zajedno sa svim roditeljima, braćom, sestrama, prijateljicama i prijateljima.
Nakon više od stotinu odsviranih koncerata već znaju kako se stvari poslužuju. Tako su glavnim akterima ovog pijano-pankerskog večeri, gostima iz Udina, doslovno pripremili teren za prikladan završetak događaja.
Zabavljala su vas braća Dalton iz Udina
Nešto poslije jedanaest spomenuti gosti zauzeli su pozornicu Orto kluba, i već u samoj postavi, puhač i dva trubača uz klasičnu rokersko-kvartetnu postavu, bilo je vidljivo da ćemo dobiti više skajevsko-zabavljaški glazbeni program, i nismo se prevarili.
Dečki idu povijesno upravo u taj/onaj kraj odnosno početak tisućljeća, kad kao srednjoškolci ubrzo snime svoj prvi EP Pet Friends, koji se nakon live nastupa prodao u čak 500 primjeraka. U posjedu imaju dva puna albuma EMOTIVHATE (Wynona/Sin/Rockhit rec.) i Drink it yourself (Ammonia rec.), više od tri stotine nastupa po više-manje cijeloj Srednjoj Europi i to se vidi i čuje, punim uhom i okom.
U glazbenoj maniri američkih ska-punkera Mad Caddies, slušatelja ne ostavljaju ravnodušnim, a to je danas pravi kompliment. Obvezne stanke među pjesmama rezervirane su za pjevača i frontmena i njegovu, za Talijane karakterističnu, prirodnu komunikaciju/povezivanje.
Pri zahvaljivanju organizatoru i supnastupajućima, domaći izrazi “Hvala!” i “Na zdravlje”! (gle ga, do vraga!) zadaju im najviše (izgovornih) glavobolja, ali se udinskih sedmorica (četvorica od sedmorice zbog naočala i visine, poredani od najmanjeg do najvećeg, izgledaju kao braća Dalton) ne daju zbuniti ni u čemu.
S dobrom glazbenom osnovom u ritam sekciji sve počinje, puhačko/limeni trio snažno, samo jednu pankersku, jurećom gitaru samo nadograđuje, dokrajčujući kod skajevskih pjesama, ne manjka ni tvrdokorna, minutna pjesmarska bombica, gdje se i sam puštam ponijeti u prednji, više “plesačko-pogajući” dio posjetitelja.
U stilu se Ljubljani zahvaljuju obradom na pravom mjestu glazbenog programa, Rock around the clock Billa Haleyja iz davne 1956., i točno u ponoć, redom i disciplinirano zaključuju “oživljeni” pijano-pankerski događaj.
Pijano-pankerskih navika vični, zahvaljujući bendu Umazani Dihurji ponovno smo ustali od mrtvih, stvarno Hvala!, barem za onaj trenutak koji čovjeka usrećuje, a budući da je novi takav događaj na rasporedu uskoro, krajem tjedna, od sada ćemo od mrtvih ustajati kar tjedno, na zombijevski način.
Galerija slika
