Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Lignano Sabbiadoro / Piazza Marcello D'Olivo / Italija
Datum koncerta: 01.09.2016
Broj posjetitelja: 800
Cijena ulaznice: 0,00€ (ulaz slobodan!!!)
New Trols, preciznije Note New Trolls, kako se zove aktualna inkarnacija legendarne talijanske simfonijske progrock grupe u kojoj su se ponovno okupili ‘stari drugari’ Nico Di Palo, Ricky Belloni, Gianni Belleno i Giorgio Usai, izveli su u ugodnom talijanskom ljetovalištu Lignano izniman koncertni nastup, koji je bio čak i bez ikakve ulaznice. Obećavala se dobra zabava za sve glazbene sladokusce, ali i za brojne znatiželjnike kojima nije poznata bogata povijest talijanske progrock scene. U spomenutoj verziji New Trolls nalaze se još dva novija člana, fantastični bubnjar Alex Polifroni te virtuozni basist/gitarist Andrea Cervetto. New Trolls su u stilu legendarnih Genesis i King Crimson te večeri nastupili s dvostrukom bubnjarskom postavom, kojom su zapovijedali Belleno i njegov mlađi kolega Polifroni.
Ljubitelji progresivnog rocka u prvom su dijelu New Trolls nastupa zasigurno nekoliko puta zabrinuto počešali glavu, jer su umjesto simfoprogrockovskih, orkestralno usmjerenih majstorija na početku prevladavali slatkasto začinjeni soft rockeri, smiješni disco eksperimenti, više ili manje zanimljivi AOR hibridi i ‘šlageri’ s kojima su svojedobno nastupali u Sanremu. I New Trolls su, slično kao i mnogi progrockovski veterani, imali u osamdesetima svoju ‘pop fazu’, koja i danas među njihovim sljedbenicima izaziva pomiješane osjećaje. Većina ‘progoljubaca’ najradije bi na to razdoblje zaboravila, iako se i u tom ‘teškom’ razdoblju, kad su na domaćem terenu uživali izdašnu komercijalnu potporu, našlo nekoliko doista lijepih bisera. Na one ‘prave’, simfoprogrockovske New Trolls trebalo je pričekati tek do drugog dijela nastupa, kad su se polako vraćali u svoju prošlost i počeli izvoditi i skladbe iz sedamdesetih.
Prije izvedbe treće skladbe te večeri, »Visioni« (izvorno s njihova drugog albuma, »New Trolls«, iz 1970.), prvi je put pošteno zaorilo među publikom, jer se bendu na pozornici pridružio legendarni, iznimno karizmatični pjevač, klavijaturist i nekadašnji gitarist Nico Di Palo. Nico, nekoć jedan od najboljih europskih gitarista (i prema izboru časopisa Melody Maker), na kojeg je na početku karijere značajno utjecao Jimi Hendrix. Nico ima nakon teške prometne nesreće koja se dogodila 1998. paralizirano pola tijela i može svirati klavijature samo jednom rukom, dok mu je vokal nevjerojatno očuvan i pjeva kao da je još uvijek ‘klinac’ u ranim dvadesetima. Sve pop skladbe bile su, usprkos nekim sumnjama onih koji su se bojali da će prevladavati kroz cijelu večer, vrhunski odsvirane, dok se vokalne harmonije jednostavno nije moglo prehvaliti.
Baš svi članovi benda kvalitetni su pjevači, što posebno vrijedi za Nica, kojem bi se mogao dati i naziv talijanskog Barryja Gibba (Bee Gees), na kojeg prilično podsjeća kad koristi falset, dok i Belloni i Usai, koji svojim imidžom pošteno podsjeća na Asterixa, zaslužuju posebne čestitke. I Usai i bubnjar Belleno našli su se barem jednom te večeri na glavnom vokalu i suvereno obavili svoju misiju. Zanimljivo je bilo i kako je Cervetto tijekom određenih skladbi mijenjao bas i gitaru, a onda ga je na basu jednom zamijenio bubnjar Belleno, a zatim, u drugom dijelu nastupa, još i Polifroni. Bend nas je dakle cijelo vrijeme oduševljavao svojom svestranošću. Izveli su i nekoliko skladbi s engleskim tekstovima i podsjetili da su jedan od rijetkih talijanskih prog bendova koji tijekom pjevanja koristi pristojan engleski, iako ovakve izvedbe među domaćom publikom naravno nikad nisu bile tko zna kako popularne.
New Trolls su nas nekoliko puta podsjetili i na to koliko su snažno Queen utjecali na njihov stvaralački stil i pletenje operetnih vokalnih harmonija u drugoj polovici sedamdesetih, što se primjerice moglo čuti tijekom izvedbe skladbe »Una Notte Sul Montecalvo« (adaptacija simfonijske poeme zvane “Noć na Golom brdu” Modesta Petroviča Musorgskog), dok su izvedbom hitova »Quella carezza della serra« i »Aldebaran« s istoimenog albuma iz 1978. podsjetili da su bili sposobni stvoriti i brojne dirljive i nezašećerene balade. Članovi New Trolls, posebno Belloni i Palo, tijekom stanki su cijelo vrijeme pucali viceve i gađali šale (uglavnom na vlastiti račun) tako da su kao za šalu izazivali salve smijeha među pretežno domaćom publikom, dok smo se mi s lošijim znanjem talijanskog uz to nešto manje zabavljali, ali smo svejedno razumjeli dovoljno da nam nije bilo dosadno. Vrhunac večeri bila je naravno izvedba njihova ‘magnum opusa’, to jest »Concerto grosso« u tri čina, uključujući i usputnu bubnjarsku solo točku. Tijekom bubnjarskog dvoboja energični je Polifroni svog starijeg rivala Bellenoa odradio ‘lijevom rukom’. Belleno je mjesto u aktualnom bendu zaslužio ponajviše zbog svojih dugogodišnjih zasluga, kao izvorni član, ali njegov stil bubnjanja za trenutne New Trolls potrebe više ne zadovoljava, zato im je bio nužan tehnički potkovaniji i brži Polifroni.
U ne tako samorazumljivom dodatku, jer se Nicu vidjelo da je već pošteno umoran i da mu je trebalo nešto više vremena da se uz pratnju spusti natrag za klavijature i pridruži ostalim drugovima u pjevanju vokalnih harmonija, uslijedile su još dvije izvedbe klasika. New Trolls su svoj nastup zaključili s još jednom vokalno nadasve zahtjevnom skladbom – »Le Rei Soleil« s albuma »Concerto grosso no. 2« (1976.), koji pri izlasku nije bio tako lijepo primljen kao slavniji prethodnik »Concerto grosso no. 1« (1971.), ali nakon ‘testa vremena’ među ljubiteljima prog rocka sada uživa nešto bolji status. New Trolls su s pravom najponosniji na svoju »Concerto grosso« trilogiju, među kojom kultni status pripada ponajprije njezinu prvom ‘poglavlju’, koje je 1971. bilo jedan od najvažnijih i najboljih albuma talijanske progrock scene.
Prepuštanje glazbenoj ‘šetnji’ kroz veličanstvenu New Trolls ostavštinu bilo je tijekom njihova nastupa u Lignanu neponovljivo iskustvo, koje je među okupljenom publikom zasigurno usrećilo sve ljubitelje talijanske progrock scene. Treba priznati da su nas u prvom dijelu nastupa, kad su se ‘zaletjeli’ u svoju pop eru s prizvukom Sanrema, prožimali pomalo pomiješani osjećaji, jer je bilo kao da smo išli slušati neki posve drugi bend umjesto heroja talijanske simfoprogrockovske scene, iako je tehnička izvedba cijelo vrijeme bila besprijekorna, što se može reći i za ozvučenje. No, stanje se u drugom dijelu nastupa postupno okrenulo na bolje i naposljetku smo na svoje došli i mi ljubitelji klasičnih, simfonijskoprogrockovskih New Trolls, od kojih smo te večeri zapravo propustili ponajviše Nicova starog prijatelja i povremenog rivala Vittoria De Scalzija, koji nije želio surađivati s trenutnom verzijom benda. New Trolls će sljedeće godine slaviti već pedeset godina postojanja i prigodom toga se Nicu i društvu može poželjeti sve najbolje i što više dobre glazbe i ubuduće, ako već ne još pedeset tako uspješnih stvaralačkih godina.
Setlista
1. Suite disco
2. La signora senza anelli
3. Visioni
4. Faccia di cane
5. Che idea
6. America OK
7. Quella musica
8. Irish
9. Davanti agli occhi miei
10. Medley acustico
11. Dancing
12. Una notte sul montecalvo
13. Concerto grosso
14. Una mintera
15. Aldebaran
16. Quella carezza della serra
—dodatek—
17. Quelli come noi
18. Le roi soleil
Galerija slika
