Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Ange
Izdavač: Philips Records
Izlazak: 1976
Trajanje: 41:19
Ocjena: 4/5
Ange su bili (i još uvijek su) najvažnija i najpoznatija francuska progresivnorock grupa, koju su 1969. osnovala dva brata, Christian i Francis Decamps. Obojica su inspiraciju pri stvaranju glazbe pronašla u britanskoj progrock sceni, ponajviše u grupama Genesis i King Crimson, na koje Ange još najviše podsjećaju, iako sadrže i posve specifične elemente francuskog folka, teatra, kabarea, šansone i burleske, gdje ne manjka inteligentnih tekstova i osebujnog francuskog humora. Glavnom pjevaču, povremenom svirraču klavira i harmonike Christianu te njegovu bratu Francisu na klavijaturama na klasičnim albumima Ange iz prve polovice sedamdesetih pomagali su još gitarist Jean Michel Brezovar i basist Daniel Haas, dok im se bubnjar Jean Pierre Guichard pridružio 1976. To je bila i postava koja je snimila album »Par les fils de Mandrin«.
Kod Ange je bilo vrlo zanimljivo to što su zvuk melotrona vrlo često simulirali manipulacijom zvučnih efekata na posebnoj vrsti orgulja, dok su pravi melotron koristili rjeđe, najviše na albumu »Guet-Apens« (1978). »Par les fils de Mandrin« bio im je peti studijski album, koji je izašao nakon konceptualnog remek-djela »Émile Jacotey« (1975). Na »Par les fils de Mandrin« Ange su nastavili sa svojim prepoznatljivim, simfonijskim usmjerenjem, gdje nisu zaboravili na narativne umetke kojima oblikuju pojedine priče iz tekstova. Već spomenuti francuski humor s kabaretskim umecima može mnogima, osobito onima koji ne razumiju francuski, biti relativno teško razumljiv, ali sve se to izgladi preko sjajne glazbene podloge, gdje ne manjka simfonijske veličanstvenosti, bravuroznih gitarskih pasaža, pastoralnih folk ukrasa i teatralnih vokalnih podviga.
Karizmatični Christian Decamps, danas jedini originalni član, oduvijek je bio izuzetno strastven pjevač koji se sa svojim specifičnim, izrazito teatralnim vokalnim pristupom često uživljavao u uloge pojedinih likova iz tekstova, pri čemu je zacijelo crpio inspiraciju i kod Petera Gabriela (Genesis). Povremena uporaba harmonike osiguravala je prisutnost francuskih folk elemenata, a inače je za glazbu Ange često bio karakterističan romanski ambijentalni šarm, kakav se može osjetiti i na talijanskoj progrock sceni i koji se poprilično razlikuje od anglosaksonskog, keltskog, teutonskog ili skandinavskog pogleda na prog rock.
Naslovna skladba otvara se oglašavanjem kukavice i šuštanjem novinskog papira, nakon čega uz ptičje cvrkutanje upada slojeviti simfonijski aranžman. Uz pomoć nabrušenog gitarskog rifa bend polako priprema teren za Christianove teatralno začinjene pjevačke manifestacije. Francisove klavijaturističke teksture sadrže niz duhovitih efekata, dok ne manjka ni kraće burleskne sekcije te Brezovarove borbene gitarske improvizacije. »Au café de Colibri« otvara se kafićkim zvukovima lokalnih pijanaca, nakon čega slijedi bezbrižan, nadasve duhovit motiv s šaljivom uporabom udaraljki i izmičućim gitarskim rifom. Glavni faktor izuzetno živahne atmosfere je Christianovo nevjerojatno uživljeno pjevanje, uz koje nije teško zamisliti uspavano poslijepodne uz rijeku Seinu, gdje iza obližnjeg kafića okajani starčići veselo igraju boćanje.
»Ainsi s’en ira la pluie« ima spor ritam i pomalo mračnu atmosferu, koju gradi Christianov napola narativni vokal uz pratnju elegantnih melotronskih zavjesa i raštrkanih gitarskih improvizacija. Ange u nastavku ove tvorevine uz pomoć harmonike unose i nešto francuskog folk šarma, dok gitarski solo najavljuje prijelaz u udarnu sekciju, gdje Christianov vokal uz zvukove ARP sintesajzera počinje doslovno ‘pucati od bijesa’. Folkrockovski začinjeni »Autour du feu« otvara se zvukom pečenja prženih riba, nakon čega na akustičnoj gitari zavlada posve mediteranska, romantična melodija. Unos usne harmonike, dinamičnih udaraljki i Christianovo smireno pjevanje lijepo pojačavaju izrazito suptilno raspoloženje, koje završava divljom pasažom na akustičnoj gitari.
I pastoralni »Saltimbanques« sadrži elemente francuskog folka i može se pohvaliti svečanim raspoloženjem, koje zvuči kao da se bend nalazi usred nekog seoskog karnevala s maskama. »Des yeux couleur d’enfants« otvara se udarnom instrumentalnom sekcijom na račun oštre gitarske fraze i prostranih, melotronski obojenih valova, što zajedno dočarava epsko-rustikalan ambijent. Christian se ponovno iskazuje izuzetno uživljenom i raznobojnom pjevačkom izvedbom, gdje ne manjka vatrenih emotivnih preokreta. Ovdje su utjecaji klasičnih King Crimson, ponajviše zbog guste melotronske valovitosti i mračnih ambijentalnih sekcija, od svih djela na »Par les fils de Mandrin« još najočitiji, iako Brezovar ima posve drukčiji gitarski pristup od Roberta Frippa.
»Atlantis« je jedina skladba na albumu gdje će i oni koji ne razumiju ni riječi francuskog preko naslova znati o čemu otprilike govori njezin tekst. Uspon i propast atlantske civilizacije o kojoj ‘pripovijeda’ Christianov teatralno-varijabilni vokal popraćen je usputnim zvukovima kapanja vode i izrazito suptilnim, simfonijskim aranžmanima. Uz moćan gitarski solo, koji nastupa u posljednjim izdasajima ove skladbe, i danas mogu polizati prste svi ljubitelji trijumfalnih završetaka.
Gotovo 10-minutna »Hymne à la Vie« je, kao što kaže već i njezin naslov, epska himna u pravom smislu te riječi. Ujedno je to i najkompleksnija kompozicija na albumu, koja se otvara na smiren način, s izrazito pozitivističkom sekcijom, gdje je Christianov vokal u nešto višem registru, dok ga prate pastoralni akordi akustične gitare i slojevite sintesajzerske teksture. U nastavku, gdje nakratko upadne i harmonika, vokal poprima još strastvenije dimenzije nego inače, dok cijeli bend priprema teren za pobjednički finale usred kojeg zavladaju epski aranžmani. Potonji stvaraju svečano raspoloženje tipičnog francuskog slavlja s obveznom šetnjom kroz Napoleonov Slavoluk pobjede.
»Par les fils de Mandrin« spada u zlatnu sredinu klasičnih albuma Ange, što znači da je bend na njemu zadržao zvučnu stabilnost prijašnjih dostignuća i stvorio nekoliko svojih najboljih kompozicija. Ange su u Francuskoj, ponajviše u sedamdesetima, bili poprilično popularni, dok nikako nisu uspjeli osvojiti britansko tržište, na koje su se svim silama željeli probiti. Glavni razlog njihova neuspjeha bio je u francuskim tekstovima, pri čemu im nije pomoglo ni to što su »Par les fils de Mandrin« iznimno snimili i na engleskoj inačici. Tko zna, možda bi rezultat bio uspješniji da su se za taj potez odlučili već na početku karijere. Ta engleska verzija albuma »Par les fils de Mandrin« s naslovom »By the Sons of Mandrin«, koja je snimljena isključivo za britansko tržište, danas je velika rijetkost. Ange su je na CD-u izdali tek 2003.
Postava
Christian Decamps – vokal, klavir, udaraljke, harmonika
Francis Decamps – orgulje, A.R.P. sintesajzer, melotron, prateći vokal
Jean Michel Brezovar – električna gitara, akustična gitara, prateći vokal
Daniel Haas – bas gitara, akustična gitara
Jean Pierre Guichard – bubnjevi, udaraljke, usna harmonika, prateći vokal
Produkcija
Philips Records i Claude Bibonne
Popis skladbi
1.Par les fils de Mandrin (4:48)
2. Au café du Colibri (4:02)
3. Ainsi s’en ira la pluie (6:08)
4. Autour du feu (3:06)
5. Saltimbanques (3:36)
6. Des yeux couleur d’enfants (4:20)
7. Atlantis – Les Géants de la 3ème lune (5:05)
8. Hymne à la Vie (9:44)
a. Cantique (4:16)
b. Procession (3:52)
c. Hymne (1:37)
