Parada praznine ili koliko vam je stalo do gležnjeva? (2013)

Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 18.04.2013
Broj posjetitelja: 200 – 300
Cijena karte: 22 € u pretprodaji/ 25 € na dan koncerta

Priznajem – skeptičan sam prema iskrenosti generičnih žanrova poput metalcorea i deathcorea. Nakon prvotnog glazbenog nadahnuća i navale prve iskrene krvi pravog zanosa te kreativne groznice glavnih zastavonoša prvog vala žanra, činjenica je prije svega ta da svi mladci i mladenke koji odluče kročiti već dobrano utabanom stazom uspjeha ne posjeduju uvijek i dovoljno vlastitih jaja da bismo im mogli priznati genijalnost, vitalnost, svježinu i inovativnost. I zato sam bio prokleto skeptičan prema stvarnom uspjehu mosherske tendencije koju već imenom najavljuje Mosh Still Lives Tour, koji je, baš kao i brojni drugi mini festivali i glamuroznije instant koncertne hibridne turneje iz prošlosti, ove godine donio malo više zgusnutog koncertnog zbivanja na pozornicu ljubljanskog Kina Šiška. Glavni nositelji zabave trebali su biti Emmure, a uz njih je na popisu nastupajućih bilo mnogo imena koja u sadašnjoj glazbenoj teksturi metalizirane svirke nisu ostavila drugog traga osim trendovske bilješke da se na sceni događa nešto novo, ali ne nužno i revolucionarno. Budući da sam odrastao u vrijeme kad je nakon grungea glazbeno zbivanje prozračio još nu-metal, a ubrzo zatim je pristigla prva kanonada novog vvala švedske melodike, pa se onda »dogodio« i metalcore, mnogo sam toga već čuo i okusio, ali nisam testirao baš svaki šmorn koji je današnjoj mladeži središnji vrući kesten. Glazbi uvijek rado dam priliku da se dokaže, prema novotarijama sam obično otvoren, ali ne i uvijek posve povjerljiv, što je bila i putna prtljaga za ovaj posjet ljubljanskoj katedrali koncertnog užitka, ozloglašenom Kinu Šiška.

Već jedan pogled na mladež koja se mrva pred ulazom otkriva da je koncert najbliži ponovnom susretu starih znanaca sa svih coreovskih procesija. Uz ušnu kranclariju i tek kupljene majice, i mladci i mladenke najradije pokazuju svježe crteže i natpise na svojim tijelima, makar se boja u tattoojima još nije posve osušila. Nemam ništa protiv tattooja, neka bude jasno, ali sve je postalo tako prokleto izlizana poza da se čovjek pita ima li ta parada površinske dotjeranosti i dubinske ispraznjenosti uopće ikakve veze s pravom ljubavlju prema glazbi. Umjesto ploča i CD-ova prodaje se samo kozmetika, a poza je važnija od pravog životnog stava kojim se može prkositi sistemskim nepravdama i izboriti svoj komadić prostora pod slobodnim suncem. Ali ostavimo to po strani. Zanimljiva je bila i činjenica da je ispred samog prostora bilo manje ljudi nego što sam se nadao, a još je gore bilo u dvorani, gdje su svoje mjesto za ludovanje ravnopravno podijelili adolescenti, HC veterani te očevi i mamice koji su na ovogodišnji proljetni vrhunac koncertnog zbivanja (naravno, uz Ortofest i manje koncerte po Ljubljani i ostatku Slovenije) ispratili svoje maloljetne sinove i kćeri. Praznine ispod pozornice bilo je previše, a ubrzo nakon što su provjerili ugođenost svojih gitara, pred prokleto praznu su dvoranu stupili Australci Buried In Verona.

Buried In Verona tipični su predstavnici stadionskog hardcore metalcore zvuka. Iako bruše i oštre svoja osjetila već od 2007. godine, teško bih potvrdio da predstavljaju pravu konkurenciju njima zavičajnim Parkway Drive. Gitarski dvojac okruglolikog Richieja Newmana i Daniela Gynna ispaljuje potpune metalcore stereotipe, a gitarski rifovi uz melodiku i tipične postanke poslužuju vrlo malo vlastitog žmohta. Basist Sean Gynn doduše se pokušao prepustiti solidnoj udarnosti bubnjara Shanea O’Briena, ali uz zvučnu sliku od prvog se trenutka krhao i sam duh i zanos sastava, jer je vokalist Brett Anderson uzalud pokušavao ugrijati poprilično pothlađenu i statičnu ljubljansku publiku. Opasani pločama Circle The Dead, Saturday Night Sever i The Notorious B.I.V. posluživali su ovaj put prokleto izlizanu i zalizanu kombinaciju poskočnog metalcorea s grlenim hrapavim vokalima te protuutežnu slatkoću milozvučne pjevnosti, od koje se vrlo brzo može razviti uznapredovali oblik dijabetesa. Prvi trenuci skladbe Maybe Next Time doduše serviraju solidan HC udarac i mnoštvo uvreda na račun svijeta koji bi Buried In Verona najradije zaboravili, ali u tom svijetu instant sranja po glavama svojih protivnika ima vrlo malo toga zbog čega bi ljubitelji glazbe si rezali vene. The Notorious B.I.V. ploča je koja se kladi na hibridno blendanje stadionski poskočnog HC-ja i otpjevane zalizane metrike. Mlitav pljesak i par pokušaja uživljavanja u prvim redovima, a onda hladan tuš za pretencioznog Bretta, koji se nadao potpunom odlomu i moshu svog života, a umjesto toga dobio je podpozornicu statiku i miniranje svoje pozorničke persone i autoriteta uspješnog frontmena. The Descent je svojom popoidnom pjevnosti dodao još malo želje da se testosteronski tokovi radije oslobode malo kasnije, a parada besmisla nastavila se pokušajima dodvoravanja najnovijim pločašem, koji ima prilično slab faktor ugriza. Forget What You Know sa svojim refrenom »Save Yourself« dobar je migalj koji neki rado slijede i odlaze na prvo pivo, a nekoliko prepotentnih juvenilnih ljubitelja koncertnog oslobađanja frustracija za nijansu se bolje prepušta pozivima da je vrijeme za circle pit, ali nakon par skorašnjih padova niz stepenice Kina svi takvi pokušaji izvjetre u ništa, a Buried In Verona dobivaju grobak za svoj koncertni mojo kar u slovenskoj metropoli. Perceptions i besmislena sint metrika komada Four Years ne popravljaju klimu, a nakon posljednjeg plačljivog refrena vrijeme je za odlazak s ljubljanske pozornice – sve prije nego u maniri pobjednika …

Posve drukčiji faktor posjeduje kanadska soldateska sastava Obey The Brave. Sjećate se grupe Despised Icon? Udaran deathcore s primjesom drukčijosti bio je svjež makar zato što su mikrofon dodavala čak dva vokalista, a sad je onaj više HC-jevski orator i prvo grlo drugonastupajućeg sastava večeri! Alex Erian svojom jednostavnom pozorničkom iskrenosti i iskonskim osjećajem za dobru komunikaciju s publikom posljednja je u fazi dobrih vijesti koje bih povezao s grupom Obey The Brave. Mlaku vodu ne izmišljaju, a montrealski peterac se također ne zavarava da će iznova izumiti kotač, ali posjeduju mnogo potentnih rifova i prokleto sočne udarnosti. Ploča Young Blood tipičan je dokaz da su Panterini rifovi vječnozeleni, a HC je sa svojim »no tongue in cheek« poput stvoren za kombiniranje s južnjačkim temperamentom. Ovaj put je southern sludge u službi sjevernjačke oštrine, a već uvodna skladba Lifestyle budi posve drukčijeg duha u prije uspavanoj ljubljanskoj publici. Mladež pada pod Erianov urok u trans, izvanredna uravnoteženost dviju sirovih gitara koje kroti John Campbell i Greg Wood lijepo se nadopunjuje s ritmičkom sekcijom basista Miguela Lepagea i bubnjevima Stevieja Morottija. Receptura je prejednostavna – plemenit zvuk nadopunjuje se metalskom propovijedi da život treba živjeti s čvrstom čeličnom kralješnicom i uspravnošću. Obey The Brave zvuče kao HC rušilac, a pozornički se nastup prokleto razlikuje od mlakog statiranja iz prvog dijela koncerta! Nakon Lifestylea dolazi vrijeme za malo više odlučnosti i metalcorovske oštrine, It Starts Today pak urezuje se u večer kirurškom preciznosti testosteronske haubice. Dinamika ispod pozornice raste, a s pozornice na neravna tla Šiške polijeću prva tijela mladih letača koji se usude okušati sreću i kooperaciju mosherskog bratstva pod zamračenom pozornicom. Epitaph je s Obey The Brave dobio novi adut za osvajanje metalskijih srdaca, a Self Made dokazuje da Kanađani u gaćama imaju više kromiranih jaja od prvorazrednog titana nego neki konkurenti s južne strane kanadske granice. Skokova i okreta na pozornici ne manjka, a impresionira prije svega izdašno tetovirani basist Miguel, koji me, ne znam zaš to, vizualno podsjeća na križanca između Maria Galuniča, Lada Bizovičarja i kažnjenika na izdašnoj dozi steroida, dok opasni duh kvinteta udara iz oba zvučnika bez i jednog lošeg trenutka nedostatnosti ili nepripremljenosti. Nakon Garde La Tete Froide i izvanrednog bijesa skladbe Get Real posve sam uvjeren da smo svjedoci najbriljantnijeg nastupa ovog večera, makar nas čekaju još tri nastupa, a istina je i da nakon ovako krasne transfuzije mlade veteranske krvi može biti vrlo malo onoga što bi kvalitativnu razinu moglo nadograditi. Live And Learn zaključuje koncertni nastup slatkim kaosom, a grleno rješenje dobre volje okrunjeno je bučnim pljeskom i željom za još, ali montrealski peterac mora se držati strogo određenog rasporeda koji prijeko potreban bis nažalost ne dopušta. Srčano se tako možemo nadati da ćemo briljantne Obey The Brave uskoro opet dobiti u Sloveniji, jer doista su nešto bolje što je punilo moja uši u zadnjih nekoliko godina! Oduševljenje nastavkom bilo je pak znatno manje.

Kao treći su pozornicu zauzeli mladci iz Atlante, grupa Attila. Postoji li uopće nešto poput death metala za zabavu? Zlokobno i zanimljivo, rekao bih, ali nakon prve postave dvojice gitarista na lijevoj i desnoj strani pozornice (Chris Linck i Nate Salameh ni izgledom ni zvukom svojih gitara ničime ne nadograđuju kvalitativnu razinu metalcorea ili deathcorea), kod koje basista Kalana Blehma čovjek lako previdi, a bubnjara Seana Heenana bizarno zakriju oklešteni bubnjevi, pred oči mnoštva postavlja se pravi križanac velikonogog Skočirja i patuljastog Green Dayovca Billyja Joea Armstronga – pjevač Chris Fronzak. Fronz se odrekao svoje duge kose, a uz tamniju kosu na pozornici se kao nova modna zapovijed pojavila i kombinacija kožnih gaća i tamnih špeglova. Kao da gledam Scotta Weilanda, nekadanjeg Velvet Revolverjaša i STP-jevca, samo što je ovaj put u igri manje melodike, više grlenog growlanja i, zanimljivo, za deathcore rijetkih konkretnih prasećih piskanja. Komad Rage ima par dobrih rifova, ali Attila ploviraju kroz večer s prokleto velikom rezervom. Fronz se unatoč tome poigrava s mnoštvom i prikuje poglede na sebe, ali nakon prvog obraćanja sve mi malo pada, jer umjesto muževnog hrapavog vokala dečko je sposoban samo za kermitovsko regetanje na preja kim dozama helija. Party core je dakle treće činjenje večeri, a zapovijed »Party at all costs« sadistički se nastavlja pozivima na moshanje i circle pite po tektonskim prijelomnicama Kina. Gležnjevi su prokleto ugroženi, a uz to se nakon par razstopniščenih jedinki čovjek pita je li nešto takvo uopće potrebno i smisleno. Attila su paš zabavljači, a Nothing Left To Say zvuči kao Lamb Of God na pokvarenom ručnom mjenjaču, a uz tisuću izlizanih rifova i pauza za postanke posve identično se nastavlja i teatar bizarnosti koji priređuje Fronz. Špegli su suvišni i služe samo za dodavanje u ruke, džepove, a Fronz gruli svoj svinjogojski spjev s pozornice na prve bojne linije svojih pristaša. Temper zvuči već čuveno (kao da nastavlja prethodne dvije skladbe), a predstavljanju albuma Rage slijedi skladba s albuma Outlawed. Sex, Drugs & Violence je sonički dosadan dethcore, a ponavljanje istrošenih fraza ipak doživljava potpun prijem kod mladih, koji su se ovaj put više natiskali uz pozornicu, makar nikakvog teškog podizanja kvalitete zvuka ili nastupa nismo dobili. Kaotična doza zapohanog death metala i deathcorea odvodi pak još dublje u crijeva pakla. Party With The Devil poput stvoren je za nastavak parade ispraznjenosti, a »666 party with the devil, bitch« paš pristaje mladcima i mladenkama koji u preciznoj metrici i sinkopiranim ritmovima očito nalaze više esencije nego ja … White Lightning i zaključni Payback ostavljaju me jednako sumnjivo hladnim, a sumnjam da u suvremenom metalcoreu ima toliko esencije koliko kralješničke potpore u kvalitetnom proljevu, ako smijem biti malo analno slikovit.

Četvrto činjenje petočinske večeri ovaj je put palo sastavu Chelsea Grin. Utaška postava koja je ime nadjenula po huliganskom činu rezanja usta suparnicima noževima i jockerovski osmijeh boli prodaje pod markom deathcorea kladi se na faktor napretka. Posljednji pločaš, album Evolve, trebao je dokazati da su se u dobrih sedam godina razvili u potentan bend, na što sam se nadao sve do prvih taktova uvodne skladbe The Foolish One. Deathcore je postao pravi paravan za prikaz prosječnosti, a u sivom području posve benignih i doista bezidejnih bendova nalazi se mnogo toga zbog čega mi je i ova večer postala sve bliža glazbenoj kloaki nego pojmu potpune mosh pit zabave. Umjesto progresivnih elemenata ima mnogo tehničke onanije i suhoparnog matematiziranja! Uz brojne i prečeste izmjene osoblja sastav je postao posve bezizražajan, a čokatom pjevaču Alexu Koehleru (prokleto podsjeća na dethcore inačicu prvog grla sastava Rammstein) u grupi su najdulje ostali basist David Flinn i gitaristi Daniel Jones te Jake Harmond. Kao trećeg gitarskog onanista u sastav su prisnubili Jasona Richardsona, nadarenog mladog solo gitarista koji je svoj talent dokazao, kako naknadno doznajem, u sastavu All Shall Perish, a ovaj put svoje položnice očito plaća bezvezniji gitarskom rutinom u kojoj njegov talent ne može posve zaživjeti. Hladan ostajem i prema bubnjarskoj pedanteriji posljednje akvizicije, bubnjara Pabla Viverosa, a nakon posve istovjetno zvučećih prve dvije skladbe večeri dočekam nosivi adut posljednje ploče Evolve, skladbu Lilith, koja zvuči kao demonizirana inačica Craddle Of Filth s deathcore polipima. Umjesto da riskiram zlatnu žilu ili konačno otkazivanje centra za zdrav razum, parada praznine i bezidejnosti privremeno sam napustio, a prije toga bio sam svjedok nesretnog naglavnog atiranja jednog od onih heroja koji su u ime loše zabave spremni riskirati čak i svoje zdravlje i život te provjeravaju čvrstoću tla ljubljanskog hrama kulture kar svojim tjemenima … Sigurno utočište predvorja ponudilo je malo oslonca razboljelim nogama, a u dvorani se nastavila koncertna farsa generički naštancane glazbe, kojoj neki daju više vrijednosti nego što bi je zaslužila. Ovo potonje samo je moja opaska, da ne bude zabune, a radi se, naravno, samo o stvari ukusa ili nedostatka ukusa ili prosudbe kod zagovornika izblijedjelog core žanrovskog vrtenja u sve tješnjim malim koncentričnim krugovima.

Nakon gotovo tričetvrt sata mučenja svih osjetila Chelsea Grin odlučuju se oprostiti od Ljubljane, a konačno nastupa vrijeme za pripreme pred posljednje, finalno, veliko činjenje ovog Mosh Partyja u našem podalpskom komadiću raja (ili Pakla, kako vam je draže …). Možete li zamisliti što bismo dobili kad bismo u genetski blender ubacili malo nu metala, HC-ja, Freda Dursta i čak Korn te si dopustili da u svemu zadržimo upravo pravu dozu jezikavosti i drskosti zbog koje je New York s pravom bio kolijevka pravog, pravovjernog i prije svega klenog HC-ja? Emmure su najbolja aproksimacija, a s obzirom na to da sastav ore ledinu već od 2003. godine, ne možete im osporiti nedostatak znanja i kilometraže. Pet glazbenih cjelovečernjih albuma i više od šestogodišnja veza s izdavačem Victory Records daju do znanja da su Frankie Palmeri za mikrofonom, Jesse Ketive i Mike Mullholland na gitarama, basist Mark Davis i bubnjar Mark Costillo jamstvo za dobar finale inače prilično mlakog i blago razvodnjenog večeri. 4 Poisons 3 Words s ploče Speaker Of Dead postavlja posve nove standarde večeri, a umjesto deathcore atake Emmure se kladi na metalcore rapanje karizmatičnog Frankieja, koji je pokrete i izbor odjeće prigrabio od ozloglašenog Freda Dursta iz sastava Limp Bizkit (uz frizera i krojača dečki očito imaju i zajedničkog koreografa te učitelja plesa). Nu metalska serenada brutalnosti nastavlja se skladbom Solar Flare Homicide, a Emmure vladaju cjelokupnom klimom u Kinu Šiška samouvjerenim nastupom i dobrim zvučnim izrazom na koji bi bili ponosni i Slipknot, a Emmure umjesto curičastih bezveznjaka nižu potentan core raping, umjesto pljesnivih piskotaka nude vam krvavu dozu niskofrekventnih tonova, plesnih ritmova koji bi mogli odgovarati svakom Korn oduševljeniku, a Protoman daje prepoznatljiv pečat posljednjoj ploči Slave To The Game, kojom se Emmure, kako se čini, udarno opraštaju od izdavača Victory. S drugog albuma The Respect Issue potom zahuji skladba Sound Wave Superior, a Frankie umjesto rapanja i milozvučja više grleno brazda i rasplamsava strasti u ljubljanskom Kinu. Stupnjuje se iščekivanje i zgušnjava bezračje kad se sklope borbene linije fanova, ali unatoč obilju prostora neki eksplozivni finale ove večeri paradiranja američke veličine ne postiže. I zbog toga (te zbog nedostatka vremena pred sve prijetećijim petkovskim radnim rasporedom) napustio sam Kino Šiška ranije nego što sam planirao – da si dobar okus u ustima ne bih kvario preumornosti, pregaranjem i nedorečenim krajevima.

Solidan zaključak tako nekako ostaje samo u domeni glavnih nositelja večeri, a nikakvih većih iskoraka Ljubljana ovaj dan nije čula. Zabava je bila uspješna, ali teško možemo govoriti o banketu kojeg ćemo se dugo sjećati. Par jela bilo je jestivo, neka čak i vrlo ukusna i po potonjima bih rado još posegnuo, ali moram priznati da je za svakog čovjeka koji posjeduje trunku zdrave kritičnosti ovaj dan bilo vidjeti i čuti više prosječnosti i bizarne generike nego revolucionarnog duha inovativnosti i progresije. Potonje je i besmisleno očekivati. Navodno smo preživjeli kraj svijeta pa se više nema smisla opterećivati kvalitetom sadržaja i težinom kritike? Jesmo li doista dosegli rub iza kojeg ima mjesta samo za površnost, površinskost i neuvjerljivo ponavljanje istrošenih fraza? Sve je dopušteno u službi kapitala, a vrč ide po vodu toliko puta dok se ne razbije. Ovaj mini festival nesretnog mosha dokaz je da je zdjelica koja bi trebala zadržavati duhovni supstrat sadašnjeg vremena prokleto napuknuta, a mladež na kojoj bi svijet ubuduće trebao stajati sve više podliježe formi i vanjskim modnim zapovijedima nego sadržajnoj težini. I tako se može preživjeti vremena u kojima živimo, ali pitam se: je li golo preživljavanje dovoljno da se možemo posve odreći punog života? Umjesto toga šum u odgovor, a nakon šuma karavana putuje dalje, dok zarod mladih mlijekozubaca odbrojava trenutke do sljedećeg datuma susreta na kojem će se moći pohvaliti kakvim novim crtežom na koži, novim pirsingom ili majicom, a glazba je, ionako, drugorazredne važnosti, zar ne?

Setlista

BURIED IN VERONA:

Galerija slika