Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Boogaloo / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 13.02.2010
Broj posjetitelja: 350
Cijena karte: 28,00€
Paradise Lost s novim super albumčićem! Predgrupa Samael – šokantni švicarski vragovi, koje pokreće artistički stampedo industrijalno black metalske mješavine! Ovogodišnji veljača poslužila je čak tri izvođača koja su u razmaku od deset dana odsvirala prebačene koncerte u neposrednoj blizini slovenske granice. Prva je bila Sonata Arctica u austrijskom Grazu, koja je ondje trebala nastupiti u studenom 2009., druga Paradise Lost, koji su trebali nastupiti početkom prosinca prošle godine u Zagrebu, a treći Depeche Mode, koji su u Zagrebu trebali nastupiti u svibnju prošle godine. Čovjeka takva koncertna groznica na kraju može i dotući, ili ne? Možda mu zapravo narastu dodatna krila. Kako god vagao. Otkako je internet počeo mijenjati svijet i pojavio se “download”, puno se toga promijenilo u funkcioniranju bendova.
Ili bendovi dižu cijene ulaznica do nenormalnih razmjera pa onda ipak odsvire sat i tri četvrt, što je do nedavno bilo pravilo, ili su cijene ulaznica malo više nego nekad, ali je repertoar skraćen za pola sata ili više. To je samo jedna od mnogih kompenzacija za krađu autorskog materijala na mreži. Zarađivanje na službenom “merchu” i krnjenje koncertnih repertoara. Trend kojem nisu umaknuli ni Paradise Lost s novim albumom “Faith Divide Us – Death Unite Us” (2009) i novom koncertnom turnejom.
Boogaloo opet sasvim uobičajen. Bez neke jake euforije. Prostor se polako, vrlo polako puni, ljudi čavrljaju, tjeraju vrijeme uz vedru raspravu i pivčugu, ukratko, ustaljeni prizori. Stol sa službenim suvenirima s vrlo pristupačnim cijenama, bogato opskrbljen artiklima. Lijepo.
Negdje oko 20.30 na pozornicu izlaze Hrvati Omega Lithium, iz Istre. Sastav koji spaja elektroničke ritmove, preko kojih omata gotsko metalni ledeni dah, svojom je glazbom i karizmom uspio uvjeriti veću izdavačku kuću Drakkar Entertainment / Sony BMG da ih uzme pod svoje okrilje i prošle godine objavio je studijski prvijenac “Dreams In Formaline” (2009). Kvartet je to okrunio kraćom europskom turnejom prošlog prosinca kao predgrupa dugovječnim i na međunarodnoj sceni dobro etabliranim Nijemcima Subway To Sally. Kapa dolje. S organizatorove strane, prikladniju grupu za otvaranje koncertne večeri gotovo da nije bilo moguće preporučiti. A još i domaći za povrh! Grupa nije imala puno vremena. Svoj je kratki nastup sažela tako da je svoj studijski prvijenac sažela u pet skladbi. Naravno, njihova je glazba snažno ovisna o programiranim uzorcima. Tako pozadinu gradi zvučna matrica ritmova i bogato aranžiranih simfo klavijatura. Gotski melos, koji kruni vokal male, krhke, gotskom karakteru primjereno našminkane pjevačice Mye Mortensen (Da. Kvartet je u brušenju svog osobnog profila pazio i na “umjetnička imena”), ovaj put u Boogaloou nije naišao na baš optimalne zvučne uvjete, možda su gitare nešto prigušeno djelovale u zvučnoj slici, no to ni u čemu nije kvarilo predstavljanje grupe koja je, iako je neprestanim huškanjem publike: “Ajde Zagreb, da vidimo roke!” djelovala nametljivo i naporno, u igri sve to nadoknadila i iskoristila danu priliku sebi u korist. Masivni riffovski zid, gotski melos klavijatura, uvjerljivi aranžmani te čvrsti i volumenozno zvučni jednostavni ritmovi odvedu te u posebno raspoloženje, koje je okrunila skladba Andromeda s posebno invazivnim i melodično kompaktnim refrenom.
Švicarski metalci Samael, koje vode braća Locher i koji su tijekom godina smislili sretnu sredinu između elektronike i black metala, nastavili su koncertni ritam. Dobili su tričetvrt sata i počeli su vehementno i bez poštovanja rušiti zidove Boogalooa u pakao! Zlo je tijekom njihova spektakla definitivno u svemu nadvladalo dobro! Grozomora je počela godit skladbom Rain s prijelomnog i probojnog albuma “Passage”. Grupa je odmah uspostavila pravu vezu između doduše malobrojne publike i scenske kemije. Karizmatični pjevač i gitarist Vorph, svijetlo obojene kose, tradicionalno svezane u “punđu”, i odjeven u kombinaciju gotike i samurajskog nasljeđa, u trenu je prikovao publiku uz sebe pogledima uperenim u oči, karizmom te uvjerljivom i nadasve proživljenom igrom. Zapravo su ostala tri momka uz njega na pozornici izgubila svaku zanimljivost i djelovala su manje-više kao obavezni statisti koji Vorphu pomažu izvesti “špas” teatar. Vokal je sve više i više “graktav” te gubi tipični “black metalski” ekstremni karakter, a opet je otrovno zajedljiv do srži. Grupa nosi djelić one tamne morbidnosti, karakteristične za sunarodnjake Celtic Frost, no u izrazu odlične mješavine industriala, melodije i black metalskih krhotina takve propovijedi zauzimaju posebno mjesto na planetu. Vorphov brat Xy, koji je u skladbi Rain još sjedio za bubnjevima, vrlo je brzo pokazao da je njegova osnovna scenska pozicija iza plejade tipkovnica i gumbića. Kasnije je skrbio ponajprije za živo uzorkovno programiranje elektroničkih ritmičkih uzoraka, simfonijskih aranžmana, koji su-kreiraju glavninu pogubne Samael atmosfere, naravno, povremeno bi se opet presjeo za bubnjeve i uz zvučnu matricu pozadine produbljivao sam ritmički domet pojedinih skladbi.
Sastav je prošle godine objavio novi studijski album “Above”, s kojeg je u repertoar uključio tek jednu skladbu, Black Hole. No ona je bila među najbržima u odabranom repertoaru i kombinacijom podivljalih staroškolskih blast beatova i zlobnih klavijatura uspjelog aranžmana crkvenih orgulja prave black metal atmosfere te naravno riffovske masivke u mnogočemu dočarala klasična Samael vremena, ona prije izdavanja albuma “Passage”. U odabranom repertoaru u svemu je zapalila odlična Slavocracy, koja je izvrsnom kombinacijom zaštitnih znakova nove ere izražajne slike grupe posebno pokorila publiku ispod pozornice i požnjela gromoglasan odjek.
Sastav je mislio na sve pa smo uživali u vizualnim projekcijama na platnu u pozadini, što je dodatno raspirivalo iskaz skladbi i podgrijavalo atmosferu tijekom nastupa. Vrhunac koncerta Samaela bila je izvedba skladbe Into The Pentagram sa studijskog prvijenca “Worship Him” (1991), s grandiozno pogubnim svečanim uvodom na klavijaturama, žarkim vokalima, s odličnom kombinacijom ognjenih jezika na platnu, koji su oživljavali pravo cvrčanje unutar paklenog kotla. Prava poslastica večeri, koja je u cjelokupnom zbroju Samael nastupa, s točkom na i odlične egzekucije, frontalno izazvala Paradise Lost. Samael nisu skrivali oduševljenje što su u tako kratkom vremenu, nakon prošlogodišnjeg posjeta sa Slovencima Noctiferia, dobili priliku za ponovni posjet hrvatskoj metropoli. Ukratko, Samael i u 2010. ostaju odličan naslov za koncertne posjete!
Paradise Lost su novim, dvanaestim po redu studijskim albumom “Faith Divide Us Death Unite Us” (2009) potvrdili ono što je nagovještavao njegov prethodnik “In Requiem” (2007). Vraćaju se korijenima. Naravno, stvar nije tako intenzivna, ekstremna kao dobra doza death metala, koja je začinila početno razdoblje djelovanja grupe (“Gothic”). No gitarski riffovi najnovijih skladbi potvrđuju da su se momci okrenuli školi stare metal zanatnosti. Riffovi su opet goli, okoštali, valjajući, prodorni, tupo zavijaju i u kombinaciji s vodećim melodijama gitarskih jednoglasja djeluju zlobno, žalobno, s kreacijom raspoloženja koje je u rukama ove grupe uvijek savršeno funkcioniralo. Zato ne čudi da odlično supostoje uravnoteženo smješteni unutar koncertnog repertoara, koji je ovaj put ponudio “malo miješano” iskustvo, s presjekom cjelokupne diskografske karijere, na poticaj predstavljanja nove ploče.
Uvodno treba naglasiti da su Paradise Lost u postavi Nick Holmes (vokal), Greg Mackintosh (gitara), Aaron Aedy (gitara), Steve Edmondson (bas gitara) i novi pridošlica Adrian Erlandsson (bubnjevi), koji je karijeru započeo u At The Gates te preko članstva u The Haunted, Cradle Of Filth, Deathstars naposljetku doplovio među legendarne britanske gothic doom metalce, trebali nastupiti u Zagrebu 05.12.2009. Tada se dogodilo da je osnivač grupe i gitarist Greg Mackintosh zbog ozbiljne bolesti svog oca morao napustiti kolege usred turneje. U njegove je cipele privremeno i prilično uspješno uskočio gitarist Milly Evans, inače dugogodišnji scenski tehničar grupe, kojem Paradise Lost mogu u potpunosti vjerovati. S njim su Paradise Lost uspjeli spasiti nekoliko koncerata, ali su istodobno uvidjeli da na taj način neće moći dovesti do kraja cijelu turneju. Evans je naime bio vezan uz turneju svog matičnog benda Terrovision.
U svakom je slučaju bilo bolje pričekati još dobra dva mjeseca. Mackintosh se vratio u grupu i Paradise Lost su naposljetku mogli odsvirati nekoliko propuštenih koncertnih termina. Gledati koncert Paradise Lost bez Grega Mackintosha naime je kao njušiti ljubičice s plinskom maskom.
Inače razgovorljiviji nego obično, Nick Holmes je već na početku razbio barijeru između publike i grupe kad je prijavio da je set lista ionako već poznata, da fanovi zato ne moraju vikati glazbene želje te da je grupa tako naposljetku spremna na potpunu improvizaciju. Nakon očekivanog napada skladbom s nove ploče, Rise Of Denial, grupa je metalsku publiku dignula na noge odličnom klasikom s “Shades Of God”, Pity The Sadness, kad je Erlandsson pokrenuo dvostruku pedalu bas bubnja i njome grupu u nagli zalet. No ta je skladba pokazala da su Paradise Lost i danas izniman stroj koji pred sobom melje u fantastičnoj uigranosti, u samoj scenskoj usklađenosti pokreta koja im je tijekom godina zajedničkog života ušla pod kožu, u odličnom međusobnom osjećaju koji donosi dugi kilometraž iskustva iživljavanja vražjih nestašluka na pozornici. Pity The Sadness je ujedno pokazala i da Nick Holmes danas više nije onaj Nick Holmes od prije skoro 20 godina i da su godine učinile svoje. Vokal je izgubio nešto prodornosti i snage. To se ponajviše osjeća u ovoj skladbi, pa u As I Die i posebno u Eternal, gdje je death metalski growl već gotovo esencijalan. I inače je Nick imao nekih problema s višim položajima, koje je rado prepustio publici da ih proživi ili ih je naprosto preskočio.
I Erased iz vremena kratkih začešljanih frizura naišla je na izniman odaziv. Doduše s matricom klavijatura, ali je to prekrila izvanredna veza između grupe i publike, koja je sudjelovala osobito u pjevanju refrena s Nickom. Masivni riff je palio punom parom!
A novi album? Od niza skladbi novog albuma ponajviše je zapalila razjarena Frailty, koja je sama po sebi jedan od vrhunaca novog albuma. Nick je već na početku najavio njezin sadržaj kad je rekao da priča govori o tome kako moraš ustati u 3.00 ujutro i uhvatiti “jebeni” avion (“fucking airplane”).S gitarske strane vrlo lijepo razigrana skladba, u kojoj je posebno došla do izražaja MacKintoshova izvanredna zalaganost. Karizmatični gitarist cijelo je vrijeme bio posve u svom svijetu, dok je godio svojom karizmom scenske igre. Tetovaže, duga kosa preko stražnjice, namazane oči tamnom bojom, gotovo obrijane obrve, pogled uperen u pod i gitarski vrat, nepopustljivo i s dinamitom velike vjere u autorske tvorevine! Vrijedno poštovanja. Edmondson, koji držanjem, frizurom i kretanjem pomalo podsjeća na Siddhartinog Janija Haceta, cijelo je vrijeme držao “napravljen” smiješak na licu, ali je održavao kontakt očima s publikom. Ritam gitarist Aedy bio je meta pijanog prijatelja glazbe, koji je cijelo vrijeme smetao gitaristu tijekom izvedbe, pružao ruku prema njemu, puhao mu dim pod nos – da! U Hrvatskoj opet možeš pušiti u klupskim prostorima. to je u odnosu na južne susjede pravi Las Vegas za Sloveniju! Aedy je tipu diplomatski bacio zgužvani komad papira sa set listom, s kojim se pijani teškaš nije htio pomiriti, ali je gesta postigla željeni učinak. U bijesu je naime odvukao noge iz dvorane (vjerojatno po još koje pivo) i tako učinio veliku uslugu mnogima u prednjim redovima s lijeve strane pod pozornicom.
Silno kratak regularni dio! Već se u njemu Holmes nekoliko puta prošetao u backstage, jer je njegov vokal djelovao načeto i smanjene snage. Grupa također nije uspjela razviti pravo zvučno ugađanje. Već na samom početku nije se dovoljno dobro čulo gitarske vodeće jednoglasne motive Grega Mackintosha, koji su zaštitni znak energije Paradise Lost. Kasnije su gitaru u miksu podigli, no unatoč tome vokal je cijelo vrijeme djelovao nešto premalo čujno. Isto tako i klavijature u zvučnoj matrici.
Grupa se vraća, naslovna skladba novog albuma Paradise Lost “Faith Divides Us – Death Unites Us” sažima činjenicu da se hrvatska publika već dobro upoznala i sprijateljila s njim, jer je uspješno sudjelovala u stihovima, a koncert je dobio krila u završnici s obaveznim skladbama željeznog repertoara The Last Time i Say Just Words, uz koje je druženje s doom/gotičarima doživjelo svoj vrhunac.
Sat i dvadeset minuta nije poslužilo niti jednu pjesmu s odličnog albuma “Icon” (1993), što je zasigurno veliko razočaranje. Uz to neka dodam da se povremeno u set listi na turneji pojavljuje fenomenalna Embers Fire, ali Zagreb nažalost nije bio izabran za izvedbu ovog “Icon” klasika. Gospoda su se oprostila od publike, napustivši pozornicu nakon inače kvalitetne predstave, koja je nekako ispunila očekivanja, s gorkim okusom loših zvučnih uvjeta i prevelike doze rutinskog lica. Iako je Nick, kao već spomenuto, nagovarao publiku više nego što to inače čini.
Sljedećeg su dana Paradise Lost i Samael otputovali u Beograd. Nakon što su ondje, uobičajenim putem, izveli još jedan koncert, koji je bio prebačen iz prosinca 2009., čekao ih je u nastavku posjet Rumunjskoj. No do tamo nisu stigli kako su željeli. Tour bus je naime zabrazdio u prometnu nesreću. Srećom, nitko od osoblja nije bio ozlijeđen, ali je odiseja obaju bendova pretrpjela vremensko kašnjenje, zbog čega su Samael morali otkazati svoj nastup u gradu Cluj. Ako ništa drugo, posljednja europska turneja članovima Paradise Lost zasigurno će ostati u sjećanju još dugo vremena, jer se sudbina nekoliko puta pošteno poigrala s glazbenicima. U utjehu samo zato što se posljednje nesretne zgode i neželjeni događaji poklapaju sa samom propovijedi gothic/doom podrijetla Paradise Lost. Napokon. Paradise Lost su ostavili prilično dobar dojam u Zagrebu, koji ih čuva kao nedodirljive pionire i veterane svog unikatnog zanata, izražajne biti i snage zarobljene, kako na koncertima uživo, tako i na samim studijskim izdanjima. Uživanje u njihovoj koncertnoj magiji i danas je dobrodošlo i preporučljivo, da ne kažem obavezno, osvježenje svakodnevice sladokusaca heavy metal glazbe.
fotografije: Robi Lipej
Setlista
OMEGA LITHIUM: 1. Dreams In Formaline 2. Nebula 3. Point Blanck 4. Stigmata 5. Andromeda SAMAEL: 1. Rain 2. Solar Soul 3. Reign Of Light 4. Infra Galaxia 5. Western Ground 6. Ceremony Of Opposites 7. Black Hole 8. Into The Pentagram 9. Slavocracy 10. The Ones Who Came Before PARADISE LOST: 1. Rise of Denial 2. Pity the Sadness 3. Erased 4. I Remain 5. As I Die 6. The Enemy 7. Eternal 8. First Light 9. Enchantment 10. Frailty 11. No Celebration 12. One Second 13. Requiem —dodatak— 14. Faith Divides Us — Death Unites Us 15. The Last Time 16. Say Just Words
Galerija slika
