Lokacija: Codroipo (Udine) / Cortile d’Onore Villa Manin / Italija
Datum: subota, 01.08.2015
Patti Smith ne treba neku posebno široku uvodnu predstavu. Poezija i glas koji su obilježili generacije, danas zalaze u kasne šezdesete. Neustrašiva umjetnica nesalomljivog srca ovaj se put zadržala na europskom dijelu svjetske turneje na kojoj slavi (prvih) 40 godina otkako je izašao njezin kultni studijski prvijenac »Horses« (1975).
Passariano je malo furlansko mjesto blizu većeg Codroipa. Prizorište, samo desetak kilometara udaljeno od Udina, u kojem se nalazi famozna doževa palača zvana Villa Manin, pokazalo se ovaj put za RockLine iz više razloga puno praktičnijim za posjet koncertu nego dan poslije, kad je Patti nastupila u ljubljanskim Križankama. Pri dolasku na prizorište posjetitelje je »pozdravio« pljusak. Krcato parkiralište! Mnogo posjetitelja ostalo je kar u automobilima čekajući da se pljusak smiri. Ne obazirući se na takav oportunizam, brže-bolje sam se ušuljao pod krov Ville Manin, gdje se već gurala publika, dok su sjedala na otvorenom prizorištu posve zjapila prazna. Društvo im je pravio samo oder s logističkom opremom, brižno prekrivenom polivinilnim pokrivačima. Dobrih 3000 glava skupilo se pod krovom prostrane zgrade Ville Manin čekajući da se vrijeme smiluje. I doista. Petnaest minuta prije devet navečer kiša je čudom stala. Koncert, najavljen za pola deset navečer, počeo je zbog nepovoljnih vremenskih prilika čak deset minuta ranije, kad je na pozornicu zakoračila legendarna umjetnica sa svojim pratećim sastavom. Njega su činili originalni članovi Lenny Kaye (gitara, bas-gitara, vokal) i Jay Dee Daugherty (bubnjevi) te Andy York (gitara) i Tony Shanahan (bas-gitara, klavir, vokal). Nastup Patti Smith u Villi Manin nije bio posvećen samo slavljenju 40. obljetnice izdavanja albuma »Horses«, nego i 40. obljetnici smrti talijanskog redatelja, pjesnika i pisca Piera Paola Pasolinija. Jedna od najvidljivijih figura suvremene talijanske umjetnosti veći je dio života proveo u furlanskom mjestu Casarsa, udaljenom samo streljaj od Ville Manin, pa se spajanje obiju obljetnica za ovaj koncertni događaj činilo posve smislenim.
Patti Smith ostaje prva dama oštrog i slobodoljubivo gipkog kozmopolitskog intelekta kojim oplođuje svoju poeziju. Koncertna večer otvorila se famoznim uvodnim stihom, odnosno obraćanjem »Jesus died for somebody’s sins but not mine«, a bend je tako polagano krenuo u izvedbu cijelog albuma »Horses«, počevši s obradom Van Morrisonova singl »štosa« zvanog Gloria, koja u izvorniku pripada skupini Them. Zahvalna talijanska publika doslovno je jela Patti iz ruke, a pjesnikinja je strastvenim obraćanjima i gestikuliranjem neprestano bodrila publiku. Nakon 20 minuta koncerta ponovno je počelo nemilosrdno kišiti. No ovaj su put ljudi ostali na sjedalima. Dobro pripremljeni. U vjetrovkama i kabanicama, čak i s kišobranima. »Ne mogu vjerovati da ste svi još uvijek ovdje i da ustrajete s nama«, bilo je samo jedno od Pattinih bodrenja razmočenoj publici.
Patti je zapanjila svojom putenošću i strastveno proživljenim iznošenjem poezije. Njezin upečatljivi glas s godinama sazrijeva poput starog dobrog vina, a njezina ispovijest i interpretacija samo dobivaju na snazi poruke i vrijednosti, toliko iskrenosti imaju. Idejna vrijednost njezine poezije ostaje aktualnija nego ikad prije, a svaka riječ u tren oka oživi kad se karizmatična umjetnica uhvati ukoštac sa svojom poezijom.
Pattin oslonac bio je izvrsno ugođen bend. Profinjen i složen u svim figurama i činovima te večeri, što je s obzirom na opći »punkerski« pedigre Patti Smith još jedan dokaz postupnog umjetničkog sazrijevanja. Koncert pun intenzivnih osjećaja i emocija Patti je poduprla uvodnim komentarima uz svaku skladbu, a trenutak istinske punkerske naoštrenosti pomalo iznenađujuće pripao je obradi The Who skladbe My Generation. Od Break It Up posvećene Jimu Morrisonu, preko vrhunca albuma »Horses« u točki Land, do završne Elegie posvećene Jimiju Hendrixu, Patti je još jednom potvrdila kako je snažan dokument umjetnosti vječno zimzeleni album »Horses«. Kad se okrenula strana A albuma »Horses«, prije početka skladbe Kimberly slijedilo je sljedeće obraćanje: »That was a side A of an album »Horses«. And now we turn the record over and we put the needle in the groove and we play side B.« Tijekom izvedbe Elegie Patti je nabrojila imena izgubljenih glazbenih prijatelja i umjetnika, počevši sa sva četiri preminula momka skupine Ramones, nije zaboravila spomenuti ni Lou Reeda, ni bivšeg partnera Allena Lanierja (Blue Öyster Cult) te muža Freda Sonic Smitha, pa fotografa Roberta Mapplethorpea i Nirvaninog Curta Cobaina. Svakako nije zaobišla ime Pier Paolo Pasolini. Birdland je donio izniman recital koji je u tren oka izazvao žmarce, a intenzitet osjećaja kulminirao je u nastavku s punkrockerski pojačanom Free Money. Kad je Patti napustila pozornicu, skupina se late The Velvet Underground medleya, što je izazvalo dodatne valove euforije nostalgične talijanske publike. Za skladbu Beneath the Southern Cross Patti Smith i Lenny Kaye uzeli su u ruke akustične gitare, a središte pozornosti ponovno je preuzelo izricanje stihova »gromoglasne« Patti Smith.
Publika je i dalje konkretno curila pod kišnim pljuskom, ali je srčano ustrajala do kraja. Baš kao i Patti s ekipom, koja je publici, očekivano, posvetila skladbu People Have the Power i budničarskom te ratničkom skladbom još jednom dovela publiku u bučni delirij. Nastup je na toj točki doživljavao svoj završni krešendo. Ipak, najviše je emocija izazvala (vjerojatno najpoznatija skladba njezine karijere) Because the Night, za koju je Patti rekla da ju je napisala za preminulog muža Freda Sonic Smitha. Koautor te skladbe ostao je službeno neimenovan, ali više nije nikakva tajna da je to Bruce Springsteen.
Za bis se ekipa late The Who obrade skladbe My Generation. Dok je bend preuzeo većinu vokalnih dužnosti, Patti se rukovala s publikom u prednjim redovima, a zatim preuzela gitaru iz ruku tehničara, nabacila je na sebe i u stilu Petea Townshenda »rušila« zvuk škripavom distorzijom. Falilo je samo još završno devastiranje instrumenta pa bi mjera bila puna. Nema se što dodati. Potresno iskustvo, puno kipućih strasti i emocija. Sat i tri četvrt, koliko je koncert trajao, okrenuo se u tren oka. Izvrstan koncert. Bez obzira na to što su godine Patti prilično dobro prionule, njezina scenska prisutnost i interpretacija poezije, a općenito i njezina jedinstvena vizija i neskriveno ljuti intelekt, ostaju vječno mladi, zimzeleni i slobodni suputnici našeg svakodnevlja! Uz tako snažnu i uvjerljivu izvedbu nije teško ni pomisliti da Patti i u svojih nimalo skromnih 68 godina još uvijek istinski gorljivo vjeruje u bolje sutra malog čovjeka.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Gloria (In Excelsis Deo)
2. Redondo Beach
3. Birdland
4. Free Money
5. Kimberly
6. Break It Up
7. Land: Horses/Land Of A Thousand Dances/La Mer(de)/Gloria
8. Elegie
9. Privilege (Set Me Free)
10. Summer Cannibals
11. Rock and Roll / I’m Waiting for the Man / White Light White Heat
12. Beneath the Southern Cross
13. Because the Night
14. People Have the Power
—bis—
15. My Generation
