Autor: Rok Klemše
Datum intervjua: 27.07.2007
Prije postojnskog koncerta Paula Di’Anna u ugodnom okruženju Jazzy kluba u Postojni obavio sam intervju s Di’Annom. Prije njega sam bio poprilično nervozan jer Paul nema baš najljepši glas, pa sam bio utoliko više iznenađen kad se Paul pokazao nevjerojatno opuštenim, zabavnim i pristupačnim sugovornikom. Pred sobom je uvijek imao obaveznu jack colu i kutiju cigareta, a 25 minuta mi je prošlo u tren oka.
RockLine: Bok Paul! Dobrodošao opet u Sloveniju! Ovo ti je već treći put, zar ne?
Paul: Hvala puno! Treći put, da.
RockLine: Jučer ste svirali na Bledu. Kako je bilo?
Paul: Uf… vrlo malen koncert i još k tome nevjerojatno vruće. Bio sam jako pospan pa tim više cijenim Lady’s First, koji su dva dana gradili još i pozornicu. Pozornica je bila sitna, nismo imali baš puno prostora, a ja sam bio još i nevjerojatno umoran. Bio sam na nogama 24 sata, morao sam ustati u tri ujutro, a spavati sam otišao opet u tri ujutro. Tako da sam još uvijek umoran, zato ni glas nije bio tako dobar. Ionako nisam ne znam kako dobar pjevač, jebi ga (smijeh).
RockLine: Kako inače ide turneja?
Paul: Zapravo to nije baš turneja, više su to neki praznici jer sviramo samo vikendom. Prošli tjedan smo svirali u Švedskoj pa onda na odmor, ovaj vikend smo u Sloveniji, opet odmor, pa natrag u Sloveniju, zatim još Španjolska, a nakon toga se vraćam u Brazil. Doma u Brazilu nisam bio cijelu godinu, toliko dugo već nisam vidio djecu.
RockLine: Trenutno živiš u Engleskoj, zar ne?
Paul: Da, imam dva doma, u Engleskoj i u Sao Paulu u Brazilu. Jedva čekam da se vratim u Brazil.
RockLine: Dakle, Brazil ti je pravi dom? Živio si i u Sjedinjenim Državama.
Paul: Da, odrastao sam u New Yorku, a zatim sam 10 godina živio u Los Angelesu. Ali u SAD se nisam vratio već 13 godina, zapravo imam zabranu ulaska u državu. Državni neprijatelj broj jedan (smijeh).
RockLine: U SAD-u si bio u zatvoru, zar ne?
Paul: Da, da… Trenutno radim s vladama nekih država Južne Amerike. Moj životni cilj je izbaciti Amerikance iz Južne Amerike. Puno radim s Hugom Chavezom, i s ljudima u Brazilu, često razgovaram i s Fidelom Castrom, koji je nažalost trenutno jako bolestan. Jako se brinem za njega.
RockLine: Da, i ja, Kuba je ipak posljednje utočište socijalizma…
Paul: Da, istina je (smijeh). Fidel je jedan od mojih heroja.
RockLine: Kako bi opisao zlatne godine Novog vala britanskog heavy metala (NWOBHM)? Napokon, bio si važan dio tog “pokreta”.
Paul: Hm… Ja dolazim iz punk škole, stari. Nisam baš fan heavy metala, iako ga sviram, sviram ga s punk stavom. Kad se sve to događalo, bio sam duboko u punku, Sex Pistols, Ramones, tako da se nisam ni baš dobro zavijesti što se oko mene događa. Meni je to bilo posve normalno. Ali mislim da se nešto takvo nikad više neće dogoditi. Čudno je, znaš, događaju se nekakvi ciklusi. Znaš, 50-e, pa 60-e s Beatlesima i Rolling Stonesima. Jesi li primijetio da je većina najboljih Engleza? Zatim su došli Queen, Led Zeppelin i Pink Floyd, a onda se pojavio punk. Istodobno s punkom pojavio se i NWOBHM, tako da su se isprepletali, što me zapravo jako veselilo. Kao što kažem, nisam baš dobro shvaćao što se događa s metalom, iako sam ga svirao. Nikad nisam išao na metal koncerte, uvijek sam išao slušati samo punk.
RockLine: Ne znam znaš li, prošli tjedan su na Metalcampu svirali The Exploited…
Paul: Apsolutno fantastično! Wattie je legenda, čovječe! Ali kad govori, ne razumiješ ni riječ (smijeh). Exploited su jebeno dobri! Nisam ih vidio godinama, ali veliki sam fan. S njima sam odrastao, i s UK Subs, GBH. Od novijih bendova sviđaju mi se Casualties… Mislim da imam ukupno 3 metal ploče (smijeh).
RockLine: Kako danas, gotovo 30 godina poslije, gledaš na prve godine Iron Maiden s tobom na čelu?
Paul: Ne razmišljam o tome (smijeh). Postoje grupe koje to rade još duže. Zapravo stvarno ne razmišljam o tome. Dok god je zabavno svirati, unatoč mojoj ozlijeđenoj nozi, odsviram 250, 300 koncerata godišnje. U tome još uživam, kad ne bude više, prestat ću. Kroz glazbu sam uspio postići puno drugih stvari, kao na primjer svoj rad s UNICEF-om u Južnoj Americi. To je stvarno važno. O tome razmišljam. Kad se popnem na pozornicu, to nije neka automatska stvar, još uvijek prokleto uživam svake večeri. Da o tome previše razmišljam, vjerojatno bih već prestao. Najbolji dio mog posla je što mogu putovati svijetom, upoznavati mlade i vidjeti i onu drugu stranu, needucirane, gladne, i mogu nešto poduzeti po tom pitanju. A stvarno najbolje je upoznavati fanove, sve što imam, imam zahvaljujući njima. Najbolji su!
RockLine: Baš sam jučer opet pogledao Early Days DVD…
Paul: O joj (smijeh). I-iii? (smijeh)
RockLine: Htio sam reći da je na njemu stvarno zanimljiv intervju s tobom. Mislim da se nisi sreo s bivšim kolegama iz sastava, zar ne?
Paul: Ne sjećam ga se (smijeh). S Cliveom sam bio zajedno. Clive si je samo nekoliko dana prije snimanja slomio nogu, zbog multiple skleroze od tada je u invalidskim kolicima. Tada je htio uzeti daljinski s televizije i spotaknuo se. Idiot (smijeh). Prvo sam snimao ja, pa on, i otišli smo zajedno. Clive je zapravo jedini s kojim se još viđam, pomogao sam i s Clive Aid. Dvaput smo već svirali za njega, na zadnjem u Londonu pojavio se i Bruce Dickinson i svirao samo svoje solo stvari. Glupo, fanovi to nisu htjeli slušati. Ja sam odsvirao jednu pjesmu, Running Free, fanovi su bili sretni, Clive je bio sretan. A onda je na pozornicu stupio Bruce, a Clive je otišao.
Rockline: Još posljednje pitanje o Iron Maiden. Kad je Dickinson 1993. napustio grupu, bilo je nekih govorkanja da ćeš se vratiti u Iron Maiden. Bi li se ikad vratio?
Paul: Ha ha ha… Nikad, nikad, ne mogu si me priuštiti. Rekao sam da bih išao s njima na turneju, doprinio bih i jednim albumom, kad bi mi platili nekih 5 milijuna dolara koje bih mogao dati UNICEF-u. Da, za to bih se vratio. Bio sam dio toga, sviram i puno Maiden pjesama, a sviram i svoje.
RockLine: Upravo si izdao album obrada…
Paul: A? Jesam li stvarno?
Rockline: Da, mislim da se zove Iron Maiden Nights & Evil Nights.
Paul: Toga se baš ne sjećam… Kad je to izašlo?
RockLine: Ove godine. Na ploči su obrade Iron Maiden, UFO, Nazareth,…
Paul: Aaaaa, točno!!! Mislio sam da se radi o nekim Maiden obradama. Bila je to samo zabava.
RockLine: Kako si izabrao pjesme za obrade?
Paul: Pa, zapravo sam imao malo pomoći. UFO naravno poznajem, svirali smo zajedno. Nije bilo do novca, bilo je do zabave. Nekoliko prijatelja me potaknulo na to i otpjevao sam što su htjeli. Mogu pjevati bilo što (smijeh).
RockLine: Tvoja zadnja studijska ploča je The Living Dead (2006), koja je ponovno izdanje ploče Nomad (2000).
Paul: Da, zbog čega mi je malo žao. Imam već pripremljenih osam novih pjesama, ali ih nikako ne uspijevam snimiti. Turneja, turneja, turneja… Paulo, moj gitarist, imao je nekih problema sa ženom. Došli su u Englesku, pa su otišli natrag u Brazil, a trenutno nemam pojma što se događa s njima. Nova ploča izaći će u roku od godinu, godinu i pol dana. Ali našao sam novog, nevjerojatnog partnera za pisanje pjesama. Moj je kolega iz Kanade koji svira u bendu Mad Spiral. Već godinama sam njihov veliki fan. U Kanadu putujem u prosincu, tada ćemo se najvjerojatnije zatvoriti u studio.
RockLine: Hoćete li večeras svirati nešto s The Living Dead?
Paul: Možda naslovnu, The Living Dead. Sve više mojih pjesama sviramo, ali je jako teško jer nema dovoljno vremena da s mojim bendovima po svijetu uvježbavamo nove pjesme. Upravo smo u setlistu ubacili A Song For You, prvi put smo je svirali jučer.
RockLine: Spomenuo si da imaš bendove diljem svijeta. Je li ti tako lakše?
Paul: Da, naravno. Zato i sviram 200 do 300 koncerata godišnje. Da, super je jer volim svirati i tako mogu svirati praktički non-stop. Da prestanem s koncertima, morao bih izdati novu ploču (smijeh). Polako postajem umoran, trebam odmor. Rekao sam svom menadžeru da bih htio godinu dana odmora, i tako će iz mene moći izvući još nekih pet godina. Ako ne, prestat ću za godinu ili dvije.
RockLine: U više si intervjua u prošlosti rekao da ćeš završiti karijeru, a to se još nije dogodilo.
Paul: Da, razmišljao sam o tome. Ali bože, jednostavno volim svirati! Ali umoran sam i htio bih kući u Brazil, k djeci. Svoje dvije curice nisam vidio već godinu dana. Zovem ih svaki dan, ali stvarno je tužno. Kad sam na turneji u Brazilu, uvijek ih vodim sa sobom.
RockLine: Dakle, život ti se poprilično promijenio otkad imaš djecu?
Paul: Da, imam ih šestero i izluđuju me (smijeh).
RockLine: Prije nekoliko godina izdao si autobiografiju, The Beast. Je li ti to bila neka vrsta ventila, živio si ludi život?
Paul: Da, da, naravno, njome sam zaključio jedno poglavlje. Ljudi su mi desetljeće gnjavili da nešto napišem. Pitao sam se zašto, je li uopće išta vrijedno čitanja, sasvim iskreno. Na kraju su me uvjerili, ali pristao sam samo pod uvjetom da sav novac ide raznim dobrotvornim društvima za borbu protiv raka. Pola stvari iz tih vremena se uopće ne sjećam, tako da mi je pomagao “ghost writer”. Pomoglo mi je dosta prijatelja jer se pola jebenih stvari nisam sjećao, zbog kokaina, alkohola. Danas je sve drukčije. Ne kažem da više nisam “bad-boy”, ali puno sam umjereniji. Djeca me nikad nisu vidjela s drogama, u kući nemam nimalo alkohola. Seks i dalje volim (smijeh). Iako trenutno nisam oženjen.
RockLine: A bio si šest puta?
Paul: Pet puta. Pet žena, da. Pa, s jednom ženom smo se vjenčali dvaput. Smiješno je zapravo, obnovili smo bračne zavjete, a onda smo se nakon godinu dana rastali (smijeh). Ona je majka moje djece u Brazilu. Sad imam prelijepu curu u Bogoti, u Kolumbiji. Nevjerojatna je, pop zvijezda je. Neću ti reći njezino ime (smijeh).
RockLine: Shakira? (smijeh)
Paul: (smijeh)
RockLine: Kako gledaš na glazbenu scenu u Brazilu? Prošle godine si s Maxom Cavalerom u Srbiji otpjevao čak i Running Free, ako se ne varam.
Paul: Da, još i s Killers. Inače smo dobri prijatelji i puno se družimo. I s Derrickom smo veliki kolege. Jedva čekam da se za nekoliko tjedana opet vidimo. S Andreasom pripremamo neki zajednički projekt. Neka zasad ostane tajna. Da, inače je glazbena scena u Brazilu faking luda. Stvarno nađeš praktički svaku vrstu glazbe – od rocka, punka, hardcorea, thrasha… Glazbenici i fanovi su nevjerojatni. Ako hoću koristiti najbolje glazbenike na svijetu, idem kući u Brazil. Njihov entuzijazam i ljubav prema životu su jedinstveni. Kad idem kući, to je za mene kao da se iznova rodim. Ima puno siromašnih ljudi, ali i bogatih, srednja klasa je isto brojna, ali svi se druže međusobno. Vlada stvarno slobodan duh. U Brazilu je nebrojeno fantastičnih bendova koji sviraju sve od sambe, bossa nove, jazza.
RockLine: Rado vjerujem! Isto mi je rekao Kiko iz Angre u intervjuu prije nekoliko mjeseci.
Paul: Apsolutno! Bubnjar i basist mog brazilskog benda trenutno sviraju u Angri. Ja ne volim Angru. Previše meko za mene. Aquiles je bez sumnje jedan od najboljih bubnjara na svijetu. Nevjerojatan je! Što taj tip može raditi nogama i rukama! A Felipe je odličan basist. Volim ih i duboko ih poštujem.
RockLine: Kakvu glazbu slušaš trenutno?
Paul: Punk, hardcore, thrash. Uglavnom punk. Imam nekih 5, 6 tisuća punk albuma. Ramonese slušam svaki dan, Sepulturu, Panteru… Slušam puno autohtone brazilske glazbe koju je na nekoliko ploča upotrijebila i Sepultura.
RockLine: Da, na Roots.
Paul: Da, znaš, Indijanci i njihovo pjevanje. Faking ludo!
RockLine: Zbog koga si počeo pjevati? Imaš li nekog idola ili si se sam odlučio za pjevanje?
Paul: Pjevao sam u svojoj spavaćoj sobi. Bio sam potpuna kopija pjevača iz T-Rex. Sviđa mi se David Bowie, Bob Marley. Počeo sam kao bubnjar, pa basist, a onda basist/vokalist. To je to! Ne znam, imam usta, nikad nisam učio pjevati, pušim cigarete. Ako ne znaš, ne znaš.
RockLine: Još uvijek skejtaš?
Paul: Ne, ne mogu više hodati. Noga i leđa su mi totalno zeznuti. Čak sam morao prilagoditi i motor. Zadnji put sam na skejtu stajao prije dvije godine i još više sam si uništio nogu i leđa. Išli smo skejtati u “pipe”, to mi je još nekako uspjelo, ali potpuno sam se raspao nakon skoka preko nekoliko stepenica. Uvijek sam imao problema s leđima i nogom, ali sad je još gore. Jedva hodam.
RockLine: Vjerujem, i ja sam si uništio koljena na skejtu.
Paul: Da, i ja sam si uništio i koljena. Boli me baš svaki dan i s tim moram živjeti. U koljenu imam vijke, pa i strijelnu ranu… No, da, prije nekoliko godina sam u Brazilu ipak skejtao pred nevjerojatnim skejterom. Mislim da je bio svjetski prvak, ne sjećam se njegova imena. Nosimo iste skejt tenisice koje me sad sponzoriraju.
RockLine: Ok, mislim da je to sve. Paul, najljepša hvala, držim fige za što bolji koncert i nadam se da ćeš se uspjeti odmoriti prije njega.
Paul: Kul, hvala tebi, bilo mi je zadovoljstvo. Ako ti zatreba još bilo što, javi mi. O da, i prvo idem na spavanje!
Galerija slika
