Izdavač: Mascot Label Group / Music Theories Recordings
Datum izlaska: 17.05.2019
Produkcija: John Cuniberti
Trajanje albuma: 58.36 min
Žanr: Art Rock
Ocjena: 9.5 / 10
Paul Gilbert vratio se sredinom ovogodišnjeg svibnja sa svojim 15. samostalnim studijskim albumom. Naslovljenim kao »Behold Electric Guitar«! Neiscrpni gitarist, zacijelo jedan od najsjajnijih, recimo slobodno i najblistavijih gitarskih velikana svoje generacije i općenito, jedan od najmarljivijih i najzagriženijih glazbenih umjetnika. Pronicljiv, neprestano pun idejnih bljeskova, bujne kreativne maštovitosti iz koje proizlazi njegova velika karizmatičnost gitarskog sviranja, odnosno čudotvorstvo golemih ručnih vještina u ovladavanju šesterožičanom teorijom. Ne samo na planetu, vjerojatno u cijeloj galaksiji.
Zadnjih se vremena osjeća da se Paul malo »smiruje«. Ne doslovno. Teško je za Gilberta reći da se uopće može ikako smiriti. Istražuje nove obzore i tako je polako, kroz sve veće koketiranje s bluesom, pronašao svoju novu ljubav. Jazz. Bez brige, »Behold Electric Guitar« je Paul Gilbert, ne jazz. Zapravo je prethodnika »I Can Destroy«, prema onome što donosi njegov nasljednik, još lakše označiti kao djelo kojim je Paul Gilbert zaključio jednu eru svoje karijere samostalnog gitarskog umjetnika, jer s »Behold Electric Guitar« otvara posve nova poglavlja u svom umjetničkom rastu.
Ono što fascinira kod Gilberta je njegov način komponiranja. Pristup procesu stvaranja skladbe. Najprije naime napiše poeziju, a zatim iz poezije izvede vokalnu melodiju, koja je potom aranžirana za sviranje na gitari. Gitara u potpunosti preuzima funkciju vokala. Ne iznenađuje izdanje kompilacije obrada u strogo instrumentalnoj verziji djela Gilbertovih najdražih izvođača »Stone Pushing Uphill Man« (2014), ne iznenađuje ni da njegove koncerte prati barem trećina odsviranih obrada. Već je tada Gilbert istaknuo, da mu je najveći izazov što autentičnije prenijeti sve emocije koje izražavaju vokali Mikea Renoa (Loverboy), Paula McCartneya, Eltona Johna, Stinga…. u jezik ekspresije njegova gitarskog sviranja na prethodno spomenutom albumu obrada.
Gilbert i na novom albumu ostaje jamac velikog eklekticizma. Za ovaj se album Gilbert povezao s Johnom Cunibertijem, koji je poznat po suradnjama ponajprije s Joe Satrianijem. Ne zato što bi Gilbert slučajno bio obožavatelj Satrianijevih djela, nego zato što je u vezi s Cunibertijem negdje naišao na tehniku snimanja s jednim mikrofonom koju Cuniberti prakticira, jer takav način donosi što autentičniji prijenos onoga što se odsvira u studiju u snimljeni zvučni zapis, do ušiju primatelja (slušatelja). Kad se Gilbert preselio iz Los Angelesa u Portland, gdje je smješten i Cuniberti, upoznao je tamo mnoštvo uglednih lokalnih glazbenika. Alex Fulero i basist Roland Guerin ušli su u proces snimanja novog albuma, dok su bubnjarske uloge među sobom podijelila trojica bubnjara. Gilbert je bio oduševljen Cunibertijevom praksom i bend se po principu koncertnog nastupa postavio ispred jednog (stereo) mikrofona kako bi odsvirao i snimio sve skladbe iz prvog pokušaja. Budući da je pritom Gilbertova gitara uvijek bila preglasna, na kraju su se dogovorili da svaki instrumentalist uzme svoj mikrofon i da takvo snimanje ipak ponove s više mikrofona.
»Behold Electric Guitar« je naravno Gilbertov proizvod, ali možda više nego ikad prije u njegovoj karijeri samostalnog izvođača, u smislu kohezivnosti djeluje kao album koji je snimila grupa. Na to upozorava već šaljiva Havin’ It, odjevena u topli zagrljaj starog dobrog Hammond zvuka, i da. Ponajviše zbog šaljivog Fulera, oznaka »jazz« sasvim lijepo se dodaje već na samom početku. Gilbert ostaje veliki šaljivac. To otkrivaju naslovi skladbi, zanimljivo bi bilo pročitati i izvorne tekstove koje Gilbert mrmlja prije nego što ih »izvrišti« na komadima gitare. Blues “shuffle” u Blues For Rabbit (blues za Johnnyja Hodgesa, koji nosi nadimak »zec«) uz snažnu auralno izvedbenu karizmu svih instrumentalista još uvijek djeluje sasvim »Gilbertovski« i iznimno posebno. I Own A Building proizlazi iz priče o tome kako je neki vlasnik goleme zgrade članovima sastava Mr. Big pokazao baš svaki kutak svog privatnog vlasništva, tu je humoreska, odnosno eksperiment naracije ukrštene s naglim skokovima brzog funka u A Herd Of Turtles, a potez s naracijom podsjeća na trik The Police u skladbi Be My Girl, Sally. U “burlesku” Sir, You Need To Calm Down Gilbert je upleo priču o propuštenom ukrcavanju na avion. Every Snare Drum nosi priču o Gilbertovu posjetu Havajima, gdje je ustanovio da se u svim restoranima vrti ista glazba, što ga je počelo ekstremno živcirati, teško je naime podnositi kad svaki snare bubanj, u svemu što čuješ, zvuči (odzvanja) uvijek isto. U Love is the Saddest Thing naletimo na sve prije nego na »tužaljku«, nego na navijenu boogie rock stampedu, dok se u opuštajućoj I Love My Lawnmower Gilbert posvećuje košnji svog malog travnjaka u Portlandu. A Snake Just Bit My Toe je još jedna odlična točka, gdje se Gilbert upustio u blueserstvo (»svoje vrste« naravno). Things Can Walk To You je razigrani završni začin albuma izvrsne blues i jazz fuzije naravno s pravim rock pristupom. Pravi teatralni završetak albuma.
Zanimljiva je i upotreba slide naprstka. On visi na magnetu koji je ugrađen u tijelo Gilbertove gitare. Gilbert ga navlači kar na srednji prst, a iznimno je zanimljivo kako spretno alternira između “normalnog” sviranja i sviranja uz upotrebu naprstka (Things Can Walk To You, I Owe A Building).
Kod albuma “Behold Electric Guitar” možemo zaključiti da je za Gilbertovo do danas najdefiniranije i najdotjeranije djelo u smislu da sve na njemu djeluje kao da iza njega stoji grupa, a ne samostalni izvođač. Integracija Fulera vrlo je važna. Riječ je o tako prodornom klavijaturistu da ga Gilbert nerijetko pušta u improvizacije, a kroz tijek razvijajućih struktura u skladbama nije teško izlučiti da upravo Fulerovo sviranje (umeci) često potiče Gilberta, kad je ovaj gurnut u rješavanje situacija koje popločava pronicljivim potezima iskričavi i nadahnuti klavijaturist, što Gilbert još nije iskusio. I kemija je izvanredna. Kemija kvarteta. Fuzija nije ništa manje izvanredna. Razina fuzije koja kulminira u posve neobičnoj glazbenoj ekstravaganciji i pustolovini punoj eklekticizma. Ne. Gilbert se nekoliko puta pitomije hvata improvizacija, promišljenije nego što se moglo očekivati. Svakako pak oduševljava i svojom prepoznatljivom ultrazvučnom ludošću preskakanja žica među arpeggiima i svim trikovima ekstremne komedije gitarskog špas teatra na koji smo kod njega navikli. No kao rečeno. »Behold Electric Guitar« je odličan pomak prema novim dimenzijama i ne bi bilo iznenađujuće da u takvim fuzionističkim pustolovinama Gilbert istodobno raste u iznimno profinjenog aranžera.
Behold Electric Guitar je ujedno nevjerojatno muzikalan i zarazan proizvod, djelo rock fuzije, a kad tome dodaš sav Gilbertov unikat, kažeš »art rock fuzije«. Briljantan spoj klasičnog rocka (The Beatles ostaju komponistička platforma), jazza i bluesa, koji naravno može stvoriti samo genij tipa Paul Gilbert. Prava mjera svega. Nepretenciozan i odlično izbalansiran proizvod. Zreo! U tom će smjeru očito Gilbert sazrijevati i ubuduće, a to je uz inače pedigre njegove tehničke savršenosti i besprijekornosti u izvedbi dimenzija u kojoj se glazbenik u samoizazivanju slobodoljubivo razvija i putuje dalje!
autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Havin’ It
2. I Own A Building
3. Everywhere That Mary Went
4. Love Is The Saddest Thing
5. Sir You Need To Calm Down
6. Let That Battery Die
7. Blues For Rabbit
8. Every Snare Drum
9. A Snake Just Bit My Toe
10. I Love My Lawnmower
11. A Herd Of Turtles
12. Things Can Walk To You
Postava:
Paul Gilbert – gitara
Roland Guerin – bas gitara
Asher Fulero – klavijature
Brian Foxworth – bubnjevi
Bill Ray – bubnjevi
Reinhard Melz – bubnjevi
