Mjesto: Orto Bar / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 13.10.2008
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 20,00€
Paul Gilbert mi je sa svojom skupinom tehničara i roadieja put prekrižio već čim sam parkirao uz glavnu cestu ispred Orta. S nekakvim zavežljajem u kojem je po svoj prilici bila večera prešao je pješački prijelaz ispred željezničkog mosta i uputio se natrag u klub, gdje je malo prije toga održao sat gitare namijenjen odabranima s debelim novčanicima. Visokog gospodina zbog kapuljače isprva nisam prepoznao, ali kad se ispod pokrivala pojavio karakterističan profil s unatrag povučenom bradom i istaknutim, ali ne predugim nosom, koji je potom usmjerio svog vlasnika prema vratima samozvanog ministarstva za rock n’roll, stvar je bila jasna.
Vrata ljubljanskog kluba otvorila su se tog iznenađujuće toplog listopadskog večera točno u devet i mnoštvo gitarskih zaljubljenika u tren je zauzelo donje prostorije te se uskim stubištem počelo pomicati prema prvom katu. Tamo je već sve bilo spremno za Paulov nastup, a tijekom čekanja na slavnog akrobata oni koji su se uspjeli progurati do prvog reda mogli su izbliza pogledati nepreglednu masu pedala koje su na podu imali Gilbert i njegov basist, o čemu su se naravno odmah razvile stručne rasprave. S nešto više od pola sata zakašnjenja, nakon što se gornji kat kluba napunio do posljednjeg kutka, sa svojim nezamjenjivim slušalicama na glavi i prilagođenim Ibanezovim Icemanom na pozornicu je izašao Gilbert i uz pratnju sastava bez riječi započeo sa svojim vragolijama.
Gilbertovu tehniku krase ponajprije dvije značajke, za koje nažalost nemamo prikladnih hrvatskih izraza, a na engleskom ih zovu speed picking i string skipping arpeggios. Prva tehnika svim je gitaristima dobro poznata i u ovom ili onom obliku pojavljuje se u gotovo svim Gilbertovim skladbama, druga je nešto složenija i teža za izvedbu, ali zato ništa manje ugodna za uši (riječ je o arpeggiima kod kojih se treba preskakati žice). Naravno, te značajke nisu strane ni drugim virtuozima, ali treba istaknuti da je Gilbert u njihovoj izvedbi tako reći robotski precizan, jer ni uz pažljivo slušanje koncerta nije se moglo čuti niti jedne pogrešne note. Gilbert je naime pedagog, a svoj je sat nastavio i tijekom nastupa, jer je gotovo prije svake skladbe publici objasnio u kojem je ključu napisana.
Majstor je počeo s dvije skladbe s prethodnog albuma (Get out of my yard) naslova Hurry up i The curse of the castle dragon, a nastavio s tri kompozicije s posljednje ploče Silence followed by a deafening roar. Prvo naslovna pjesma, zatim Eudaimonia ouverture, koju je začinio ukusnim tappingom, a potom još i glamerska Norwegian cowbell, u koju je uključio nekoliko arpeggia koji se mogu pronaći i u njegovim starijim didaktičkim videima. Arpeggi su prevladavali i u Racer X klasiku Scarrified, gdje smo mogli diviti se zavidnom rasponu Gilbertovih prstiju, koji izgledaju kao nekakva ticala i toliko su dugi da na gornjem dijelu vrata gitare bez problema pokrivaju duljinu oktave. Za klasično nadahnutu skladbu Suite modale Icemana je zamijenio svojim klasičnim PGM modelom s ugrađenim sustainerom, napravicom za dulje zadržavanje zvuka, koja u pravilu zamjenjuje gornji magnet i po čijoj je uporabi poznat i Steve Vai. Uz pratnju klavira, za kojim je cijelo vrijeme sjedila njegova supruga Emi, ganutljiva skladba potresla je i najortodoksnije rokere, a Gilbertova gitara zahvaljujući spomenutoj tehnologiji zvučala je poput flaute, za koju je prije pet desetljeća skladatelj Ernest Bloch zapravo napisao to uzvišeno glazbeno djelo.
Slijedio je Bowdersov solo na bubnjevima, koji je s obzirom na to da je publika došla vidjeti isključivo Gilberta bio ponešto preduг, a pred kraj nas je Paul, koji se nakon petnaestak minuta vratio na pozornicu, razveselio još i skladbom Burning organ i, nakon drugog povratka, još i bis s bluesarskim prizvukom.
Unatoč nedostatku kazališnih uložaka, koji Gilbertu nipošto nisu strani (sjetimo se samo njegovih scenskih eskapada s električnim bušilicama) i konkretnijeg dijaloga s publikom (osim dviju otpjevanih pjesama iz njegovih se usta čuo tek povremeni “hello Ljubljana”), Paul je na pozornici suveren i izaziva poštovanje. Slično kao Vai, komunicira ponajprije facijalnom mimikom i naravno nevjerojatnim osjećajem te izvedbom. Svaki njegov pokret vrijedi tisuću riječi, a svaka njegova nota znači više od najdublje zamišljenog teksta. Prava glazba je naime samodostatna i ne treba riječi, što je Gilbertov odlični koncert u Ljubljani svakako potvrdio.
Nakon nastupa majstor nije bio dostupan javnosti, a njegov gitarski tehničar javio je da će obožavateljima možda ipak posvetiti nešto vremena kad se iz backstagea uputi prema svom autobusu, koji je bio parkiran uz željeznicu ispod kluba. Negdje na pola puta do tamo, unatoč spomenutoj kapuljači (odnosno zbog nje), prepoznala ga je i presrela i ekipa Rocklinea, s kojom je mirno progovorio nekoliko riječi, bezazleno se nasmiješio fotografu i potpisao gitaru dolje potpisanog, a zatim se sa suprugom tiho odzibao u noć.
Setlista
1. Hurry Up
2. The Curse Of Castle Dragon
3. Silence Followed By A Deafening Roar
4. Eudaimonia Overture
5. Norwegian Cowbell
6. Scarified
7. Suite Modale
8. The Gargoyle
9. I Cannot Tell A Lie
10. Jackhammer
11. Bronx 1971
12. Burning Organ
13. Technical Difficulties
—dodatek—
14. Red House
15. Viking Kong
16. Down To Mexico
Galerija slika
