Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1984
Trajanje: 44:13
Ocjena: 4.5/5
Legendarni britanski teškorockerski kolosi Deep Purple vratili su se na scenu nakon osam godina raspada sa svojim jedanaestim studijskim albumom »Perfect Strangers« na kojem se ponovno okupila njihova najomiljenija i najuspješnija postava, koju štovatelji obično najradije zovu MK II. Pjevač Ian Gillan došao je iz Black Sabbath, gitarist Ritchie Blackmore i basist Roger Glover iz Rainbow, klavijaturist Jon Lord iz Whitesnake, a bubnjar Ian Paice iz pratećeg benda kultnog gitarista Garyja Moorea. Dok se Gillan i danas šali na račun svoje kratke epizode s Black Sabbath, Blackmore i Glover, nakon što im nije uspjelo osvojiti američko tržište s AOR verzijom Rainbow, jedva su čekali pomoći obnoviti bend koji im je donio svjetski ugled. Lord je također tiho bio sve nezadovoljniji svojim statusom u Whitesnake, gdje je pod zapovjedništvom sve narcisoidnijeg bivšeg Purple pjevača Davida Coverdalea igrao sve rubniju ulogu. Paice, koji se prije trogodišnjeg druženja s Garyjem Mooreom također neko vrijeme okušao u Whitesnake, uz Lorda je ionako uvijek bio najodaniji član Deep Purple.
Ponovno okupljanje najcjenjenije verzije Deep Purple i odluka da snime novi album i krenu na opsežnu koncertnu turneju bili su bez sumnje najvažniji rockerski događaj u 1984. godini. Naslov albuma i ključne skladbe na njemu nisu mogli biti prikladniji, jer su legendarni glazbenici Marka II, koji su i nakon raspada Deep Purple uglavnom ostali povezani, a posljednji su put zajedno surađivali 1973., kad je izašao album »Who Do We Think We Are«, bili pravi savršeni stranci, osobito na relaciji Blackmore – Gillan, koji su ipak nekako uspjeli (privremeno) zakopati ratne sjekire.
Na »Perfect Strangers«, koji je obilježila klasična AOR produkcija osamdesetih, ponovno su probudili svoj pobjednički teškorockerski recept, za koji je bila karakteristična bezobrazno učinkovita kombinacija Gillanovih melodramatično obojenih, zavijajućih vokala, Blackmoreovih uvijek inovativnih gitarskih vragolija, Lordovih šelestećih orguljaških umjetnina, Gloverovih melodičnih bas linija i Paiceovih rušilačkih bubnjarskih krešendâ. Osobito je Lordovo, kao i uvijek izvrsno sviranje Hammond orgulja usred potpunog trijumfa sintetizatorske sintetike osamdesetih ponovno prizvalo sjećanje na neka romantična i već gotovo zaboravljena vremena te omogućilo uspješnu zvučnu tranziciju i izgradnju mosta između starih i novih štovatelja.
Blackmore i Glover donijeli su iz Rainbow i nešto melodično rockerskih utjecaja, koji su bili osobito vidljivi u pojedinim refrenima. I to je omogućilo da »Perfect Strangers« bude tako uspješan povratak na scenu, jer je bio mješavina ‘starih dobrih vremena’ teškorockerske romantike i produkcijskog osvježavajućeg elana osamdesetih sa žličicom AOR šarma. Istodobno na pojedinim skladbama nije manjkalo tehnički visokoprofiliranih instrumentalnih jamova, koji su oduvijek bili jedan od njihovih zaštitnih zvučnih znakova.
»Perfect Strangers« je od početka do kraja energičan tvrdorockerski vrtuljak s melodično obojenim začinom, na kojem se nalaze dva i danas izuzetno popularna Purple klasika. Prvi od njih je uvodna poslastica »Knocking At Your Back Door«, koja sadrži dramatičan orguljaški uvod i ubojiti gitarski rif, dok Gillan svojim visoko rastezljivim vokalom pripovijedajući klasičnu ljubavnu priču odmah unosi potreban romantični šarm. Vrhunac energične atmosfere, koja raste usklađeno sa sirovim gitarskim pasažama i beskompromisnim bubnjarskim krešendima, predstavlja moćan i melodičan refren na AOR bazi u kojem se lijepo prelijevaju višeglasne harmonije. Blackmoreova razigrana gitarska improvizacija u srednjem dijelu pobrine se za produbljivanje sveopće drame, dok Gillan iz sekunde u sekundu dokazuje da nije ni najmanje izgubio svoju izuzetnu pjevačku dubinu i romantični patos. Šelestući slojevi Lordovih Hammond orgulja pak uspješno stvaraju efekt domaćeg ozračja i šalju poruku da su stari dobri Deep Purple opet tu.
Pacifistički intonirani »Under The Gun«, koji pripovijeda o osamljenom vojniku usred besmislenog ratnog vihora, prava je teškorockerska bomba s do kraja razdraganim Gillanovim pjevanjem, potentnim Blackmoreovim gitarskim rifom i masivnim pasažama Lordovih orgulja, gdje dramatična atmosfera uz podršku slojevitih bubnjarskih prijelaza raste u skladu s odlučnim refrenom. Ritchiejeve završne gitarske improvizacije ponovno su pravi melem za sve štovatelje bezgranične virtuoznosti čovjeka u crnom. »Nobody’s Home« otvara se domišljatom sintetizatorskom improvizacijom, koja otvara put pekućoj gitarskoj frazi i masivnim slojevima Hammond orgulja. Gillan je ponovno odličan u pjevačkom građenju obiteljski obojene emocionalne drame. Lordova pakosna solaža na hammondicama uz društvo nemilosrdnih bubnjarskih prijelaza lijepo oživi udarnu atmosferu, dok Blackmore još jednom sjajnom solažom ne pobrine za posrećen završetak.
Na »Mean Streak« Gillan se više nego uspješno, kao što to vrlo dobro zna, pretvara u pjevačku ulogu romantičnog pijančeka kojem je glavu zamutila prva prolaznica koja je malo mrdnula guzom i bokovima, dok mu podršku daju strastvene gitarske fraze, šelestući sloj orgulja i melodično začinjena ritmička kombinatorika. Vrhunac albuma pak predstavlja naslovni klasik, odnosno »Perfect Strangers«, gdje na krilima Blackmoreove moćne gitarske fraze i pentatonskih ljestvica Deep Purple stvaraju autentično orijentalno ozračje, koje glavnim motivom prilično podsjeća na Rainbow klasik »Stargazer« pa tako i na Led Zeppelinov vječnozeleni »Kashmir«. Mistično ozračje počinje graditi Gillanov tajanstveno obojen vokal, dok bas linije uz dinamičnu bubnjarsku asistenciju s vremenom izražavaju pentatonske ritmičke nijanse. Slojevite plohe hammondica pak u vezi s moćnom gitarskom frazom i Gillanovim zavijajućim vokalnim varijacijama stvaraju poznati, orijentalno obojeni motiv uz koji i danas ambijentalnu nirvanu mogu doživjeti svi glazbeni gurmani. Autobiografski tekst pripovijeda o susretu starih znanaca, koji su se nakon dugih godina ponovno našli zajedno i ustanovili da je stara duša koja ih je nekoć povezivala još uvijek tu.
»A Gypsy’s Kiss« znatno je manje poznato ostvarenje od prethodnika, ali ipak prilično zanimljiv i kompleksan, a prije svega temperamentan tvrdi rocker, koji svojom hiperaktivnom naravi i ubrzanim tempom slušatelja u trenu usisava u romantičnu priču o rockerskom životnom stilu za koju su upotrijebili metaforu o romskom poljupcu. Ritchiejeve inovativne gitarske fraze ponovno su u idealnom suzvučju s Lordovim masivnim orguljaškim teksturama, dok Paice i Glover revno brinu za naglašenu ritmičku slojevitost. Blackmoreova klasicistička gitarska varijacija ubrzo se upliće u epski dvoboj s Lordovom gastronomskom orguljaškom solažom. Odlična power balada »Wasted Sunsets« na krilima fenomenalne, srcedrapateljne Gillanove pjevačke izvedbe i Blackmoreovih klasicistički intoniranih gitarskih umjetnina prožeta je izrazito melankoličnom atmosferom u kojoj ne manjka nostalgije za ‘starim dobrim vremenima’. Lord u pozadini marljivo brine za polaganje moćnih orguljaških zavjesa kojima produbljuje sveopću melodramatiku.
Neobični tvrdi rocker »Hungry Daze« sa svojim zanimljivim ritmičkim varijacijama i još jednom Blackmoreovom pakosnom središnjom gitarskom frazom, koja ponovno sadrži orijentalni prizvuk, pobrine se za izvrstan kontrast i potvrdi da su Deep Purple ponovno dobro nauljen teškorockerski stroj. Gillan ponovno briljira svojim nenadmašnim bujajućim pjevačkim podvizima, dok je Blackmore jednostavno nezaustavljiv u osmišljavanju inteligentnih gitarskih rifova i kompleksnih solističkih varijacija. Lord pak usput infuzijom sintetizatorskih tekstura u tradicionalnu orguljašku paletu dokazuje da je unatoč vječnoj ljubavi prema Hammond orguljama uvijek bio otvoren i za eksperimentiranje s inovativnom klavijaturskom tehnologijom. Završna drama »Not Responsible« prožeta je mračnom atmosferom na račun sirove gitarske fraze, temperamentnih bas linija i Gillanove razjarene pjevačke melodramatike. Legendarni kolektiv i ovaj put uspješno demonstrira svoj izniman smisao za građenje moćnih, brzo pamtljivih glavnih motiva te sklonost gnječenju tehnički savršenih instrumentalnih varijacija, koje dosežu vrhunac Blackmoreovom pakosnom gitarskom solažom.
»Perfect Strangers« bio je trijumfalni povratak već otpisanih teškorockerskih legendi, koje su se u snažno promijenjenim tehnološkim i produkcijskim uvjetima osamdesetih odlično snašle i stvorile jedno od najjačih ostvarenja u karijeri među većinom štovatelja najcjenjenije postave Deep Purple. Album je kao cjelina izuzetno konzistentan, bez ijednog slabog trenutka, premda se samo dvije skladbe na njemu mogu proglasiti pravim Purple klasicima (obje i danas izvode uživo). Povratak kultnog kvinteta bio je čak tako uspješan da su tijekom rasprodane koncertne turneje morali ubaciti i dodatne datume za američke stadione. Godine 1985. prema broju rasprodanih koncerata i zaradi od prodaje karata bili su gotovo najuspješniji rockerski koncertni izvođači. Ispred njih je po koncertnoj zaradi bio samo, tko bi drugi nego, Bruce Springsteen.
Postava
Ian Gillan – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Roger Glover – bas gitara
Jon Lord – orgulje, klavijature
Ian Paice – bubnjevi
Produkcija
Roger Glover i Deep Purple
Popis skladbi
1. Knocking at Your Back Door (7:09)
2. Under the Gun (4:40)
3. Nobody’s Home (4:01)
4. Mean Streak (4:26)
5. Perfect Strangers (5:31)
6. A Gypsy’s Kiss (5:14)
7. Wasted Sunsets (3:58)
8. Hungry Daze (5:01)
9. Not Responsible (4:53)
