Izvođač: Strangeways
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 58:59
Ocjena: 2/5
Strangeways su škotski sastav iz Glasgowa koji je u drugoj polovici osamdesetih ostavio neizbrisiv trag na tadašnjoj bogatoj AOR sceni albumima “Strangeways” (1986), “Native Sons” (1987) i najboljim od te trojice, “Walk In The Fire” (1989). Devedesete su “pojele” i ovaj sastav, a albumi koji su uslijedili, koliko ih je sastav uspio izdati (još tri), ne mogu se pohvaliti ničim posebnim osim većom ili manjom dozom glazbenog eksperimenta, koji sastavu nije nužno i godio. Strangeways su ambijentalnom “Gravitation Pull” (2000) definitivno dosegnuli točku najveće udaljenosti od svojih glazbenih korijena.
Od tada do danas prošlo je debelih 10 godina, a od zlatne postave u sastavu su ostali američki pjevač Terry Brock (danas i u Giant), gitarist Ian Stewart i bubnjar Jim Drummond. Ianov brat i basist David napustio je postavu, a na njegovo je mjesto stupio novi basist Warren Jolly. Strangeways su tako iz kvarteta izrasli u kvintet jer su u postavu priključili i klavijaturista. To je David “Munch” Moore.
Materijal dokazuje odakle dolaze Strangeways. Već na početku poslužuju skladbama Perfect World (najbrža skladba albuma), Borderlines i osobito četvrtom skladbom, odlično baladno zamišljenom Time, da osjećaj za melodičnu privlačnost nikako nisu izgubili.
Problem koji se javlja na novom albumu osobito je njegova produkcija. Ona je namjerno prljava. Strangeways nose neku vrstu “modernog” indie zvuka u kojem gitare rado hrče. Time su si napravili samo medvjeđu uslugu. Zato ovaj put ne možemo govoriti o AOR-u. To više nije AOR. No, kad se prisjetimo “Gravitation Pull”, albumu “Perfect World” možemo biti jako zahvalni. Strangeways su se vratili pisanju rock glazbe. Okus ipak ostaje više nego gorak, osobito nakon onoga što je pokazao samostalni studijski album Terryja Brocka “Diamond Blue”, jedan od najimenitijih AOR dokumenata izdanih ove godine, album o kakvom Strangeways nakon pokazanog na “Perfect World” danas mogu samo sanjati.
Kao što rekosmo. Osobito prva polovica albuma po zamisli skladbi nosi lijep AOR potencijal, no od njega je udaljava izrazito traljava ili (namjerno) zadržana sirova produkcija. Skladbe su čak harmonizirane višeglasnim vokalima. Solaža ne manjka. I to izrazito kvalitetnih solaža, punih dovršene melodične definicije, ali što kad album nosi “prljavu” produkcijsku podlogu u kojoj ni odlične zamisli jedinstvene konture vokala Terryja Brocka ne uspijevaju potpuno zaživjeti. Skladba Liberty jedan je od rijetkih trenutaka kojem godi svučena produkcija, a tu činjenicu spašava osobito akustična pratnja u kitici, koja spomenutu produkciju puno lakše podnosi u kombinaciji s melodičnošću kojoj na albumu nikako ne manjka. Uz to valja istaknuti vrlo skromnu uporabu klavijatura, čiji zvuk u produkciji nikako ne dolazi do izražaja. S obzirom na njihove nezahtjevne aranžmane, čak se dovodi u pitanje smisao uključivanja klavijaturista u ekipu.
U drugoj polovici album se konačno razvodni, osobito na štetu srednje orijentiranosti, ambijentalne sanjivosti i međusobne sličnosti skladbi. Istina, prljava alternativno režeća produkcija gitara nastoji popunjavati pozadinu zvučne slike, a skladbe Bushfire, To Far Gone i Can’t Let You Go djeluju učinkovito depresivno, no čovjek se ne može riješiti neugodnog osjećaja da zamisao nosi neiskorišteni potencijal za pravi AOR/melodični rock album. Osjećaj njuškanja ljubica s plinskom maskom zaključuje art/alter rockerska Say What You Want, koja je križanac između Marillion u Hogarth eri (kitica) i Coldplay (refren). Produkcija se u toj skladbi pokazuje posrećenom, ali dečki? Jeste li stvarno toliko duboko zaplovili u krizu srednjih godina da vam treba oponašanje tužnookih MTV cmizdrava?
“Perfect World” donosi zaokret prema rock glazbi, na čemu možemo biti zahvalni. Skladbe ne skrivaju urođeni osjećaj za figuraciju izrađenih melodija, što je bila superiorna domena prvih triju albuma sastava. I upravo se tu krije rezerva, jer su Strangeways ovaj put posegnuli za alternativno razmazanim zvukom koji nikako ne naginje vagu u korist toga da bismo mogli govoriti o pravom albumu koji bi bio melodično rockerski oblikovan. Je li to samo loš trenutak studijske traljavosti ili patetično traženje “drugačijosti”? Ako je istina ovo potonje, onda možemo zaključiti da su Strangeways s “Perfect World” glupo žrtvovali svoju drugačijost “drugačijošću” koja je sve prije nego drugačija. Album koji će vrijediti što prije zaboraviti, u nadi da sastav može ispraviti grešku sljedećim i poslužiti publici pravi AOR/melodični rock uradak. To je naime ono što najbolje zna i što je i radio najbolje.
Postava
Terry Brock – vokal
Ian J. Stewart – gitara
David “Munch” Moore – klavijature
Warren Jolly – bas gitara
Jim Drummond – bubnjevi
Produkcija
Strangeways
Popis skladbi
1. Perfect World
2. Borderlines
3. Movin On
4. Time
5. Crackin’ Up Baby
6. Liberty
7. One More Day
8. Bushfire
9. Too Far Gone
10. Can’t Let You Go
11. Say What You Want
