Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gabriel, Peter
Izdavač: Charisma Records
Izlazak: 1977
Trajanje: 41:42
Ocjena: 4.5/5
Godine 1975. dogodio se prijelomni događaj u povijesti progresivnog rocka, koji i danas uzburkava duhove nekih vječnih glazbenih romantika. Genijalni pjevač Peter Gabriel, jedan od najoriginalnijih i najkarizmatičnijih scenskih zabavljača svih vremena, odlučio se sporazumno rastati od svojeg dotadašnjeg sastava – progresivnorock velikana Genesis. Peter je već tijekom nastajanja svojeg posljednjeg albuma s Genesisom, “The Lamb Lies Down On Broadway” (1974), shvatio da je s tim bendom postigao sve što se dalo postići te da je došao do točke kreativnosti u kojoj ostali članovi više nisu mogli pratiti njegove divlje stvaralačke vizije. Teška odluka koja je potresla svijet progresivnorock glazbe na kraju se pokazala ispravnom, jer su se Genesis nakon njegova odlaska oporavili iznad svih očekivanja, a Peter je napokon mogao otvoriti novo, izuzetno uspješno poglavlje svoje karijere i početi ostvarivati svoj genij na razinama koje su unutar benda bile posve nezamislive. Moglo bi se reći da je s početkom solo karijere za njega počelo novo rođenje.
Nakon što je i službeno objavio da kreće solo putem, s producentom Bobom Ezrinom uspio je okupiti zavidnu družinu vrhunskih glazbenika predvođenu gitaristom King Crimsona Robertom Frippom. Za potonjeg je suradnja s Gabrielom bila prva glazbena aktivnost nakon što je 1974. (privremeno) raspustio King Crimson i gitaru odgurnuo u kut, što zorno pokazuje njegovo poštovanje prema progresivnorock sunarodnjaku. Drugo prestižno ime je legendarni basist Tony Levin, velemajstor inovativnih tehnika sviranja basa i Chapman sticka te najtraženiji basist u povijesti popularne glazbe. O njegovoj vjernosti najviše govori podatak da se gospodin Levin i danas može pohvaliti kao jedini stalni član Peterove pratnje te kao jedini koji je sudjelovao na svim dosadašnjim Gabrielovim albumima. Neobični putovi sudbine htjeli su da je nekoliko godina kasnije udružio snage s Frippom u novoustalim King Crimson. Peterova dugogodišnja suradnika postavio je i američki klavijaturist Larry Fast, bivši član vlastitog projekta Synergy te britanskih prog rock legendi Nektar. Važnu je ulogu na albumu odigrao i izvrsni povremeni gitarist Steve Hunter, koji je u karijeri surađivao s imenima kao što su Alice Cooper, Jack Bruce, Lou Reed itd.
Od svih Peterovih albuma njegov je odlični prvijenac, jednostavno nazvan “Peter Gabriel” ili “Car” (zbog naslovnice), najbliži simfonijskom prog rocku koji je njegovao u Genesisu, što je u skladu s njegovom postupnom evolucijom u samostalnog umjetnika koji je neprestano tragao za novim izražajnim stilovima. Osim prog rocka, na albumu se okušao i u drugim stilovima poput eksperimentalnog rocka, pop rocka, hard rocka pa čak i bluesa te tako uspješno rušio žanrovske granice. Njegova preobrazba od ekscentričnog pripovjedača i glumca različitih uloga do svestranog umjetnika i ikone popularne glazbe potpuno je uspjela već u prvom poglavlju njegova solo puta. “Car” utjelovljuje uspješnu mješavinu Peterove skladateljske prošlosti i budućnosti te nudi visoku razinu zvučnog eklekticizma, koji je postao stalnica njegova solo puta.
Tu razdvojenost između nasljeđa Genesisa i traženja novih zvučnih smjerova odlično utjelovljuje već enigmatični “Moribund the Burgermeister”, u kojem se međusobno miješaju elementi simfonijskog proga, hard rocka i avangarde. Groteskno čudovište Moribund the Burgermeister služi kao metafora za virus masovne paranoje pred umjetno stvorenim, manipuliranim strahom. Orkestralni aranžmani stvaraju dramatičnu atmosferu, dok međuigre gitarskih efekata i ritmički ukrasi kompoziciju cijelo vrijeme guraju u avangardnu tajanstvenost, ako već ne i u komične vode. Vječnozeleni pop rocker “Solsbury Hill”, autobiografski uradak o Peterovu duhovnom iskustvu na vrhu brda Solsbury, gdje je puno razmišljao o svojem rastanku s Genesisom i o novim izazovima koji su se odjednom otvorili pred njim, i danas je jedna od njegovih najomiljenijih i najprepoznatljivijih klasika. Tu se prvi put otvoreno očituje njegov izniman smisao za stvaranje pop rock standarda, koji je doduše pokazao već u Genesisu (“I Know What I Like”), ali ni izbliza na tako osoban i ambiciozan način. Ilustrira i njegovu iznenadnu promjenu u ulozi pisca tekstova, jer su se većini teško razumljivi nadrealistički i metafizički tekstovi iz doba Genesisa povukli u korist osobnijih pogleda na svijet. Lagana akustična melodija spojena je s radosnim vokalnim izrazom koji dolazi iz dubina Peterova srca i izražava novootkrivena duhovna nadahnuća, koja je u to vrijeme pronašao u aktivnostima poput joge, vrtlarenja, bioenergetike i ponajviše sviranja klavira.
“Modern Love” je s tekstom koji sadrži brojne nestašne seksualne aluzije zanimljiv hibrid između popa i progresive. Moglo bi se reći da je njime prvi put afirmirao svoj prepoznatljivi eksperimentalni art pop. Peterov teatralni način pjevanja ovdje je, za razliku od njegove budućnosti, još prilično sličan onome iz doba Genesisa. Njegovo odlično pjevanje prate sočne Fastove dionice na hammondici i odebljani hard rockerski rifovi na gitari. “Excuse Me” je zabavna burleska na kojoj Gabe dokazuje da je oduvijek imao izvrstan smisao za crni humor. Nakon uvoda sa šaljivim vokalnim “Barbershop” harmonijama nastupa komičan ritam i Peterovo grimasno pjevanje. U tekstu se osjeti jetka satira na prazninu slave i pretjeranog materijalnog bogatstva. Iznimno simpatična britanska ekscentričnost i društvena satira kojom se ponosi ova skladbica svidjela bi se po mojem mišljenju i Franku Zappi, jednom od rijetkih glazbenih velikana s kojima Gabe u karijeri nažalost nije dobio priliku surađivati. “Humdrum” je još jedan od vizionarskih uradaka, izvrsna skladba različitih raspoloženjskih motiva, koja se ponosi izuzetnom vokalnom toplinom, a ujedno predstavlja i Peterovo prvo bavljenje elementima etno glazbe. Ti će elementi u nastavku njegove karijere poprimiti epske razmjere.
“Slowburn” je izuzetno zanimljiv križanac između progresive, hard rocka i pompa s vokalnim harmonijama, udarnim rifovima i klavirskim ubacima na koje bi bili ponosni i neki Queen. Dramatičan refren odlično se uklapa u apokaliptični tekst, dok je završetak na klaviru jedan od najdirljivijih trenutaka cijelog albuma. “Waiting for the Big One” je neobičan blues eksperiment i kao takav daleko je najmanje zanimljiv uradak na albumu, jer je blues po mojem mišljenju jedan od rijetkih žanrova u kojem se Peterov vokalni pristup osjeća neugodno. Zato ne iznenađuje njegov prilično grotesktan pokušaj mijenjanja boje glasa, u kojem više podsjeća na nekog prilično preplašenog Ozzyja Osbournea nego na samoga sebe. Jedino što je na toj razvučenoj skladbi privlačno jesu izvrsni aranžmani u spoju udarnih gitarskih rifova, klavira i klavijatura.
Gabeovo koketiranje sa simfonijskim prog rock nasljeđem ponovno se potvrđuje na izvrsnom epu “Down the Dolce Vita”, gdje kraljuju grandiozni orkestralni aranžmani i potentne gitarske dionice. Tu se, ponajviše zahvaljujući fenomenalnom pjevanju i dramatičnim simfonijskim ukrasima, ponovno potvrđuje stara dobra genesisovska teatralnost. I tekst je jedan od najboljih na albumu, jer je riječ o inteligentnoj kritici ratnih besmislica. Vrhunac samostalne izražajnosti i zrelosti predstavlja potresna završna balada “Here Comes the Flood”, u kojoj se već može naslutiti umjetnikova skladateljska budućnost. Njegova pretresna pjevačka izvedba u kojoj upozorava na tragične posljedice čovjekove nepromišljene igre s okolišem uz osjetljivu klavirsku pratnju i suptilne gitarske solaže u trenutku se usidri u srce. To je skladba za sva vremena, koja nedvojbeno predstavlja jedan od vrhunaca njegova solo puta. Njezinu rearanžiranu verziju moguće je naći na Frippovu solo prvijencu “Exposure” (1979).
“Peter Gabriel (I)” je izvrstan prvijenac koji je najavio veličanstvenu solo karijeru jednog od najoriginalnijih glazbenih umjetnika posljednjih desetljeća. Nakon njega slijedila su još tri albuma istoimenog naslova, kojima su Gabeovi privrženici dali redne brojeve izdanja odnosno nazvali ih po njihovim naslovnicama. Ne treba zanemariti činjenicu da je Peter u vrijeme izlaska svojeg prvijenca još uvijek bio mlad glazbenik (27 godina), gladan novih glazbenih i životnih izazova, a pritom je već imao dovoljno iskustva da se nimalo nije uplašio nekih eksperimenata koji bi unutar Genesisa bili praktički nezamislivi. U svijetu progresivnog rocka odavno je nosio status besmrtne ikone, dok su pop i art rock tim činom dobili jednog od svojih najvećih heroja. Peterovu neukrotivu stvaralačku slobodu kojom u trenutku zagrli slušateljeve najdublje emocije moguće je osjetiti kroz cijeli album. Već prvo poglavlje njegove karijere zorno izražava postupno sazrijevanje te osebujan most između traženja novih glazbenih izazova i veličanstvenog nasljeđa.
Postava
Peter Gabriel – vokal, klavijature, flauta, snimač
Robert Fripp – električna gitara, klasična gitara, bendžo
Tony Levin – bas gitara, tuba, voditelj Barbershop kvarteta
Larry Fast – klavijature i programiranje
Steve Hunter – električna gitara, akustična ritam gitara, pedal steel
Allan Schwartzberg – bubnjevi
Jim Maelen – udaraljke, Barbershop
Jozef Chirowski – klavijature, Barbershop
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dick Wagner – prateći vokali, gitarske solaže na “Here Comes The Flood” te na završetku “Slowburn”
Londonski simfonijski orkestar na “Down The Dolce Vita”
Michael Gibbs – dirigent i aranžer
Produkcija
Bob Ezrin
Popis skladbi
1. Moribund The Burgermeister
2. Solsbury Hill
3. Modern Love
4. Excuse Me
5. Humdrum
6. Slowburn
7. Waiting For The Big One
8. Down The Dolce Vita
9. Here Comes The Flood
