Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gabriel, Peter
Izdavač: Charisma Records
Izdanje: 1978
Trajanje: 41:29
Ocjena: 4.5/5
Na svojem drugom samostalnom izdanju genijalni pjevač Peter Gabriel konačno je sa sebe sastrugao ustaljenu sliku teatralne prog rock ikone s lisičjom maskom, koja se zadržala još iz njegovih dana s Genesis, te se preko široke palete eksperimentalnih zvučnih vizija predstavio kao žanrovski potpuno slobodan glazbenik kojem je progresivnost bila nezamjenjiv način glazbenog izražavanja. Nakon izlaska odličnog istoimenog prvijenca, kojeg je šira publika najviše zapamtila zbog autobiografskog hita “Solsbury Hill”, bio je odlučan da iz sebe ukloni i posljednje ostatke nasljeđa Genesis te zelenom zastavicom pomahati neograničenom zvučnom eksperimentalizmu.
Za razliku od relativno uspješnog prvijenca i njegovih kasnijih izdanja, koja su postigla zavidan komercijalni uspjeh, “II” ili “Scratch”, kako ga neki vole zvati zbog odlične naslovnice Storma Thorgersona, bio je u tom pogledu priličan ružni pačić, jer osim na domaćem britanskom terenu nije postigao nikakav zapaženiji plasman na svjetskim glazbenim ljestvicama. Isto tako mu nije donio nijedan hit, iako se na njemu nalazi poprilično blistavih bisera uz koje se art rock sladokusci i danas oduševljeno oblizuju. Za razliku od mišljenja većine kritičara, koji “II” obično shvaćaju olako i pripisuju mu rubnu ulogu unutar Gabeove diskografije, riječ je o jednom od njegovih najdotjeranijih izdanja na području eksperimentiranja s eklektičnim zvučnim kulisama i isprobavanja različitih žanrovskih terena.
Glavni razlog niskog profila ovog izvrsnog albuma, uz koji će se zacijelo osmjehnuti svi zanesenjaci prog rocka, leži u tome što je “Scratch” plod Peterove uske suradnje s poglavarom King Crimson, Robertom Frippom, koji je ovdje nastupao u ulozi glavnog gitarista i producenta. Njegovi zaštitni gitaristički zahvati prisutni su kroz većinu albuma, dok je produkcija zahvaljujući škrlatnom kralju diktatorskih manira “kriva” za osjetno mračniju atmosferu u usporedbi s Peterovim prvijencem. Među paletom vrhunskih glazbenika (kao i obično) ističe se njihov nezamjenjivi drugar Tony Levin na bas gitari, koji je pridonio nekoliko doista monumentalnih bas linija. Vrlo važnu ulogu na albumu odigrali su i klavijaturist Larry Fast (ex-Synergy, Nektar) sa svojim sintetizatorskim kraljevstvom te bubnjar Jerry Marotta, koji je u Peterovu prateću postavu unio zavidnu mjeru impulzivnosti. Danas su oboje članovi Levinova samostalnog banda, što dodatno svjedoči u prilog Peterovoj ulozi izvanrednog povezivača različitih glazbenih talenata.
Uz takve majstore svojih instrumenata doista ne iznenađuje vrhunska razina izražajne i tehničke dotjeranosti, kao ni posredovanje inovativnih zvučnih tehnologija po kojima je Peter oduvijek slovio. Njegovi se tekstovi ovaj put dotiču vrlo širokih tema i osjećaja poput ljudskih sloboda, diskriminacije, naivnosti, otuđenosti i čežnje za domom. Do njegove uloge borca protiv rasizma i karizmatičnog buditelja na području ljudskih prava nije bilo više daleko. Pritom najviše fascinira Peterova postupna evolucija u ulozi pjevača, jer je teatralni pjevački stil iz doba Genesis u ovoj fazi karijere već oplemenio dodatnim vokalnim pristupima, zadržavši pritom svoju prepoznatljivu, visoko karizmatičnu boju glasa.
Album cijelo vrijeme pluta između raznovrsnih žanrovskih elemenata, pri čemu se zorno osjeća kako je legendarnog umjetnika tjerala neukrotiva želja za vlastitom prepoznatljivom artističkom ekspresijom kojom je publiku neprestano upozoravao da je postao puno više od samo bivšeg pjevača Genesis. Naelektrizirani “On the Air”, u kojem je uspješno spojio hard rockersku udarnost i prog rock pompoznost, jedna je od najboljih uvodnih skladbi u njegovoj karijeri. Vratolomni gitarski rifovi u tren oka zarežu u kosti, dok teksture sintetizatora unose potrebne doze suptilnosti. Sve skupa povezuje Peterov nevjerojatni vokalni karizmatični nastup, koji posreduje duhovit tekst o siromašnom radijskom voditelju. Za prvi stilski kontrast pobrinuo se već razigrani “D.I.Y.”, u kojem Peter zvuči kao nekakav nestašni klinac koji upire prstom u cijeli svijet. Njegova vokalna ekspresija, položena na impulzivnu akustičnu pratnju, odlično se uklapa u lirsku kritiku svih suvremenih mazala i lažnih proroka. Zvuci zujanja muha najavljuju “Mother Violence”, jednu od njegovih najljepših balada, koja je izgrađena na romantičnoj akustičnoj melodiji. Na ovoj previđenoj, posve unikatnoj, pastoralnoj klasici, koju je napisao zajedno sa svojom prvom suprugom Jill, u tekstu se dotiče straha, koji je obično glavni uzrok nasilja.
Striček Gabe ne bi bio bivši pjevač Genesis da s “A Wonderful Day in a One-Way World” nije stvorio barem jednu sarkastičnu burlesku, koja se napaja britanskim crnim humorom. U njoj na simpatičan način parodira malograđanštinu, što će nekoliko godina kasnije ponoviti hitom “Big Time”. I epski “White Shadow”, u kojem blistaju ambijentalni valovi sintetizatora, veličanstvene dionice na slide gitari, a da o Frippovu prepoznatljivom, shizoidnom soliranju i ne govorimo, jedka je satira na račun kapitalizma. Zbog snažne simfonijske naravi tu se najviše može naći paralela s Peterovim nasljeđem iz doba Genesis. “Indigo”, u kojem pripovijeda o teškom rastanku od voljene osobe, dirljiva je balada raznovrsnih zvučnih paleta. Peter ovdje pjeva sa srcedrapateljnom melankolijom, dok se u pozadini preljeva šarolik skup instrumentalnih ukrasa predvođen značajnim dionicama na sintetizatorima. “Animal Magic”, drugi šaljivi trenutak albuma, zanimljiv je hibrid blues burleske sa salonskim dionicama na klaviru i simfonijskog rockerskog veličanstva. Gabeova vokalna i lirska ekspresija dok pripovijeda priču o luzeru koji se u želji da postane “pravi muškarac” pridruži profesionalnoj vojsci, kao da se topi od crnog humora.
Jedan od vrhunaca albuma predstavlja ambijentalno-avangardni “Exposure”, koji će zasigurno očarati sve ljubitelje King Crimson, jer sadrži dobrog starog striku Boba u svom veličanstvu njegovih poznatih frippertronics (posebnih snimljenih zvučnih uzoraka, koje posreduje preko efekata na električnoj gitari). Interakcija između Frippovih gitarskih umjetnina, Levinovih melodičnih bas linija i Peterovih, neprestano promjenjivih, vokalnih faza nevjerojatna je te stvara izniman, orijentalno obojen, ugođaj. Svi vi koji ste se slučajno igrali divljom fantazijom o tome što bi se dogodilo da je Gabriel ikad gostovao u King Crimson, ovdje dobivate najbližu aproksimaciju tog fantaziranja. Nešto drukčija verzija ove klasike nalazi se na Frippovu istoimenom prvijencu iz 1979. Balada “Flotsam and Jetsam”, začinjena jazzom, dirljiv je vokalni i lirski prikaz neuspjele međuljudske veze, koju dodatno oplemenjuju zaobljene bas linije te duhovite klavirske poteze. “Perspective” je razigran hard rockerski eksperiment s duhovitim uloscima na saksofonu i klaviru. Peterovoj nonšalantnoj pjevačkoj izvedbi društvo prave nabrijane prateće vokalne harmonije. Nostalgična balada “Home Sweet Home” dirljiv je završetak albuma na kojem se Gabe tijekom melankolične vokalne izvedbe poigrava za njega netipičnim elementima countryja, soula i jazza.
Drugo poglavlje Peterove samostalne karijere izvrstan je eksperimentalni gulaš koji predstavlja umjetnika u ulozi neumornog pustolova na području izražavanja eklektičnih zvučnih ekspresija kojima je potvrdio neprestano artističko sazrijevanje. Moglo bi se reći da je na njemu pronašao vlastiti stil progresivno rockerskog izražavanja kojim je gotovo posve pokopao svoje nasljeđe Genesis. Za sve one kojima se slučajno ne sviđa njegovo kasnije, visoko sofisticirano eksperimentiranje sa svjetskom glazbom i pop rockom, ovo je takoreći idealan izbor. “II” je u svojoj potpunoj kompozicijskoj spontanosti i (za Gabeove uobičajene prilike) grubi produkciji posve unikatno izdanje Peterove diskografije, što je jedan od glavnih izvora njegove šire neshvaćenosti. Kao zanimljivost neka spomenem da je “II” prvotno bio zamišljen kao dio posebne, međusobno povezane trilogije, koju je trebao upotpunjavati zajedno s Frippovim prvijencem “Exposure” te albumom “Sacred Songs” u izvedbi Daryla Halla. Sve tri albume povezivala je produkcija u izvedbi strogog striceka Bobbyja, kojeg se uz Gabea slobodno može proglasiti glavnim “zvijezdom” ovog izvrsnog albuma.
Postava
Peter Gabriel – vokal, klavir, sintetizator
Robert Fripp – gitara
Tony Levin – bas gitara
Larry Fast – sintetizator
Jerry Marotta – bubnjevi
Sid McGinnis – gitara
Bayete – klavijature
Roy Bittan – klavijature
Tim Capello – saksofon
George Marge – snimači na skladbama 6, 8 i 9
John Tims – zvukovi insekata na 3. skladbi
Produkcija
Robert Fripp
Popis skladbi
1. On The Air
2. DIY
3. Mother Of Violence
4. Wonderful Day In A One Way World
5. White Shadow
6. Indigo
7. Animal Magic
8. Exposure
9. Flotsam And Jetsam
10. Perspective
11. Home Sweet Home
