Datum izlaska: 1986.
Izdavačka kuća: ARC Music
Produkcija: Pierre Moerlen
Trajanje: 40:44
Žanr: jazz rock fusion/progressive rock
Ocjena: 6/10
»Breakthrough«, objavljen pet godina nakon prethodnika »Leave It Open« (1981.), označio je povratak francuskog bubnjarskog velemajstora Pierrea Moerlena i njegove jazzrockfusionističke verzije Gong. Album, na kojem se osim Moerlena našao i budući basist Gongzille Hansford Rowe, nastao je u suradnji s članovima švedske progrock skupine Tribute, koji su sa sobom doveli dvije pjevačice, Lenu i Ninu Andersson. One su dale glavnu posebnost ovog albuma – prateće vokalne harmonije, koje su se, uz Moerlenove nepromišljene pjevačke eksperimente, nalazile u inače pretežno instrumentalno usmjerenom jazz rock fusionu koji je vladao na »Breakthrough«. Nešto kontroverzi izazvalo je i to što je album bio inspiriran naukom scijentološke sekte, što je Pierre kasnije, kad je shvatio svoju zabludu, duboko požalio.
Moerlenov pristup jazz rock fusionu na »Breakthrough« se donekle promijenio, i to ne nabolje, jer je sadržavao više sintetički zvučećih sintisajzerskih tekstura zbog kojih su pojedini dijelovi povremeno više nego na jazz rock fusion standarde podsjećali na glazbenu pozadinu Nintendovih videoigara, dok su mjestimice vladali elementi simfonijskog progresivnog rocka osamdesetih, ne toliko drukčiji od onoga što su tada radili Eloy. Takav zvučni trend primjetan je već na uvodnoj »Spaceship Disco«, koja je protkana elektroničkim teksturama i disko ritmovima te zametaliziranim gitarskim pasažama, dok tek nešto tradicionalnog zvuka omogućuju udaraljke predvođene vibrafonom.
»Rock in Seven«, koja u pozadini ima epske ženske vokalne harmonije, nikako se ne može odlučiti koji put odabrati između jazz fusiona, progresivnog rocka i world glazbe. Na kraju odabere neki srednji put koji ne ostavlja impresivan dojam. »Sic 8« donosi moćno gitarsko solo, dok sintisajzerske teksture posve ‘pojedu’ ostale ritmičke elemente. »Poitou« je nešto tradicionalnija tvorevina s većom prisutnošću Moerlenovih udaraljki, dok su poprockerski intonirane »Children’s Dream« i »Portrait« neuspjeli vokalni eksperimenti koji zbog Moerlenova engleskog s jakim francuskim naglaskom ispadaju kao loše šale.
Dominacija sintisajzerskih aranžmana koja vlada na »Breakthrough«, posebno na skladbama s tradicionalnim udaraljkama, kao što je »Romantic Punk«, više bi pristajala nekom novovalnom ili neoprogrockerskom bendu nego Pierreovu jazz rock fusionu. »The Road Out«, još jedan podsmijeha vrijedan vokalni eksperiment s francuskim engleskim, sadrži hard rockerski gitarski riff i solidno solo, što je ujedno i sve što je na ovom uratku vrijedno spomena. Moerlen i društvo donekle se iskupe na završnom epu »Far East«, koji ima puls glazbe Dalekog istoka i povremeno podsjeća na bliski susret Mikea Oldfielda iz njegova manje nadahnutog razdoblja i završne faze kultne skupine Japan.
»Breakthrough«, koji je doduše imao nekoliko zanimljivih ideja, bio je svjetlosnim godinama daleko od najboljih dana Moerlenovih Gong. U mnogočemu je bio proizvod jednog razdoblja i prilično je loše izdržao test vremena. Od članova Tribute do idućeg studijskog albuma, »Second Wind« (1988.), ostao je samo izvrsni gitarist Ake Zieden, njihov najtalentiraniji član.
Autor recenzije: Peter Podbrežnik
Skladbe:
1. Breakthrough (6:00)
2. Spaceship Disco (3:22)
3. Rock In Seven (3:10)
4. Six 8 (4:05)
5. Piotou (3:50)
6. Children’s Dream (3:20)
7. Portrait (4:18)
8. The Road Out (3:25)
9. Romantic Punk (2:17)
10. Far East (6:57)
Pierre Moerlen’s Gong:
Pierre Moerlen – bubnjevi, udaraljke, sintisajzer, vokal, producent
Ake Ziedén – električna gitara
Hansford Rowe – bas gitara
Lena Andersson – vokal
Dag Westling – akustična gitara
Christer Rhedin – solaže na Moogu
Nina Andersson – saksofon, vokal
Michael Zylka – Chapman stick
