Kad pomisliš na Maltu, pomisliš na sunce, vrućinu, morsku hranu i sve prije nego na tamu i melankoliju death/doom metala. Pa ipak, taj mediteranski biser ima razmjerno malu, ali snažnu metal scenu (i u tom pogledu podsjeća na slovensku), toliko snažnu da se prije nekoliko godina na otok preselio čak i Therionov mastermind Christofer Johnsson. Zanimljivo je i to da, ako si možda očekivao da će na malteškoj sceni (s obzirom na morsku lokaciju) prevladavati blesavi power/folk metal bendovi a la Alestorm, Gloryhammer i slični, istina je posve drugačija, jer prevladavaju ekstremniji žanrovi, a na Malti se naposljetku odvija i jedan od poznatijih festivala specijaliziranih za doom, Malta Doom Metal Festival (na kojem su prije nekoliko godina svirale i naše Mist). Velik komadić šarolikog mozaika malteškog metala svojim prvijencem Sigil of the Pilgrim Sun dodaju death/doomeri Pilgrimage.
Malteško-nizozemska veza počela je s radom prije nepune četiri godine, kad su se u trenutačnoj postavi udružili Eric Hazebroek (ex-Stream of Passion, Vetrar Draugurinn), Sean Pollaco (ex-Weeping SIlence) i Dino Mifsud Lepre (Victims of Creation), a postavu na ploči zaokružuje vokalist Dario Pace Taliana (Weeping Silence). Sigil of the Pilgrim Sun izašao je u posljednjim izdisajima prošle godine i svakako je jedno od zanimljivijih izdanja žanra u 2021. Pilgrimage su prvijenac 2019. prvi put najavili singlom Voyage to the End of Time, koji je istodobno reprezentativan za ploču kao cjelinu, a opet nije otkrio previše.
Odmah na početku treba reći da je Sigil of the Pilgrim Sun prilično zahtjevan za slušanje. U dobrih pedesetak minuta nižu se naime sedam skladbi prosječne duljine sedam minuta, što će za »casual« slušatelja svakako biti poveći zalogaj. No upravo je to najveća vrlina i odlika ploče, jer unatoč monolitnom i zgusnutom izgledu nagrađuje ustrajnost i tek nakon nekoliko slušanja otkriva svu svoju mračnu ljepotu. Pilgrimage veličanstvenu, mjestimice čak svečanu zvučnu sliku grade na više temelja. Jednom prevladavaju teški, monolitni i monotoni, gotovo funeral doom trenuci, koji slušatelja u gomilicu mesa i kostiju samelju poput nekog lovecraftovskog drevnog božanstva (»Rise from you slumber/And tear the world asunder pjevaju Pilgrimage u She Who Wakes From Slumber«, što nehotice podsjeti na središnje Lovecraftovo božanstvo, dakako Cthulhua), a drugi put uho poput nekih ticala preplave zarazne i učinkovite melodije. Hazebroekov gitarski rad naprosto je zapanjujući, jer zna ponuditi i razorne rifove, i prekrasne melodije, i dulje instrumentalne dionice. U tome mu društvo pravi čvrst i pouzdan ritam dvojac Pollaco/Lepre, koji se brine za sporu, otpužuću i valjajuću podlogu.
Cjelini točku na i stavlja izvrsna Darijeva vokalna izvedba, koja većinom zvuči drhtavo, zvjerski i brutalno, a raznolikost na više mjesta donosi recitiranim stihovima (ponajprije u Dream Rivers Lachrymose) i govorenim dijelovima (kojima dodaje malo gothic prizvuka), dok odlučnim i uvjerljivim growlom podsjeća na mladog Nicka Holmesa (Paradise Lost) ili Paula Kuhra (Novembers Doom). Zahvaljujući jasnom i razumljivom glasu bez poteškoća dolaze do izražaja i poetski, lirski tekstovi za koje je jasno da je u njih uložen velik trud, jer su promišljeni i nikako nisu napisani na prvu loptu.
Sigil of the Pilgrim Sun dobar je, štoviše vrlo dobar death/doom metal album koji će uvjeriti i fanove starih klasika My Dying Bride i Paradise Lost, brutalnijih i težih trenutaka Novembers Doom, veličanstvenih i uzvišenih While Heaven Wept, kao i novijih predstavnika žanra poput Ahab i Hooded Menace. Lijepo je čuti i da mu ne ponestaje »momenta« i da se njegova druga polovica pokazuje čak jačom od prve, što mu uspijeva ponajviše nešto bržim pritiskom na gas pri kraju Through the Well of Starlight, melodičnim dionicama Silent Descent Into Solitude i apsolutnim vrhuncem s epskim završnim Nothing But Death. Prvijenac Pilgrimage krasi nešto što doista uspijeva rijetkim albumima; sa svakim slušanjem urezuje se dublje i dublje u uši, jer je višeslojan i svoju veličinu otkriva polako i nenametljivo. Zato kreni na taj malteško-nizozemski death/doom hodočasnički put.
4/5
