Lokacija: Orzinuovi (Brescia) / Buddha / Italija
Datum: 23.02.2008
Popis nastupajućih sastava:
MANILLA ROAD (SAD) HELSTAR (SAD) CLOVEN HOOF (VB) STEEL ASSASSIN (SAD) SABOTAGE (ITA) ELIXIR (VB) ADRAMELCH (ITA) TARCHON FIST (ITA) FROZEN TEARS (ITA) ALLTHENIKO (ITA) BERSERKER (ITA)
Play It Loud! II. Festival 2008, u malenom gradiću Orzinuovi, 30 km udaljenom od Brescije, s nekoliko živih fosila na čelu! Nemoguće mu je odoljeti! Ta se usporedba odnosi ponajprije na niz godina neaktivnosti i mirovanja (Elixir, Cloven Hoof, Helstar, Steel Assassin, Sabotage) ili pretežnu koncentraciju na koncertne pozornice SAD-a (Manilla Road, Helstar). Kad se vrag poigra, stvari idu svojim tokom i izgubiš kontrolu. Tada je najbolje sve prepustiti struji, pa što bude, bit će. Naime, lijep dio zainteresiranih u zadnji je čas otkazao izlet u Italiju na ovaj privlačni jednodnevni festivalčić (začepljeni dišni putovi, čuvanje djece,…). Mogu požaliti. Ali bit će još prilike! Jednom. “Play It Loud festival II.” organizira izdavačka kuća My Graveyard Productions i ove je godine veliki naglasak bio na domaćim sastavima. Oni su usredotočeni pretežno na oglodanu heavy metal tradiciju, nabijenu vrelom melodičnošću. Ljubav prema operi Giuseppea Verdija i danas se nezadrživo pretače kroz žile nadobudne talijanske metalske generacije. Ovogodišnji festival obećavao je mnogo jaču listu nastupajućih, ponajprije više zanimivih legendarnih imena svjetske metal scene, no unatoč tome svejedno je pružio izvanrednu podršku domaćoj sceni. U zraku je vladala magija.
Srećom me je od samoće na putu spasio čvrsti dio naše ekipe u scenariju rokade “bolesni Rok za zdravog Roka”. Zdravi Rok tako je preuzeo inicijativu nad koncertnom fotografijom i prepustio metal jarcu mojeg kova da se slobodno stopi s čarolijom metal glazbe.
Talijani su nevjerojatni organizatori. Kapa dolje. Više o tome u završnom odlomku. Buddha Rock Cafe prostor je u kojem se odvijao “Play It Loud II. 2008”. Naći ćeš ga posve jednostavno. Čim se dovezeš u gradić Orzinuovi iz smjera Brescije, vidiš s desne strane veliku ploču s natpisom i strelicom ulijevo. Skrenuti moraš odmah, na prvom odvojku, iza ploče “Buddha Rock Cafe”, u industrijsku zonu. I Grad grešnog užitka ti ne uteče. Naravno, kasnili smo! Stigli smo oko 16.00 sati, a u međuvremenu su svoje na festivalu već odsvirali domaći Berserker, Tarchon Fist, Frozen Tears i Alltheniko.
Buddha Rock Cafe prima otprilike 1500 do 1800 ljudi, računajući i balkone. Riječ je o odličnom ambijentu s kapacitetom koji još taman hvata domet klupske scene. Kvadratni metar više i već bi se moglo govoriti o dvoranskoj atmosferi. Klub ima zgodnu unutrašnjost (toaleti su pritom svakako izuzeti), namijenjenu ničemu drugom nego “headbang” odklopu i prepuštanju naletu teških zvukova. Za sve je bilo pobrinuto. Posjetitelji su mogli kupovati majice najzloglasnijih sastava, birati između mora našivaka i ostale metal drogerije, bižuterije, naslađivati se gomilama rijetkih CD-ova koji su se mogli kupiti… ukratko, pravi metal praznik. Talijanska publika djelovala je kao jedno tijelo. Koža, prošivene “jeans” jakne, vojničke čizme, bijele poluvisoke “puma”, uske trapericе,… To je to. I naravno, marljivo se zalijevala alkoholom. Ta vjernost metal publike izvođačima, koju nigdje ne doživiš tako intenzivno kao u takvim trenucima, uvijek ostavlja poseban pečat.
No hajdemo konačno na pozornicu.
ADRAMELCH:
Talijanski kvintet u jednosatnom je repertoaru nanizao mješavinu klasične starudije odjevene u dimenziju ranih Queensryche iz “Warning” ere, s pjevačem u središtu koji je namjerno oponašao Geoffa Tatea, kako izgledom (šaka briljantina, začešljana frizura, tamne naočale), tako i stilom pjevanja. Gitarski dvojac briljirao je u harmonijama, sastav je bio precizan i silno vatren u izvedbi, kinetika je pak bila prilično statična, pa dosadna za gledanje. Pjevaču bi dobro došla promjena izgleda (kad se sprema na pozornicu), a ni ostali članovi nisu daleko od toga. Puno vježbanja u studiju očito im pojede sve vrijeme. Ipak, izgled je jednako važan kad gradiš svoje ime. Tehnički su dečki perfektno potkovani. U zvuku problem apsolutnog preglasavanja gitara preko vokala, na što je s pozornice nekoliko puta upozorio i pjevač, koji je omatao zapešća oko ušiju kako bi se uopće čuo kad je uzimao najviše stihove. Adramelch su još jedan talijanski sastav koji potvrđuje trenutačni snažni renesansni procvat klasičnog heavy metala u Italiji, s epski simfonijskim dodirom. Lijepa predstava.
Set lista Adramelch:
1. I’ll Save The World
2. Cluny Calls
3. Zephirus
4. Broken History
5. Tides
6. Dreams
7. Was Called Empire
ELIXIR:
Legende New Wave Of British Heavy Metala bile su među atrakcijama ovog festivala. Prije dvije godine ponovno su se probudili u svijetu živih! Njihov prošlogodišnji come back album “Mindcreeper” potvrđuje da su Elixir još uvijek krvožedna beštija koja se neće tek tako predati. Kvintet jaši nadasve samouvjereno, iskusno, zapravo vrlo rutinski. Na licima se dečkima čita koliko uživaju što opet mogu zajedno dijeliti pozornicu. Pjevač izvanrednog karizme svojom je frizurom nehotice podsjećao na našeg Avtomobila Marka Vuksanovića, sa šarmom zrelih godina boje Saxonova šefa Biffa Biforda. Klasični detonatori, prave male heavy metal biblije, publiku koja je isprva bila nešto suzdržana, jer na pozornici su Englezi i nešto manje poznato ime, korjenito su digli u zrak i galop! Kvintet je ponudio izvanredan zvuk, veliku dozu pozorničke dinamike i vatrenosti. Elixir se oglušuju o dvostruku bas bubanj pedalu. Oba gitarista ravnopravni su solisti, u harmonijama sve vrijeme usklađeno jašu jedan uz drugoga. Ime Elixir, koje je danas praktički zaboravljeno i zakopano duboko u prašnjavim metal arhivima, oživjelo je. Elixir posjeduju izniman čar. Dečki! Želim vam da uspijete vratiti svoje ime na scenu kakvom konkretnom turnejom uskoro.
Set lista Elixir:
1. Star Of Beeshan
2. Trial By Fire
3. Don’t Trust The Preacher
4. Mindcreeper
5. Son Of Odin
6. Pandora’s Box
7. Sovereign Remedy
8. Death Toll
9. Knocking On The Gates Of Hell
10. Treachery
SABOTAGE:
Posljednji talijanski bend večeras na programu bili su Sabotage. Sjeća li se tko Morbyja iz sastava Domine? Gledali smo ih 30. siječnja 2000. u ljubljanskom K4 u paketu s Riot, Anvil i Agent Steel. Pustimo dane slavne prošlosti na miru. Adolfo Morviducci, kako se Morby zapravo zove, sa sastavom Sabotage na talijanskoj je glazbenoj sceni prisutan još od 1981. Postava Morby (Domine, ex-Labyrinth), Marco Venutelli (gitara), Henry Caroli (bas gitara), Dario Caroli (Bud Tribe) na bubnjevima nedavno se ojačala još jednim gitaristom (nažalost ne uspijevam iskopati ime) pa djeluje ponovno oživljena kao kvintet. Očito festival samih reunijona, jer su Sabotage upravo potpisali ugovor s izdavačkom kućom My Graveyard Production za izdavanje posve novog albuma i ponovno izdanje prva dva albuma “Hoka Hey” i “Behind The Lines”. Za mnoge u dvorani jedan od najiščekivanijih događaja festivala. Sabotage su jedan od najstarijih talijanskih metal sastava. Ovaj je nastup nosio veliko simboličko značenje za talijanski heavy metal. Riječ je o legendarnom sastavu. No omotanom u izvanrednu epsku melodičnost, iako crpi iz temelja N.W.O.B.H.M.-a. Morby je s godinama sve bolji. Vokalom je doslovno svukao kožu s publike. Izvanrednim podžirivanjem pokrenuo je baš cijelu dvoranu, i parter i balkon. Ruke su bile u zraku. Sastav je priredio odličnu jednosatnu egzekuciju svog klasičnog materijala, na koji su domaći čekali dugi niz godina da ponovno zaživi na koncertima. Temperamentan, uživljen nastup, odsječen do kraja. Čvrsta, jedinstveno kompaktna jedinica, to su “novi – stari” Sabotage. Naravno, točka na “i” je Morbyjev ubilački operetni vokal koji osupne u najvišim registrima. Samo koliko snage i melodije izvuče iz sebe kad je najviši! U srednjim do niskim registrima zloban je i mračan, što je naprosto idealno za Sabotage. Odličan koncert! Dečki, izbacite što prije novu ploču!
Set lista Sabotage:
1. Hot Zone
2. Mothers
3. Riding Through The Dark
4. Anguish
5. I Believe
6. Promised Land
7. Victim Of The World
8. Nightkiller
STEEL ASSASSIN:
I Amerikanci su bili vrući. Njihova verzija prljavog, klasično naoštrenog heavy metala, otrcanih, staromodno školskih elemenata, mračnosti tu i tamo, naravno nije ostavljala publiku ravnodušnom pod pozornicom. Steel Assassin također su legende, čiji početak obilježava još kraj sedamdesetih. Nažalost, sastavu nije bio suđen procvat. Članovi su se zato probijali kao glazbenici, radeći na raznim projektima, a tek u prosincu 2007. izbacili su svoj prvi službeni studijski album naslovljen “War Of The Eight Saints”. Naravno, među Steel Assassin nije bilo tako intenzivne klime kao kad su svirali Sabotage. Postavu čine John Falzone na vokalu, koji je stigao iz sastava Triphammer, i odličan gitarski dvojac Kevin Curran / Mike Mooney, a zaokružuje je izgrađena ritam linija koju predstavljaju Phil Grasso (bas gitara) i Greg Michalowski (bubnjevi). Večer u znaku kvintetâ dakle se još kako nastavljala. Vokal usmjeren nešto niže, ali bez preskoka i u najviše registre. U višim je registrima vokal dobivao na vrištavoj grlenosti, s više mračne primjese i manjom dozom melodije. Steel Assassin imali su prilično problema sa zvukom. Od viđenih sastava izvukli su daleko najkraće što se zvuka tiče. Prve tri skladbe bas je ružno probijao preko svih instrumenata, vokal je na trenutke odnosilo, prekrivao ga je zvuk gitara. Zatim su bas popravili previše dobro pa ga praktički više nije bilo čuti. I obje gitare imale su zamuknut, prigušen, “zbijen” zvuk koji kroz Flyin’ V Gibson ljepotu inače izuzetno skladnog djela nikako nije doživljavao pretjeran procvat, što se odražavalo u samoj dinamici i disanju zvuka. Sastav se time definitivno nije opterećivao. Iscijedio je iz sebe svoj maksimum, baš kao prethodnici i kao što će učiniti i sljedeći u nizu nastupajućih festivala. Steel Assassin napokon su sve stvari doveli pod krov i tako su još jedni od velikih povratnika na scenu! Bostonski kvintet zapravo je ostao veliki dužnik, kojem priuštimo da nas u idućim godinama svojim novim opusom što više razvaja i mazi.
Set lista Steel Assassin:
1. Spartacus
2. Hawkwood
3. Curse Of The Black Prince
4. Attila The Hun
5. Sword In The Stone
6. Crusader
7. Barabbas
8. Hill Of Crosses
9. Merchants Of Force
10. Executioner
CLOVEN HOOF:
Cloven Hoof sam nestrpljivo iščekivao. Još jedni iskopani N.W.O.B.H.M. prvaci. Pravo blago! Kvartet! Rus North (vokal), Lee Payne (bas gitara, prateći vokal), Ben Read (gitara) i Jon Brown (bubnjevi). Nevjerojatan je bio pogled na usijane glave prvih redova koje su vladale stihovima okamenjenih klasika osamdesetih tog, do nedavno od Boga zaboravljenog sastava. Nema ljepšeg osjećaja nego kad možeš tako jednostavno rukovati publikom koja ti se nezadrživo predaje. Cloven Hoof nikako nisu štedjeli energiju. Rus kao vođa i glavni komunikator s publikom djeluje, kao i njegovi kolege, nevjerojatno svježe i zauzeto na pozornici. Najskočitiji su na pozornici Rus i Lee. Osobito je basist Lee isijavao nevjerojatnu zagrizenost dok je divlje čupao i trčao po pozornici tijekom koncerta. Možda gitaristu Benu Readu ne bi škodio malo manje suzdržan pristup. Tijekom koncerta neprestano je stajao na jednoj jedinoj točki s koje se nije previše pomaknuo. Bez kontakta s publikom, što je šteta. Ako si na poziciji gitare u sastavu koji svira heavy metal, aktivno kretanje je nužno, a oprošteno je jedino Tonyju Iommiju. Ben je naravno tercne harmonije odsvirao preko efekta i u solažama se utjecao obilnom debljanju zvuka wah-wah efektom. Sastav je ponosno pozdravio izlazak svog novog albuma “The Definitive Part One”, koji je izašao samo tjedan dana prije nastupa (15.02.2008) na ovom festivalu, te je set listu začinio novim materijalom. Cloven Hoof na “Play It Loud II.” festivalu. Još se uvijek štipam je li to istina? Cloven Hoof maksimalno su iskoristili jednosatni repertoar. Ponudili su odličan zvuk, zajedno s nekim fenomenalnim klasicima. Izniman preplet udarne rifovske vožnje, kombinirane s umirenim epskim pasažama. Rusov vokal rado preskoči srednje registre. A kad skokovito dođe u najviše, dobiva tipično “Halfordesque” vrištanje najčišće branše. Povratak Cloven Hoof na scenu jedna je od najljepših vijesti u ovom trenutku! Metal pioniri ustaju iz grobova! Šteta što su najavljeni N.W.O.B.H.M. festival u Ateni morali otkazati. Tamo su za svoje nastupe već bili potvrđeni: Tygers of Pan Tang, Jaguar te junaci “Play It Loud Festivala II.” Cloven Hoof i Elixir.
Set lista Cloven Hoof:
1. Inquisitor
2. Nova Battlestar
3. Astral Rider
4. Kiss Of Evil
5. Gates Of Gehena
6. King For A Day
7. Mistress Of The Forest
8. Road Of Eagles
9. Mutilator
10. Layin’ Down The Law
HELSTAR:
Za klasične “hevičare” možda ružno pače festivala, jer su Helstar oni čelični “old school speed” metalci koji se nezadrživo bave elementima najplemenitijeg “thrash” pionirstva i ne poznaju nikakvu šablonsku melodičnu ljepotu. Sastav poznaje samo jednu brzinu. Onu koju još nisu izumili. Šestu. Umirao sam od želje da napokon ugledam ovu fenomenalnu postavu koja se u osamdesetima svojim četirima klasicima “Burning Star”, “Remnants Of War”, “A Distant Thunder” i “Nosferatu” duboko upisala u srca štovatelja bestidno arogantnog juriša, koji ultrazvučno u svom metal bijesu ostvaruju samo jedinstveni Helstar. Postava se okupila u onom “Remnants Of War” izdanju: James Rivera (vokal), Larry Barragan (gitara), Rob Trevino (gitara), Jerry Abarca (bas gitara) i Russell DeLeon (bubnjevi). Magično. Teksaški dečki iz Houstona dopetljali su se na pozornicu kroz uvod Ennija Morriconea “Za šaku dolara”, a zatim bezobzirno i svim sredstvima udarili po dvorani svojim eksplozivom. Sastav je prošle godine izdao “Sins Of Pasts”, stari materijal odsviran posve iznova. Ovaj je odlično poslužio za prethodno uigravanje. Korisna poteza. No glavnina materijala s tog albuma prenesena je i uživo. Osim toga, na “Sins From Past” već su dvije posve nove Helstar skladbe. Sastav je u Italiji za svoj nastup između njih izabrao Tormentor, koji sadrži karakteristične “Nosferatu – A Distant Thunder” era elemente. Dečki su rušili klasicima Evil Reign, Angel Of Deathe, Tyrannicide, Dracula’s Castle, Harker’s Tale, Run With The Pack, King Is Dead, Rhapsody In Black, koja se prelila u definitivni Helstar klasik Baptized In Blood, Burnig Star i Scorcher. Ludnica. Intenzitet je bio tolik da se dvorana pretvorila u pravi poligon za mosh pit, gdje se nisu birala nikakva sredstva za prolijevanje krvi. Rat i potpuni kaos! Ljude je trgalo na komade!
Helstar su na pozornici djelovali daleko najdivljije među svim sastavima. Zdepasti, mali, gotovo meksički vragolani, gnječili su instrumentarij tako zauzeto da je bilo samo pitanje vremena kad će iz njega početi letjeti drvene iverje i piljevina. Dvojac Trevino/Barragan blistao je u kompaktnosti, izvanrednom osjećaju i praćenju jedan drugoga. Ludi basist Jerry Abarca ložio je na pozornici daleko najviše energije među svim članovima Helstara. Bio ga je pun pozornica. Zvuk je bio fantastičan. Uz sve to plemenito povampireno rifanje, bas gitara je udarala kroz zvuk s otrovno volumenoznim rezom. Razgovijetno su detonirale i dvostruke riff kvinte Jerryja. Prava personifikacija Helstara, prva figura, nezamjenjivi James Rivera, odvezao je posve suvereno svoj nastup. Njegovo pjevanje oduzimalo je dah. Čovjek nije izgubio ni trunku svoje snage i vokalnih kapaciteta. James je na pozornici ne samo nevjerojatno karizmatična osobnost, nego, usprkos mračnoj, otrovnoj agresiji koju bljuje glazba Helstara, ima izuzetno osjećajan, topao i komunikativno otvoren odnos prema publici. Sve barijere između publike i sastava James sruši u trenu, jednim jedinim darežljivim osmijehom. Doista izuzetna persona! James je najavio novi album sastava i da su Helstar presretni što su nakon svih ovih godina ponovno zajedno. U međuvremenu je Larry otvorio bocu Heinekena, koji je bio toliko pjenast da ga je cijelog zalio po gitari i rukama. Hja, što ne pije Union, sam je kriv. Sat u kojem su Helstar posipali publiku svojim napalmom prošao je izuzetno brzo. To je bio trenutak u kojem mogu osobno proglasiti moralnog pobjednika festivala. Nakon koncerta Helstara ljudi su bili posve iscijeđeni i do kraja festivala potpuna regeneracija od posljedica Helstarova bijesa više nije bila moguća. Nezaboravno!
MANILLA ROAD:
Bilo je kasno. 00:15! Ljudima je dobro pisalo na licima da ih polako ponestaje. Umorni od garanja. Što ćeš. Na pozornici su napokon Manilla Road. Headlineri koncerta, s paketom od sat i 40 minuta. Iznenadio sam se, jer sam očekivao trio. Trio koji je snimio i najnoviji album “Voyager”, koji još nije ni izašao. Izlazi naime tjedan dana nakon ovog nastupa sastava u Italiji (29.02.2008., izdavačka kuća My Graveyard Records). No na pozornici je stajao kvartet! Za mikrofonom se tako našao Bryan “Hellroadie” Patrick, inače brat Harveya Patricka (bas gitara), kojem su dali nadimak “crow” (vrana). Tu je i malo mlađi Corey Christner (bubnjevi) i naravno čovjek bez kojeg Manilla Road mogu sutra zatvoriti svoju firmu! Besmrtni gitarist, razvojni ideolog i šef sastava Mark “Shark” Shelton. Ukratko, pogonska lokomotiva sastava. Čeka nas marš kroz epski mračni metal kakav poznaju samo Manilla Road. Patrick je izvanredna dobit. Shelton se mogao u cijelosti posvetiti soliranju i općenito radu na gitari. Patrick je i bolji vokalist, koji može kao i Shelton artikulirati glas i varirati preko epski čistog, izražajnog osobito u srednjim registrima, začinjenog otklonima prema visokim čistim “scream” štosovima, kao i onima brutalno uzetima. Ekstremnog bijesa, koji nemaju veze sa slučajnim growlanjem. Nimalo manje karizmatičan vokal od Sheltona, bojom izuzetno posrećen i kompatibilan sa stilskom usmjerenošću sastava. Bez greške! Novi odličan zvuk. Staromodan metal zvuk, s avanturističkom istraživačkom ritam linijom koja neprestano traži prostor za prijelazne prevrate, naglašene dubine kroz intenzivan, lagano distordiran zveckajući bas. Fenomenalna platforma. Manilla Road poznati su majstori dualne crno-bijele atmosfere. Dva su pristupa tu osnovna, koji se slijevaju u savršenu cjelinu. Jedan je onaj koji bez po muke stvaraju kad se zaklone u manje melodično rifanje koje vodi mračan vokal, a sunce zasja već samo u Sheltonovim gitarskim solažama, koje su nevjerojatno melodične, posve klasičnih formi. Shelton je briljirao unutar solaža, kad se posve uživio, zaboravio se i gotovo već prilično grubo rukovao gitarom. Mračni motivi se posve iznenada zavrte u posve drugačijem smjeru epske melodije. Privlačno za talijansku publiku koja je luda za arijama!
Inače su Manilla Road vrlo dosadni tipovi za gledanje. Kad zažmiriš, odlični su. Dakle, manifestacija je odlična. Kreacija atmosfere nešto posebno, odvede te u svoj svijet koji ne doživiš ni na jednom drugom koncertu. Inače su što se “imagea” tiče prave “sirotinje”, koji su nabrali ili zamijenili odjeću na prvoj kineskoj tržnici koja im se našla pri ruci. Rok me je doduše tješio da to rade namjerno. Materijal koji su svirali obuhvaćao je presjek kroz cijelu karijeru sastava, a dečki su u njega ubacili i posve nove skladbe s albuma “Voyager” (2008). Uz pogled na punu dvoranu neizmjerno su uživali. Publika je vruće pozdravljala njihove pjesme, vladala stihovima, i Patrick im je priznao da su najbolja publika daleko naokolo. Patrick je našao obilje zabave u tome što je tijekom koncerta uzeo videokameru i snimao lude fanove pod pozornicom. Osobito je intenzivan bio završetak koncerta. Patrick je najavio čin: “It is time for you to get lost!” Kao da je cijela masa u dvorani čekala na Road Of Kings i Necropolis. Ljudi su zajedno eksplodirali u dvorani, na Manilla Road su mosh pitali, ne možeš vjerovati. Opet su glave frcale i kotrljale se preko dvorane. Manilla Road su nakon dobrog sata i 40 minuta zaključili regularni dio i oprostili se. No Patrick, koji se cijelo vrijeme neizmjerno zabavljao tijekom koncerta, ubrzo se ponovno pojavio na pozornici: “Do you want one more?!?!” Nitko im se u dvorani nije opirao i dečki su za oproštaj udarili još Up From The Crypt i za kraj još jednom konkretno naložili vidno klonulu publiku.
Set lista Manilla Road:
1. Masque Of Red Death
2. Death By The Hammer
3. Hammer Of The Witches
4. Witches Brew
5. Riddle Of Steel
6. Ressurection
7. March Of The Gods
8. Mystification
9. Divine Victim
10. Guitar solo
11. Flaming Metal System
12. Blood Eagle
13. Voyager
14. Road Of Kings
15. Necropolis
—dodatak—
16. Up From The Crypt
Play It Loud festival II. ponudio je više od onoga po što dolaziš. U prvom redu ideš napuniti baterije. Drugo je sama organizacija. Sve je teklo kao najbolje podmazan stroj. Sastavi su se u pauzama od 15 minuta između dva nastupa posve sami pripremali za koncert. Nikakvih roadieja za ugađanje gitara, bas gitare, mikrofona. Pomagala im je ekipa organizatora festivala. Svi su sastavi koristili isti set bubnjeva na festivalu, mijenjali su se samo činele. Dobitak na vremenu išao je i na račun činjenice da nijedan od sastava u svojoj postavi ne treba klavijature.
Tu izvrsnost organizacije vidno su uočavali i sastavi na pozornici, koji su se jedan za drugim iz srca zahvaljivali u obraćanjima organizatoru Giulianu. Prostor je istodobno bio pun svih mogućih letaka koji su oglašavali razne metal koncerte talijanske klupske scene. To je potvrdilo da su se na istom mjestu u isto vrijeme našli razni organizatori i promotori događaja. Organiziranost za koju se nadajmo da će se što prije prelići i k nama. Publika je bila ona iz pravog tijesta, uže specijalizirana od samog festivala. Ta specijaliziranost izraz je izuzetne hrabrosti da zapravo pozoveš imena koja nisu zgrnula bog zna kakav komercijalni uspjeh u svojoj karijeri za svoj opus, prije životarila na rubu, brzo zatajila ili propala (usprkos odličnoj glazbi koju su stvarala). No upravo su takvi festivali prilika da ih čovjek uopće može vidjeti. Zato ih nastupa po više zajedno na popisu, jer to je garancija da će doći više posjetitelja. Festival pritom zadržava manje-više svoju žanrovsku ujednačenost i time strogu prepoznatljivost, što znači da u igri nema velikih riba koje bi mu uzele i ubile autentičnost. Ovamo ćemo uvijek rado dolaziti!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Rok Podgrajšek & Aleš Podbrežnik
