Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hackett, Steve
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1978
Ocjena: 4/5
Tri godine nakon izlaska majstorskog prvijenca “Voyage of the Acolyte” (1975) i godinu dana nakon što je napustio Genesis, koji više nisu podržavali njegove inovativne glazbene ideje, Steve Hackett odlučio je izdati “Please Don’t Touch”, svoj prvi pravi solo album, gotovo posve neopterećen glazbenim utjecajem fenomena zvanog Genesis. Naravno, nešto tog utjecaja još je prisutno, no za razliku od prvijenca Steve ovaj put više ne surađuje sa svojim bivšim kolegama, nego nudi posve vlastiti glazbeni pristup. “Please Don’t Touch” sljedeći je korak u njegovoj karijeri solo glazbenika, čvrsto usmjerenog prema budućnosti i novim izazovima. Uostalom, koji bi smisao imalo započeti samostalnu karijeru i pritom se i dalje oslanjati na stare drugare?
Umjesto njih Steveu su ovaj put u pomoć priskočili drugi sjajni glazbenici, i iz svijeta progresivnog rocka i iz drugih žanrova. Među njima zacijelo najviše odskaču Steve Walsh na vokalu i Phil Ehart na bubnjevima (obojica članovi američke prog rock atrakcije Kansas). Steveov izbor ovih dvaju američkih prog rock glazbenika svakako treba pohvaliti, a svi koje je zanimalo što bi se dobilo spajanjem nekih glazbenih elemenata Genesisa i Kansasa ovdje će doći na svoje. Ostali glazbenici koji sudjeluju na albumu (a također većinom dolaze iz SAD-a) su koncertni bubnjar Genesisa (i bivši bubnjar Weather Reporta i Franka Zappe) Chester Thompson, basist Tom Fowler (ex-Frank Zappa), Steveov brat John na flauti i klavijaturama, američka pjevačka folk rock ikona (još iz vremena Woodstocka) Richie Havens te ritam & blues diva Randy Crawford. Neki prog rock pravovjernik možda će se i namrštiti zbog izbora Havensa i Crawford, no oba su izbora ispala iznimno sretna.
Već pri prvom slušanju “Please Don’t Touch” jasno je da je album posve drukčiji od svog prethodnika, koji je bio snažno obilježen utjecajem Genesisa. Tome ponajviše pridonose američki pjevači koji svojim različitim bojama glasa i tehnikama pjevanja tradicionalnom engleskom simfonijskom prog rocku donose nešto utjecaja popa, soula i ritam & bluesa. Orkestralne palete melotrona koje su obilježile prethodnika ovaj su se put povukle pred sofisticiranim klavijaturama, koje isto tako pridonose drukčijem, komercijalnijem i pristupačnijem zvuku albuma. Istodobno album krasi nadaleko prepoznatljiva Steveova gitarska tehnika te mnoštvo simfonijskih elemenata, koje stvara ponajprije uvijek maštoviti preplet melodičnih harmonija gitare, flaute i klavijatura. “Please Don’t Touch” album je koji slušatelja vrlo brzo povuče unutra, iako su gotovo sve skladbe posve različite jedna od druge.
Već uvodna “Narnia”, koja se otvara zaštitnički nježnom Steveovom akustičnom gitarom kojoj se pridružuje Walshov melodični i energični vokal, predstavlja posve novi pristup u Steveovoj glazbi. Skladba uspješno spaja izvanrednu uigranost i energičnost s intenzivnom melodikom. Da su joj dodane još i violine, mogla bi biti prava Kansas skladba. Ovako Steveova akustična gitara “nadomješta” dijelove na kojima bi inače bile violine. “Narnia” predstavlja Steveov tvrđi i pompozniji pristup prog rocku i s godinama je postala jedna od njegovih omiljenih klasika. Uzgred, “Narnia” je inspirirana popularnom literarnom predloškom C.S. Lewisa, prema kojoj je nedavno snimljen i film. “Carry On Up The Vicarage” iznimno je duhovito djelo u kojem preko posebnih efekata možemo čuti zborsko pjevanje malih i nestašnih “gnomova”, koji zanosno pjevaju svoju pjesmicu dok klavijature izvode odličnu orkestralnu melodiju. Steve njome dokazuje da je, uz Petera Gabriela, još jedan od bivših članova Genesisa imao otkačen smisao za (crni) humor. “Racing In A” skladba je koju opet krasi odlični Walshov vokal, Ehartovo raznovrsno bubnjanje i Steveova gitara, a podsjeća na Kansas, možda čak i malo više od “Narnije”. Skladbu krase i raznovrsni orkestralni aranžmani te Steveove maštovite solaže na akustičnoj gitari zbog kojih intenzitet kompozicije nikad ne popušta. Nedvojbeno spada među najbolje na albumu. “Kim” je vrlo lijep instrumental, plod uspješne suradnje obaju braće Hackett na flauti i akustičnoj gitari, posvećen Steveovoj supruzi (koja je ujedno autorica većine naslovnica njegovih albuma). “How Can I?” akustična je balada građena na akustičnoj gitari i bluesy vokalu Richieja Havensa, ikone Woodstocka. Taj posve drukčiji Steveov pristup iznenađujuće uspijeva, unatoč tomu što skladba zvuči poprilično američki. Vrlo solidno spajanje talenata dviju glazbenih ikona. “Hope Love Will Last” s odličnim soul vokalom Randy Crawford zacijelo je najmanje tipična skladba na albumu i za “progresivna” ušesa sigurno predstavlja poseban izazov jer je u osnovi soul balada. Ipak, zahvaljujući Steveu sadrži dovoljno simfonijskih i jazz elemenata da se ne razvodni u običnu pop baladu. Slijedi kraći instrumental “Land of Thousand Autumns”, koji preko klavijatura i akustične gitare stvara keltsku atmosferu. S vremenom se preljeva u naslovnu “Please Don’t Touch”, koja je zacijelo vrhunac albuma i bit će milina i radost svim ljubiteljima tradicionalnog britanskog simfonijskog prog rocka, dakle većini Hackettovih obožavatelja. Kroz isprepletanje odlične ritam podloge bubnjeva neuništivog Chestera Thompsona i basa Toma Fowlera s klavijaturama i gitarskim solažama stvara onu tajanstvenu i napetu atmosferu tako karakterističnu za većinu najboljih ostvarenja progresivnog rocka. Od svih skladbi na albumu najviše podsjeća na Steveove radove s Genesisom. Odmah slijedi “The Voice of Necam” s izuzetno sofisticiranim klavijaturama koje stvaraju izvanrednu astralnu atmosferu. Ona se produbljuje kad joj se pridruži Steveova akustična gitara, koja skladbu odnosi u posve drugu dimenziju. Na kraju albuma nalazi se i jedna od najboljih skladbi Steveove karijere, “Icarus Descending”, u kojoj na vokalu s iznimno dubokim pristupom ponovno blista Havens. To je skladba izvanredne atmosfere i raznovrsnih simfonijskih elemenata (osobito godi prekrasna harmonija između Steveovih solaža i klavijatura u instrumentalnom dijelu) u duhu nezaboravne “Shadow of the Hierophant” s prethodnog albuma, koji krase ovaj mini EP o tragediji mitološkog letača.
Reizdanje iz 2005. sadrži i tri bonus skladbe. To su dvije različite verzije skladbe “Narnia”. Prva ima na vokalu Johna Perryja (inače gitarista grupe The Only Ones), dok je druga s originalnim Walshovim vokalom, samo u nešto drukčijoj instrumentalnoj izvedbi. Uz njih tu je i koncertna verzija, odnosno splet ”Land of Thousand Autumns/Please Don’t Touch”.
“Please Don’t Touch” je, u najboljoj Steveovoj tradiciji, iznimno raznolik album koji slušatelju nudi široku paletu maštovitih glazbenih ideja, no ovaj put (za prosječnog slušatelja) na nešto pristupačniji način. Album naime cijelo vrijeme vrlo uspješno spaja tradicionalni britanski simfonijski prog s elementima glazbenih žanrova poput ritam & bluesa i pop rocka. Steve je tako dokazao da može stvoriti dobar album i izvan ustaljenog zvuka koji je supostavio s Genesisom. Na taj je način napravio važan korak prema afirmaciji svog samostalnog glazbenog puta. Iako “Please Don’t Touch” nekako ne dostiže ono vječno majstorstvo i veličanstvenu atmosferu koja je krasila neponovljivi “Voyage of the Acolyte”, ipak je riječ o vrlo dobrom albumu koji je skrojen i za ljubitelje klasičnog simfonijskog proga poput Genesisa i Kansasa i za ljubitelje klasičnog rocka koji vole i nešto “izravniji” pristup rock glazbi, pa spada među Steveova bolja djela. Zahvaljujući komercijalnom uspjehu ovog albuma Steve je osnovao prateći sastav i s njim počeo intenzivno koncertirati, iako njime nije postigao toliki komercijalni uspjeh kakav je mogao (naposljetku, album je još uvijek bio previše kompleksan za mase, a Steve im je bio previše “ekscentričan engleski glazbenik”). Kao što Steve nikad nije ponovio majstorstvo svog debitantskog albuma, tako je i “Please Don’t Touch” neponovljiv album koji predstavlja jedan od najzrelijih albuma ovog velikog glazbenika.
Postava
Steve Hackett – gitara, vokal, klavijature, udaraljke
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
John Hackett – flauta, pikolo, bas pedale, klavijature
Steve Walsh – vokal
Richie Havens – vokal, udaraljke
Randy Crawford – vokal
Dave LeBolt – klavijature
John Acock – klavijature
Tom Fowler – bas gitara
Chester Thompson – bubnjevi, udaraljke
Phil Ehart – bubnjevi, udaraljke
James Bradley – udaraljke
Graham Smith – violina
Hugh Malloy – violončelo
Produkcija
Steve Hackett i John Acock
Popis skladbi
1. Narnia (4:06)
2. Carry On Up the Vicarage (3:11)
3. Racing In A (5:07)
4. Kim (2:14)
5. How Can I? (4:40)
6. Hoping Love Will Last (4:09)
7. Land of a Thousand Autumns (1:57)
8. Please Don’t Touch (3:39)
9. The Voice of Necam (3:11)
10. Icarus Ascending (6:21)
Trajanje albuma: 38:38
