Izvođač: Dream Theater
Izdavač: Roadrunner Records
Izlazak: 2009
Trajanje: 75:22
Ocjena: 3/5
Kad čovjek u novom tisućljeću prvi put zavrti u CD playeru novi Dream Theater, preplavljuju ga samo dva pitanja. Prvo glasi ovako: “Hoću li naći išta što se može slušati?”, a drugo ovako: “Može li nakon “Six Degrees Of Inner Turbulence” uopće išta biti drugačije?”
Nažalost, oba pitanja plod su skepse koja je danas neizostavni suputnik novih izdanja Dream Theater. Najprije razjasnimo da Dram Theater svakako i cijelo vrijeme ostaju vrhunska koncertna atrakcija, a svako ulaganje u njihove DVD-e i CD-e koji dokumentiraju njihove žive nastupe grijeh je vrijedna investicija. No bend pravu težinu dobiva tek sa studijskim uradcima. Na koncertu je dopušteno sve, u studiju ne. Moraš iscijediti bit samog sebe, istaknuti svoj kreativni unikat. A to nije uvijek lak zadatak.
“Scenes From A Memory: Metropolis pt II” (1999) bio je i ostaje labuđi pjev benda. “Octavarium” (2005) pokazivao je neke znakove lijepog iznenađenja. “Systematic Chaos” opet kreativni pad, a “Black Clouds And Silver Linings”? Grubo rečeno, nova mlaka juha, milju daleko od dana inspiracije, koja jednostavno potvrđuje kreativnu iscrpljenost sastava. Ona se danas bavi samo time što sve može odsvirati, koliko brzo i na koliko načina. Od ploča Iron Maiden, Metallica, do Pink Floyd i Genesis. Neizlječivo bezdušno potvrđivanje školski stečenog znanja, koje podgrijavaju steroidima potpomognuti brzinski solistički repasaži, kojima pokušavaju sakriti veliki problem.
Dream Theater naime nikad nisu slovili po čvrstoći ekipe. Ali ne u smislu stabilnosti postave. Uvijek su slovili kao pojedinci. S te strane nije teško steći dojam da je zapravo riječ o umjetno sastavljenom bendu, što naravno nije istina. Pet ego tripova s malo sluha jedan za drugoga. Zato su skladbe duge, razgranate. Često predugačke, s previše motiva, a ponajviše s daleko previše soliranja. Na kraju sve te skladbe ispadaju čak međusobno jednake, iako su različite. Možda zbog tih slabih kohezivnih veza među članovima ekipe, Dream Theater nisu sposobni iz sebe iscijediti veću kompaktnost, motivsko-melodijsku dorečenost i kreativnu jasnoću.
Dobrih 15 minuta duga A Nightmare to Remember u prvom je dijelu obećavajuća visokoatmosferična skladba, koja ti doista ulijeva veliku nadu uz standardno visoka očekivanja i zahtjeve slušatelja prema novom Dream Theater uratku. Atmosfera koju bend stvara izvanrednim zvučnim zidom rifa i klavijatura, poduprta standardnim dvostrukim pedalama bas bubnja Portnoyeve lokomotive, gotovo je već izazovno black metalska. Zatim se pridruži LaBrie s vokalom. Skladba je tipična za Dream Theater. Motivski fragmentirana, ali do 7 minuta i pol sve je smjelo i dopadljivo isprepleteno. Dinamično plutanje mnogih raspoloženja. Sve okej. Slijedi nesretna 36. sekunda osme minute i Petrucci te Rudess u svom vratolomno solističkom samozadovoljavanju razbijaju sve što su dečki dotad izgradili. Zar to nismo već više nego previše puta čuli? Doslovno odvratno soliranje, koje ti melje po mozgu kao mlinac za kavu, nekompatibilno, nedoživljeno. Dvije minute mučenja nasljeđuje napokon opet melodični izlaz, a za njim kompaktan riff i čak brutalni growl, koji je dopadljiviji u izlaznom dijelu od bilo koje solaže. Dakle, prva bi skladba mogla biti dvije minute kraća, a Dream Theater “cjepidlačenje” tako bi zadržalo svoj smisao.
A Rite To Passage je nešto što Dream Theater nude od “Train of Thought” (2003). Sirov riff s orijentalnim zavojem i melodično uspješno isklesanim refrenom. Naravno, druga je polovica opet izrešetana “solizmima” i osjećaj na kraju ostaje isti kao pri slušanju uvodne skladbe. Whiter je najkraća skladba, pripremljena za izdavanje kao singl, no i to smo već sve čuli s Forsaken ili Through Her Eyes, da ne spominjem nadodličnu Surrounded. The Shattered Fortress pokušaj je stvaranja skladbe koja bi bila slična klasiku Metropolis s klišejskim uvodnim i izlaznim sladilom, gdje si melodiju možeš otpjevati unaprijed. Opet smo kod toga da bend pokušava reciklirati svoje nekadašnje uratke. Previše očito. The Best Of Times donosi opet nešto više zanimljivosti. Uvijena skladba, tečan motiv, Petrucci uspijeva položiti zanimljiv uvod orijentalno-Maidenske zamisli, koji se kompatibilno ulegne u “Train of Thought” energiju skladbe. Najtvrđa skladba albuma, Dream Theater su u njoj opasni (thrash!) metalci. Ako zanemarimo Rudessov kič na klavijaturama u refrenu, riječ je o skladbi s potencijalom. Kad malo prije sedme minute Rudess pobjegne u solaže, čovjek si samo nešto poželi: “Rudess, odmah napusti Dream Theater!” Petruccijevo soliranje u zadnjem dijelu skladbe posve je dovoljno, čak se i može slušati! Ponajprije bend spretno izvuče komad u završnom dijelu jer dinamika raste uz pomoć progresivno lomljenih ritmova Portnoyeve lokomotive, koja tu vuče komad van.
Malo manje od 20 minuta duga The Count Of Tuscany svojom duljinom i dalje kupuje prog metal frikove. Zanimljiva je dvanaesta minuta albuma, jer je teško previdjeti sličnost Petruccijeva pristupa s “steel pedal” trikom Stevea Howea, upotrijebljenim davne 1974. na albumu “Relayer” benda Yes, u skladbi Gates Of Delirium prije dijela zvanog Soon. Heh, opet smo kod reference. Zadnja skladba sama po sebi je dobra skladba, bez minusa. Čak se i može slušati. I više. Kompaktnost čak dominira nad fragmentacijom, usprkos dobrih 19 minuta koliko ih komad broji. Mogu zaključiti da upravo ta skladba spašava album iz prosjeka, podiže ga iznad zbrke koja je vladala na albumu značajnog naslova “Systematic Chaos” (2007). I najvažnije. Dream Theater ove skladbe nisu razbili solažama. Mogli bismo reći do neke mjere čak skladba Change Of Seasons za 2009. godinu.
“Black Clouds And Silver Linings” je po sadržaju “Systematic Chaos” s nešto više kompaktne dorečenosti i ustaljenog “Train of Thought” metalskog zveckanja na koje smo se dosad već navikli. Novi album ni u čemu nije poseban. Nije ni atraktivan i s te strane prije korak unatrag za bend nego naprijed. To je Dream Theater od glave do pete, ali s previše samorecikliranja, koje dečki ne uspijevaju zamaskirati, jer u bendu već odavno nije zapuhao nikakav konkretan vjetrić koji bi donio kreativnu inspiraciju. Ponajprije još uvijek na sav glas ističu neke nametnute solaže, osobito odvratno visoko piskav, gotovo PinBall ili SuperNintendo zvuk klavijaturista Jordana Rudessa, što nam daje novi alibi kojim možemo dodatno priželjkivati kako Dereka Sheriniana tako i još više Kevina Moorea. To ujedno znači da je album mogao biti barem 20 minuta kraći i time postići znatno veću dopadljivost. Dakle. Dobar album. Bez iznimnih trenutaka. Ljubitelji benda ga imaju. Mi ostali ostajemo posve zadovoljni opusom benda do 1999. godine.
Postava
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara
Jordan Rudess – klavijature
John Myung – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Jerry Goodman – violina (skladba br. 5)
Produkcija
Mike Portnoy & John Petrucci
Popis skladbi
1. A Nightmare to Remember (16:10)
2. A Rite of Passage (8:35)
3. Wither (5:25)
4. The Shattered Fortress (12:49)
5. The Best of Times (13:07)
6. The Count of Tuscany (19:16)
