Izdavač: Roadrunner Records
Datum izlaska: 23.06.2009.
Produkcija: Mike Portnoy & John Petrucci
Trajanje albuma: 75.22 min
Žanr: Progressive Metal
Kad u novom tisućljeću prvi put zavrtiš novi Dream Theater u CD playeru, prožimaju te samo dva pitanja. Prvo glasi: “Hoću li naći išta slušljivo?”, a drugo: “Može li nakon “Six Degrees Of Inner Turbulence” uopće biti išta drukčije?”
Nažalost, oba pitanja plod su skepse koja je danas neizostavan pratitelj novih izdanja Dream Theater. Najprije raščistimo da Dream Theater u svakom slučaju i cijelo vrijeme ostaju vrhunska koncertna atrakcija, a svako ulaganje u njihove DVD-e i CD-e koji dokumentiraju njihove live nastupe grešno je dobra investicija. No bend pravu težinu dobiva tek sa studijskim izdanjima. Na koncertu je dopušteno sve, u studiju, eto, nije. Moraš izlučiti bit samoga sebe, istaknuti svoj kreativni unikat. A to nije uvijek lak zadatak.
“Scenes From A Memory: Metropolis pt II” (1999.) bio je i ostao labuđi pjev benda. “Octavarium” (2005.) pokazivao je neke znakove lijepog iznenađenja. “Systematic Chaos” opet kreativni pad, a “Black Clouds And Silver Linings”? U grubo, nova mlaka juha, milju daleko od dana inspiracije, koja potvrđuje kreativnu istrošenost banda. Ono se danas bavi samo još time što sve može odsvirati, koliko brzo i na koliko načina. Od ploča Iron Maiden, Metallica, do Pink Floyd i Genesis. Neizlječivo bezdušno potvrđivanje školski stečenog znanja, koje podgrijavaju steroidima potpomognuti brzinski solistički repasaži, kojima pokušavaju sakriti veliki problem.
Dream Theater naime nikad nisu bili na glasu po čvrstoći ekipe. Ali ne u smislu stabilnosti postave. Uvijek su bili slavni kao pojedinci. S te strane nije teško steći dojam da je riječ zapravo o umjetno sastavljenom bendu, što naravno nije istina. Pet ego tripova s malo sluha jedan za drugoga. Zato su skladbe duge, razgranate. Često predugačke, s previše motiva, a posebno s daleko previše soliranja. Na kraju sve te skladbe ispadnu čak međusobno jednake, iako su različite. Možda zbog tih slabih kohezivnih veza među članovima ekipe, Dream Theater nisu sposobni iz sebe izlučiti veću kompaktnost, motivsko-melodijsku dorečenost i kreativnu jasnoću.
Dobrih 15 minuta dugačka A Nightmare to Remember u prvom je dijelu obećavajuća, visokoatmosferična skladba koja ti zaista ulije puno nade uz standardno visoka očekivanja i zahtjeve slušatelja prema novom Dream Theater izdanju. Atmosfera koju bend stvara izvanrednim zvučnim zidom rifa i klavijatura, poduprtim standardnom dvostrukom bas-bubanj pedalom Portnoyeve lokomotive, gotovo je izazovno black metalska. Zatim se pridruži LaBrie s vokalom. Skladba je tipična za Dream Theater. Motivski fragmentirana, ali do sedme i pol minute sve je smjelo i dopadljivo isprepleteno. Dinamično plutanje kroz mnoga raspoloženja. Sve okej. Slijedi nesretna 36. sekunda osme minute i Petrucci te Rudess u svom vratolomno solističkom samozadovoljavanju razvale sve što su dečki do tada izgradili. Zar to nismo već više nego previše puta čuli? Doslovno odvratno soliranje koje ti melje po mozgu poput mlinca za kavu, nekompatibilno, neproživljeno. Dvije minute mrcvarenja nasljeđuje napokon opet melodičan izlaz, a nakon njega kompaktan rif i čak brutalni growl, koji je u izlaznom dijelu dopadljiviji od bilo koje solaže. Dakle, prva bi skladba mogla biti dvije minute kraća, a Dream Theater “cjepidlačenje” tako bi zadržalo svoj smisao.
A Rite To Passage nešto je što Dream Theater nude još od “Train of Thought” (2003.). Sirovi rif s orijentalnim zavojem i melodijski uspješno izklesanim refrenom. Naravno, druga polovica opet je izrešetana “solizmima” i osjećaj na kraju ostaje isti kao pri slušanju uvodne skladbe. Whiter je najkraća skladba, pripremljena za izdavanje kao singl, ali i to smo već sve čuli sa Forsaken ili Through Her Eyes, da ne spominjem nadodličnu Surrounded. The Shattered Fortress pokušaj je stvaranja skladbe slične klasiku Metropolis s klišejiziranim uvodnim i izlaznim sladilom, gdje melodiju možeš otpjevati unaprijed. Opet smo kod toga da bend pokušava reciklirati svoje nekadašnje radove. Previše očito. The Best Of Times opet donosi nešto više zanimljivosti. Uvijena skladba, tečan motiv, Petrucci uspije položiti zanimljiv uvod orijentalno-Maidenske zamisli, koji se kompatibilno smjesti u “Train of Thought” energiju skladbe. Najteža skladba albuma, Dream Theater su u njoj opasni (thrash!) metalci. Ako zanemarimo Rudessov kič na klavijaturama u refrenu, riječ je o skladbi s potencijalom. Kad malo prije sedme minute Rudess pobjegne u solaže, čovjek samo poželi: “Rudess, odmah napusti Dream Theater!” Petruccijevo soliranje u zadnjem dijelu skladbe posve je dovoljno, čak je i slušljivo! Prije svega, bend spretno izvuče komad u završnom dijelu, jer dinamika na tom dijelu raste uz pomoć progresivno lomljenih ritmova Portnoyeve lokomotive, koja ovdje vuče komad van.
Malo manje od 20 minuta dugačka The Count Of Tuscany i dalje svojom dužinom kupuje prog metal frikove. Zanimljiva je dvanaesta minuta albuma, jer je teško preslišati sličnost Petruccijeva pristupa s “steel pedal” trikom Stevea Howea, upotrijebljenim davne 1974. na albumu “Relayer” benda Yes, u skladbi Gates Of Delirium prije dijela zvanog Soon. Heh, opet smo kod reference. Zadnja skladba sama po sebi je dobra skladba, bez minusa. Čak slušljiva. I više. Kompaktnost čak dominira fragmentacijom, usprkos dobrih 19 minuta koliko komad broji. Mogu zaključiti da upravo ta skladba spašava album od prosjeka, podiže ga iznad zbrke koja je vladala na albumu značajnog naslova “Systematic Chaos” (2007.). I najvažnije. Dream Theater ove skladbe nisu razvalili solažama. Mogli bismo reći da je to do neke mjere čak skladba Change Of Seasons za 2009. godinu.
“Black Clouds And Silver Linings” je po sadržaju “Systematic Chaos” s nešto više kompaktne dorečenosti i ustaljenog “Train of Thought” metalskog zveckanja na koje smo se dosad već navikli. Novi album ni po čemu nije poseban. Nije ni atraktivan i s te strane prije korak unatrag za bend nego naprijed. Dream Theater je od glave do pete, ali s previše samoreciklaže koju dečki ne uspijevaju zamaskirati, jer u bendu već odavno nije zapuhao neki konkretan vjetrić koji bi donio kreativnu inspiraciju. Prije svega, još uvijek na silu iskaču neke nametnute solaže, osobito odvratno visoko piskavi, gotovo PinBall ili SuperNintendo zvuk klavijaturista Jordana Rudessa, što nam daje novi alibi da dodatno nedostaju i Derek Sherinian i još više Kevin Moore. To ujedno znači da je album mogao biti barem 20 minuta kraći i time postići puno veću dopadljivost. Dakle. Dobar album. Bez presedana. Obožavatelji benda ga imaju. Mi ostali ostajemo posve zadovoljni opusom benda do 1999. godine.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 7.0 / 10
Popis skladbi:
1. A Nightmare to Remember (16:10)
2. A Rite of Passage (8:35)
3. Wither (5:25)
4. The Shattered Fortress (12:49)
5. The Best of Times (13:07)
6. The Count of Tuscany (19:16)
Postava:
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara
Jordan Rudess – klavijature
John Myung – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Jerry Goodman – violina (skladba br. 5)
