Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Satriani, Joe
Izdavač: Sony Music
Izdanje: 2010
Trajanje: 53:23
Ocjena: 4/5
Što bi još mogao reći utemeljitelj modernog gitarskog rocka na planetu, jedinstveni Joe Satriani? Novi studijski album, koji naslovom ovlaš podsjeća na naslov zadnjeg albuma Dream Theatera, samo što ovi govore o crnim oblacima umjesto o labudovima, ukupno je trinaesti po redu. Svih ovih godina na Satrianijev pristup smo se navikli kao da slobodno dišemo zrak ili svakodnevno (po volji puta) posjećujemo toalet. Albumi su postali nekako samorazumljiv čin, čiji se sadržaj dao definirati unaprijed. Snažna jezgra odanih glazbenih fanatika, zlatnih glazbenih profesora, odavno je izdubljena, a od Joea se danas više ne može očekivati nikakva posebna glazbena revolucija.
A usprkos tome, gitarski čarobnjak brine da mu ionako prenatrpani svakodnevni život slučajno ne bi ostao neispunjen. Možda ste već pogodili, a ja mislim na super rock grupu Chickenfoot. Upravo je Joeov ulazak u Chickenfoot u najvećoj mjeri pozitivno utjecao na to da je “Black Swans And Wormhole Wizards” ponešto drukčiji album.
Djeluje toplo, živo i koherentno, kao rijetko koji Joeov album izdan nakon “Flying In A Blue Dream” i/ili “The Extremist”. Zašto? Joe je ovaj put oko sebe okupio glazbenike poput dugogodišnjeg Satchevog bubnjara Jeffa Campitellija i basista Allena Whitmana. Obojica su sastavni dio koncertnih turneja, a Satch ih ima naučene u malom prstu lijeve ruke. Campitelli je uz to još i Satchev provjereni studijski inventar. Satch je napravio još nešto važno. Svom egu dopustio je da posao na klavijaturama u pojedinim skladbama prepusti drugom glazbeniku. Sve bi možda djelovalo posve uobičajeno da se taj glazbenik ne odaziva na ime Mike Keneally. Keneally je vrhunski glazbenik koji je svojedobno sjedio iza nakrcanih stalaka s klavijaturama, među ostalim kao sastavni dio ekipa Franka Zappe i Zappina učenika Stevea Vaija. Ovaj put čak i gluhonijemi “slušatelj” odmah primijeti da je za određene klavijaturske aranžmane čak i Satriani previše “ljevoruk”!
Osjećaj koherentnosti je snažan i djeluje kao da je album snimljen uživo u studiju, kad je prisutan cijeli kvartet, istodobno priključen na kanale miksete i izvor struje. Također, što se tiče oživljavanja emocija preko propovijedi Satrianijeva gitarskog jezika, ovaj put možemo lakše, ozbiljnije i čvršće ustrajati i cjenkati se na opravdanim argumentima koje polaže aktualni Satrianijev ekspresionizam novostvorenih aranžmana.
Satrianijeva je gitara zvukovno ovaj put uklopljena u kostur instrumentalne pratnje tako da nema dojma pretencioznosti, želje za apsolutnim središtem izraza, za hlepnjom za pažnjom. Iako u frazama i solističkim eskapadama još uvijek leži težište gitarske propovijedi – tako mora biti, inače bi propao cijeli Satrianijev šarm, ovaj je put prisutan osjećaj znatno višeg instrumentalnog ujedinjenja pojedinih građevnih elemenata. Već sama odlično istaknuta toplo brujanje basove noge, u čiji je zvučni kolaž lukavo odjeveno Satrianijevo gitarsko vijuganje, u komunikaciji dvaju instrumenata prijateljuje živahno, dinamično, razigrano, po uzoru na dvije branjevke koje se predobro poznaju cijeli život.
Satriani se pobrinuo i za nekoliko potresnih odmaka u aranžiranju novog materijala, što je lijepo iznenađenje. Pospani bluesovski valcer Littleworth Lane jedan je od njih. Iako Satriani nije blues gitarist i ostaje i u toj ulozi spomenute skladbe još uvijek “predobar” (pretočan), situaciju spašava ponajprije u toj točki prekaljeni Kenneally s Hammond zvukom, a skladba ispada u cijelosti posrećen trik. Odmah za njom iznenađuje Satrianijeva novootkrivena slobodoumnost uz The Golden Room, gdje se zvuk “Satriani rocka” na atmosferski izuzetno vješt način bavi hinduističkim melosom. Naravno, ključ je opet integracija iskričavog Keneallyja na album! Skladba je puna neočekivanih preokreta koje stvaraju Satrianijevo nebesko soliranje, prirodan zvuk aranžmana udaraljki i masivni ogrtač mješavine gitarskog riffa i zavjese klavijatura. Neočekivani odmak za Satrianija, koji je u slučaju kolege Vaija inače samorazumljiv, za Joea je s druge strane bio više nego dobrodošao, jer djeluje zapravo najuvjerljivije na albumu, a Satriani si njime ujedno vjerodostojno otvara nova kreativna polja glazbenog stvaranja u budućnosti. Tek što čovjek odahne, već je tu Two Sides To Every Story, gdje se Satriani strogo upušta u jazzovske vode i dodatno iskorištava Keneallyjeve ručne vještine, kakvima bi odmah pozavidio i preminuli Joe Zawinul (Weather Report). Intenzivan razvoj događaja na tren rasterećuje inače lakša i uhu invazivna Wormhole Wizards, a potom se Satriani još jednom upušta u carstvo snova i (ne lažem!) psihodelično-cerebralne erotike u Wind In The Trees. Upravo se u toj skladbi dodatno osjeća izuzetna koherentnost među instrumentima koja je ovaj put postignuta u produkciji, a glavninu atmosfere ponovno stvaraju Keneallyjeve klavijature. Još jedan apsolutni odmak koji je Satrianiju ovaj put bio nužno potreban da prozrači i do konkretne mjere negira svoju već poslovičnu studijsku predvidljivost. To je točka posrećenog osjećaja spontanosti i gradirane rasti atmosfere iz kruga u krug pojedinih fraza. Satriani je dakle albumu dodao element nepredvidljivosti, što za njega nije baš svakodnevan potez.
Naravno, ima nekoliko skladbi koje su od glave do pete tipičan “Satriani štos”. Bez njih ne ide i dobro je tako. Moraju biti. Otvarajuća Premonition, s blago nestašnim naglaskom, ne skriva Satrianijev dobroćudan karakter i smisao za otkačeni humor. Sličnu vibraciju odašilje, samo na ozbiljniji i donekle čak svečan način, posljednja skladba albuma God Is Crying, koja odlično zaključuje ovaj izrazito bogat i razigran album. Dream Song klasična je Satrianijeva gitarska rock balada koja ukusno niže nova raspoloženja i zahvalno uravnotežuje početni nalet s Premonition. I Pyrrhic Victoria spada u taj rang tipične “Satchafunkilus” karizme, a svakako je uz to bogate i razgibavaju duhoviti Keneallyjevi aranžmani. Tu je i navijena Light Years Away, koja se u vodećoj gitarskoj frazi na nekakav potkožni način još najviše približava rockerskoj navijenosti onoga što Satriani radi s Chickenfoot.
Može se reći da je Satrianijeva propovijed s novim albumom dobila novu dimenziju. Ne u smislu revolucionarnosti stvaralačkog iskoraka, nego u smislu da je Satriani, zahvaljujući ponajprije suradnji s Chickenfoot, ponovno otkrio magičnu riječ “grupa” i tako je novi album zapravo u produkcijsko-izražajnom pogledu najsnažniji, ali ne i izražajno najuvjerljiviji u nizu posljednjih studijskih izdanja ovog prekaljenog glazbenog virtuoza, pionira i vizionara. Budući da novi album nosi dozu nepredvidljivosti i smjelog eksperimenta, koji povremeno prepušta vodeću ulogu i klavijaturama, to je album za koji će vam trebati više vremena da vam se uvuče pod kožu. Taj nalaz pak samo potvrđuje novootkrivenu sočnost i svježinu s kojom se Satriani izražajno kreće na novom albumu i u kojoj se glazbenik očito više nego odlično osjeća. Nadajmo se da će u budućnosti dodir magične riječi eksperiment u svom izrazoslovlju još produbiti i proširiti. “Black Swans And Wormhole Wizards” ga je u tome bogato nagradio.
Postava
Joe Satriani – gitara, bas gitara, klavijature
Allen Whitman – bas gitara
Mike Keneally – klavijature
Jeff Campitelli – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Mike Fraser & Joe Satriani
Popis skladbi
1. Premonition (3:53)
2. Dream Song (4:49)
3. Pyrrhic Victoria (5:09)
4. Light Years Away (6:11)
5. Solitude (0:58)
6. Littleworth Lane (3:46)
7. The Golden Room (5:20)
8. Two Sides to Every Story (4:10)
9. Wormhole Wizards (6:27)
10. Wind in the Trees (7:43)
11. God is Crying (4:53)
