Autor: Primož Novak
Izvođač: Caligula's Horse
Izdavač: Inside Out Records
Izlazak: year_month
Trajanje: 44:55
Ocjena: 4/5
Australski bendovi oduvijek se žele dokazati nečim posebnim što bi ih prikazalo drukčijima od prevladavajuće komercijalne scene. To se naravno vidi i kod bendova koje su nadahnule progresivne postave. Australci su se do sada istaknuli bendovima poput Karnivool, Alarum, Dead Letter Circus, Ne Obliviscaris, a našlo bi se i još poneki. Nedvojbeno ti bendovi ne ističu se nekim standardima koje bismo automatski pripisali američkim bendovima.
Caligula’s Horse nisu novajlije, ali do pretjerane pozornosti nisu uspjeli doći, jer njihova promocija prije nije bila tako vidljiva kao ove godine, kad je bend zakoračio pod okrilje izdavača Inside Out. Pozornost je pritom dobio i drugi bend pjevača Jima Greyja, Arcane, koji je udarniji od Caligula’s Horse. Caligula’s Horse inače koriste metal elemente, ali su u prvi plan stavili alternativniji rock. Kombinacija doduše nije nova, jer su u tom smislu Amerikanci već ponudili Rishloo i Fair to Midland.
Početak trećeg cjelovečernjeg albuma ovog australskog kvinteta isprva je smiren, a kasnije se probudi i pokaže svoje aduta, što se nastavlja u skladbi Marigold. Djeluje kao početak nekog progresivnorockerskog konceptualnog albuma koji najavljuje da će se na albumu dogoditi još puno toga. U slučaju Caligula’s Horse moglo bi se reći da je to istina. Bloom se pokazuje s osam raznolikih skladbi, u kojima se nalaze ugodni melodični dijelovi, ritmički zahtjevniji dijelovi ili sanjalački dijelovi koji su više umirujuće naravi. Caligula’s Horse sposobni su napisati komercijalnije usmjerenu skladbu s ugodnim refrenom, poput Firelight, ili zahtjevniju, progresivno nastrojenu skladbu, poput devetominutne Dragonfly, u kojoj nije sve predvidljivo. Tu do izražaja najviše dolaze vokali Jima Greyja, koji si uz mirne pasaže uzima slobodu i pokazuje priličan smisao za slaganje linija. Caligula’s Horse uz umirenost u stilu Opeth, Riverside pokazuju i nešto smisla za udarnost, što se očituje u rifovima koji simpatiziraju s djentom. Dobar primjer toga je skladba Rust. Inače prevladavaju više rockerski pristupi, koji ne počivaju samo na kompleksnosti, ali cjelini daju neku crvenu nit. Za kraj bend nudi akustičnu Undergrowth, kojom daje do znanja da mu ni slatkoća nije strana, čega srećom nema previše.
Zvučna slika samog izdanja više je nego dobra. Nema glazbala koje bi bilo u pozadini. Solaže gitarista nisu pretjerane. Ritam sekcija je ugodno razgibana. Jim Grey svojim pjevnim vokalima pokazuje smisao za melodiju, iako bi se na trenutke od njega očekivalo nešto agresivnije, da bi udarni dijelovi možda više došli do izražaja. Čak i ako osim dopune zvučne slike u odnosu na prethodnika The Tide, The Thief & River’s End nema pretjeranog napretka, za Bloom nema smisla tvrditi da je bend stagnirao.
Caligula’s Horse su s albumom Bloom ponovno pokazali svoj potencijal i posebnost australske scene. Spoj alternativnog i progresivnog rocka kod ovog benda djeluje smisleno i obećavajuće, iako ne radi se o nekim velikim inovacijama.
Postava
Sam Vallen – gitara
Jim Grey – vokal
Zac Greensill – gitara i vokal
Dave Couper – bas i vokal
Geoff Irish – bubnjevi
Produkcija
Sam Vallen
Popis skladbi
01. Bloom
02. Marigold
03. Firelight
04. Dragonfly
05. Rust
06. Turntail
07. Daughter Of The Mountain
08. Undergrowth
