Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Porcupine Tree
Izdavač: Kscope
Izdanje: 1999
Trajanje: 59:55
Ocjena: 4.5/5
Porcupine Tree su pod vodstvom glazbenog genija, multiinstrumentalista, producenta, vizionara i redovitog kritičara glazbene industrije, Stevena Wilsona, već na tranzicijskom albumu »Signify« (1996) najavili promjenu zvučnog smjera jer su se počeli odmicati od pretežno instrumentalno orijentirane, psihodelično-ambijentalne elektronike iz ranog razdoblja. Sa »Stupid Dream« napokon su sazreli u pravi bend kojeg više nije bilo moguće označiti ‘samo’ Wilsonovim solo projektom te su postavili temeljni kamen svoje ‘druge faze’, koja im je donijela sve veći ugled na progresivnorockovskoj sceni, a ujedno im je počela donositi i brojne nove sljedbenike i ljubitelje različitih glazbenih žanrova.
»Stupid Dream«, koji se može nazvati i svojevrsnim mostom između dviju različitih Porcupine Tree era, ‘elektronsko-psihodelične’ i ‘progmetalske’, sadrži sve one glazbene utjecaje koji su Stevena inspirirali još od rane mladosti, kad se prvi put oduševio glazbenom umjetnošću. Tako uz progresivni rock i psihodelični rock nije moguće previdjeti sve očitije elemente progresivnog metala, alternativnog rocka te pop rocka s korijenima u osamdesetima. Kao i većina albuma Porcupine Tree otkad su postali bend u pravom smislu te riječi, i »Stupid Dream« je prožet melankoličnom i nostalgičnom atmosferom, koja srećom nikad pretjerano ne zalazi u depresivnu sferu, iako je većina tekstova na albumu prilično tužna i dosta govori o Stevenovu tadašnjem emocionalnom stanju.
Svestrano nadareni glazbeni majstor i producent, slično kao brojni, nikad posve shvaćeni, veliki umovi, već tada nije imao kdo ve kako veselog, a kamoli šarolikog ljubavnog života. No sve bodlje u njegovim tekstovima nisu usmjerene samo protiv (pogrešnih) odluka iz privatnog života, nego i protiv suvremenog, zbog pretjeranog razvoja digitalne tehnologije sve otuđenijeg društva te pokvarene glazbene industrije. Već sam naslov i naslovnica albuma satira su na često raširene maštarije nekih ljudi koji žele postati slavni i bogati glazbenici, a uopće ne shvaćaju što ih zapravo čeka kad jednom postanu veliko glazbeno ime i uhvate se u zamke glazbene industrije.
Na »Stupid Dream« je Steven, koji je prvi put zaista temeljito dokazao svoje majstorstvo u pisanju tekstova, prvi put u karijeri surađivao s kultnim flautistom i saksofonistom Theom Travisom, koji je kasnije postao čest suputnik njegove samostalne karijere. Travis se u ulozi gostujućeg glazbenika izvrsno pokazao na skladbama »Don’t Hate Me« i »Tinto Brass«. Klavijaturist Richard Barbieri, koji je dobro poznat i svim ljubiteljima grupe Japan, u međuvremenu je počeo koristiti melotron bez kojeg si albume Porcupine Tree iz njihova ‘klasičnog’ razdoblja više nije bilo moguće zamisliti.
Skladbe na »Stupid Dream« bile su izuzetno uravnotežene i uspjele su pogoditi pravi put između eksperimentalnosti i komercijalne dostupnosti. »Even Less«, koji je u demo verziji bio dug čak sedamnaest minuta, nakon kratkog ‘zagrijavanja’ zvukovima koji zvuče kao da su snimljeni usred nekog engleskog parka, otvara se gotovo ikonoklastičnim, udarnim gitarskim rifom, kojemu se ubrzo pridružuju izuzetno profinjene multiharmonije. Ravnoteža između gitarsko-klavijaturskih pasaža i dinamičnih ritmičkih nijansi uz genijalnu je produkciju neprestano na zavidnoj razini, dok je Stevenov melankolično-melodični vokal onaj koji sve povezuje u savršenu cjelinu. Naravno, ne manjka ni stupnjevanog improviziranja usred kojeg se pojavljuje i milozvučno gitarsko solo. Nemoguće je previdjeti da je Steven u toj fazi karijere počeo prerastati u sve boljeg gitarista.
»Piano Lessons«, prvi singl s albuma za koji je snimljen i video, još je jedna izuzetno zanimljiva tvorevina s energičnim gitarskim pasažama i blagim komercijalnim nabojem, dok u refrenu najviše oduševljavaju inteligentno vođene vokalne harmonije. To je jedna od rijetkih kompozicija na »Stupid Dream« koja sadrži pozitivističku notu i podižuću atmosferu, iako je u tekstu riječ o još jednom gorkom obračunu s stranputicama suvremene glazbene industrije. Naslovna skladba jedva je pola minute dug instrumental koji sadrži disonantne zvukove.
Odavde nadalje slijede tri djela koja se redom na različite načine dotiču Stevenovih ljubavnih razočaranja s pogrešnim ženama. »Pure Narcotic« je melankolična balada u kojoj se minimalističkom uporabom akustične gitare i klavira te ponajprije Stevenovim suptilnim pjevanjem stvara izuzetno ugođaj. »Slave Called Shiver« prožet je izrazito mračnim ugođajem, što nije iznenađujuće jer je riječ o još jednom djelu koje se dotiče neuzvraćene ljubavi. Ambijent s vremenom iz smirenog prerasta u agresivan s vrhuncem u fatalističkom refrenu, što dočarava postupnu promjenu (neuzvraćene) zaljubljenosti u bijes, opsesiju i perverziju. Ultra mračni i na trenutke gotovo depresivni »Don’t Hate Me«, možda čak i najpoznatije djelo na »Stupid Dream«, sadrži izuzetno Travisovo saksofonsko solo, kojemu se s vremenom pridružuju još i Wilsonovo divljenja vrijedno gitarsko solo i Barbierijeva prebrisana klavijaturska improvizacija.
»This Is No Rehearsal«, koji se u tekstu dotiče tragičnog, stvarnog događaja kad su dijete oteli i na željezničkim tračnicama odvratno ubili njegovi vlastiti vršnjaci (Stevenu nikad nije nestalo teških tema), sadrži poluakustične aranžmane, kroz vokoder provučene vokalne harmonije i metalske pasaže uz pomoć kojih vlada mračno ugođaj. Psihodelično usmjereni »Baby Dream in Cellophane«, u kojem se između akustičnih pasaža i vokalnih harmonija osjećaju jasni utjecaji Pink Floyda, u tekstu sadrži izražen buntovnički naboj, kad se dijete tijekom odrastanja odluči oduprijeti vlastitoj unaprijed zacrtanoj sudbini.
Genijalni singl »Stranger by the Minute«, koji sadrži uočljiv poprockerski pečat i time ujedno komercijalniju orijentaciju, ponosi se melodičnim refrenom i možda čak najljepšim aranžmanima na cijelom albumu s vrhuncem u nostalgičnim vokalnim harmonijama. Postapokaliptična tužaljka »A Smart Kid«, u lirskom pogledu zacijelo jedno od najdubljih djela Stevenove karijere, dotiče se slične priče kao klasik »Radioactive Toy« – jedinog preživjelog stanovnika našeg planeta nakon kraja apokaliptičnog rata sa sobom odvodi svemirski brod koji se slučajno nađe nad razorenom površinom.
Kompleksni instrumental i singl »Tinto Brass«, koji je posvećen istoimenom talijanskom filmskom redatelju, s brojnim briljantnim flautističkim improvizacijama, kompleksnim ritmičkim preskocima na bas-gitarsko-bubnjarskoj relaciji Colin Edwin-Chris Maitland te progmetalskim gitarskim pasažama predstavlja još jedan od vrhunaca albuma. Ta je tvorevina u mnogočemu jedan od temeljnih kamena Stevenova zrelog stvaralačkog razdoblja. Mnogi srodni zvučni elementi koji obilježavaju taj prekrasni instrumental mogu se zamijetiti i na njegovim kasnijim solo majstorijama. Završna kompozicija, »Stop Swimming«, još je jedna ambijentalno izrazito tužna kompozicija, no riječ je ujedno o izuzetno lijepom i spiritualno podižućem djelu usred kojeg još jednom svom snagom zasja Stevenov skladateljski, aranžerski i lirski genij. Tekst je u jezgri cinična alegorija koja se odnosi na Stevenovo društvo/Porcupine Tree, koje nikad nije odustalo od plivanja iznad površine odnosno od predaje da ih struja odnese ravno u kandže korumpirane glazbene industrije.
»Stupid Dream« bio je u mnogočemu prijelomni album jer je označio početak nove ere za Porcupine Tree, koji su s prozračnijim, tvrđim i kompleksnijim zvukom, skladbama s jasnom glavom i repom te melodičnije usmjerenim aranžmanima u odnosu na dotadašnju praksu počeli osvajati brojne nove sljedbenike. Sa »Stupid Dream«, koji je bio vrlo blizu statusa remek-djela, polako je dakle počelo razdoblje u kojem su Porcupine Tree, unatoč svojem velikom otporu prema glazbenoj industriji, postigli širu, komercijalnu prepoznatljivost i odigrali ključnu ulogu u tome da progresivni rock više nije bio uvijek prljava riječ među nekim vlasnicima velikih izdavačkih kuća i korporativnom plaćom obilježenim glazbenim kritičarima. Naravno, u međuvremenu su i dalje budno pazili da nisu ‘prestali plivati’ ili da se slučajno ne ‘prepuste struji’ po nalogu glazbene industrije.
Postava
Steven Wilson – vokal, gitara, klavir, Hammond orgulje, bas-gitara (8,9), orkestralni aranžmani, producent
Richard Barbieri – sintisajzer, Hammond orgulje, melotron, klavir (1), glockenspiel (4)
Colin Edwin – bas-gitara, dvostruki bas (2,12)
Chris Maitland – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal (9)
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Terumi – prateći vokal (11)
Theo Travis – flauta (6,11), tenor saksofon (6)
East of England Orchestra – gudački aranžmani
Nicholas Kok – dirigent
Chris Thorpe – orkestralni aranžmani
Produkcija
Steven Wilson
Popis skladbi
1. Even Less (7:11)
2. Piano Lessons (4:21)
3. Stupid Dream (0:28)
4. Pure Narcotic (5:02)
5. Slave Called Shiver (4:41)
6. Don’t Hate Me (8:30)
7. This Is No Rehearsal (3:27)
8. Baby Dream in Cellophane (3:15)
9. Stranger By The Minute (4:31)
10. A Smart Kid (5:22)
11. Tinto Brass (6:17)
12. Stop Swimming (6:53)
