Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Iron Maiden
Izdavač: Parlophone Records
Izlazak: 2015
Trajanje: 92:11
Ocjena: 4/5
»The Book of Souls« je šesnaesti studijski album heavymetalske institucije Iron Maiden, koji je još prije izlaska postavio nekoliko važnih prekretnica u njihovoj karijeri. »The Book of Souls«, zasigurno najiščekivaniji metalski album 2015., naime je njihov prvi dvostruki album, koji je izašao pet godina nakon prethodnika »The Final Frontier« (2010). To je ujedno i najdulja stanka između dva studijska albuma Iron Maiden u dosadašnjoj povijesti, dok 18-minutni ep »Empire of the Clouds«, skladan pod ravnanjem pjevača Brucea Dickinsona, predstavlja najdulju kompoziciju u njihovoj dosadašnjoj povijesti, jer je po duljini s prvog mjesta istisnuo klasik »Rime of the Ancient Mariner« s albuma »Powerslave« (1984).
S 92 minute to je ujedno i njihov najdulji album, a kad bi u glazbi glavna mjerila kvalitete bila duljina pojedinih kompozicija i ambicioznost zamišljenog projekta, »The Book of Souls« bio bi nesporni pobjednik u njihovoj dosadašnjoj diskografiji. Uz »Empire of the Clouds« na njemu se nalaze još dva dugometražna epa, nešto više od 13 minuta dugi »The Red and the Black« te desetak minuta duga naslovna skladba.
Za dobru produkciju ponovno je pobrinuo stari suradnik Kevin Shirley, dok je izlazak albuma odgođen za nekoliko mjeseci jer su Dickinsonu na jeziku otkrili karcinogeni tumor, pa je prvo trebalo pričekati njegovo ozdravljenje. Bruce se nakon intenzivnog liječenja srećom dobro izvukao i svoje vokalne zadatke na »The Book of Souls« odradio je prilično dobro, iako se često može čuti da njegova vokalna snaga s godinama polako, ali neumitno slabi, što je, iskreno govoreći, u njegovim godinama sasvim normalno, pa nitko više ne očekuje da će pjevati kao kad mu je bilo, recimo, trideset godina.
Poglavar benda, basist Steve Harris, koji je na albumu ponovno odsvirao i klavijature, počeo je nekoliko godina nakon izlaska konceptualnog remek-djela »Seventh Son of a Seventh Son« (1988) razmišljati kako bi Iron Maiden jednog lijepog dana vratio bliže zvučnoj slici njihove ‘zlatne ere’ i onome što većina danas naziva progresivnim metalom, što je bilo posebno vidljivo na njihovim pločama izdanima u zadnjih petnaestak godina, predvođenima albumom »The Final Frontier« (2010). On se već jako približio željenom stilskom smjeru pa se moglo očekivati da će »The Book of Souls« predstavljati sljedeći korak u tom ambicioznom smjeru.
Nekih šokantnih glazbenih iznenađenja, očekivano, od benda koji je svoj stvaralački vrhunac dosegnuo u osamdesetima, naravno, nema. Iskreno govoreći, jedina kompozicija na albumu koja ima ikakvu uvjerljivu vezu s prog metalom/rockom jest samo sjajni »Empire of the Clouds«, o kojem će više riječi biti u završnom dijelu recenzije. Dave Murray, a posebno Adrian Smith, i ovaj su se put istaknuli osebujnim, dobro posijanim gitarskim solažama te prepoznatljivim dualnim harmonijama koje će usrećiti sve dugogodišnje poklonike, dok je ‘slaba karika’ benda i ovaj put Janick Gers, koji svojim hardrockerskim gitarskim ‘pletenjem’ povremeno opet lagano iritira, iako pojedinim skladbama ne čini neku veću štetu. No, ipak mu treba priznati da je s Harrisom koautor naslovne kompozicije, koja je među najboljim djelima na »The Book of Souls«. Bubnjarski veseljak Nicko McBrain kroz album je standardno solidan i ostaje u ritmički očekivanim vodama, što znači da nekih posebnih solističkih eksperimenata ovaj put ne demonstrira.
Unatoč svoj nabrojenoj ambicioznosti, »The Book of Souls« nije konceptualno usmjeren, tako da »Seventh Son of a Seventh Son« i dalje ostaje njihov jedini konceptualni album, iako se većina tekstova na novom studijskom projektu vrti oko duša, besmrtnosti, pitanja života i smrti i sličnih za Iron Maiden prilično tipičnih tema, što je najuočljivije na naslovnoj skladbi.
Otvarajući energetski katalizator »If Eternity Should Fall«, koji je prvotno bio predviđen za Dickinsonov budući solo album, sadrži spor i dramatičan uvod (ovaj put s orijentalnim motivom), kakav slušatelj potiho već očekuje od Iron Maiden, dok slijedi neizbježan, udarni prijelaz u epsku sekciju u kojoj kraljuju tercetne gitarske harmonije. Standardni, dugogodišnji recept koji i dalje djeluje poduprt je moćnim, dobro izvedenim refrenom, tako da je i s te strane riječ o stvaralaštvu koje održava dugogodišnju tradiciju snažnih otvarajućih kompozicija Iron Maiden, koja je u prošlosti samo rijetko bila prekinuta. Jedino iznenađenje predstavlja kratki, završni, narativni umetak u kojem progovara Eddiejev ‘bratić’ Necropolis, jer su si Iron Maiden sličan ‘filmski’ monolog zadnji put priuštili na »Rime Of The Ancient Mariner«.
»Speed of Light«, u kojem uvodni rif lagano podsjeća na skladbu »Futureal«, izašao je kao singl i ujedno je jedna od rijetkih kompaktno građenih skladbi na »The Book of Souls«, na kojem inače dominiraju kompozicije zavidnih dimenzija. U osnovi novi singl nije ništa posebno, što vrijedi i za njegov nespektakularni refren. Za uobičajene prilike Iron Maiden to je gotovo trdorockerski uradak, koji u kontekstu cijelog albuma, na kojem se našao na pravom mjestu, ispada prilično bolje nego samostalno. To je jedno od onih djela koje je bilo zamišljeno kao radijski hit da bi konkuriralo prošlim klasicima poput »Two Minutes to Midnight«, »Wasted Years« i »Can I Play With Madness«, no to mu nikako ne uspijeva, iako je neusporedivo bolje od prošlih singl-polomova kao što su, recimo, »Wildest Dreams« i »Holy Smoke«. »Speed of Light« će u kolektivnoj svijesti ostati zapisan više po vrlo zanimljivom popratnom videu, nadahnutom poviješću videoigara, nego po glazbenom sadržaju.
»The Great Unknown« sadrži obećavajuću zamisao sa sporim uvodom u kojem prije svega Dickinsonov vokal polako, ali uspješno gradi napetu atmosferu. Nastavak je prilično manje uzbudljiv jer se stvar, unatoč nekim dobrim idejama i ukusnim gitarskim harmonijama, ne razvije u pravom smjeru da bi se skladba mogla upisati među ‘vječne’ standarde Iron Maiden. Tom neuspjehu pridonosi i prilično neizražajan, brzo zaboravljiv refren.
Ep »The Red an the Black«, Harrisov više od 13-minutni ponos, otvara se kratkom solažom na basu, nakon čega prelazi u zlokoban ritam te nosivi rif koji pomalo podsjeća na glavni motiv iz prošlog instrumentalnog klasika »Genghis Khan«. Melodijski motiv je dobro razrađen, dok loše promišljeno utkivanje u prošlosti već više puta slušanog refrena »vo-oh-oh-oh-o« za predvidljivo poticanje koncertne publike ispada iznimno jeftino i ovom ambiciozno zamišljenom epu snažno srozava ukupnu vrijednost i kvalitetu. S druge strane, ipak treba pohvaliti instrumentalne sekcije s epskim aranžmanima, Murrayeve i Smithove gitarske ideje te Dickinsonovo pjevanje (naravno, tamo gdje nema prethodno spomenutog, jeftinog refrena, koji je Ahilova peta tog inače vrlo solidnog epa).
»When The River Runs Deep« je za uobičajene prilike Iron Maiden prilično prosječan uradak, koji za sobom ne ostavlja neki dublji emocionalni pečat i trenutno zvuči kao skup nekih na brzinu slijepljenih aranžerskih ideja, u kojem nosiva poruka skladbe nikako ne teče u skladu s potencijalom. Jedina uistinu zanimljiva stvar te brzo zaboravljive kompozicije su dobre gitarske dionice u Murrayevoj i Smithovoj standardno učinkovitoj izvedbi.
Loš dojam prethodnog uratka snažno popravlja naslovni ep, koji je bez sumnje jedan od vrhunaca »The Book of Souls« i jedno od rijetkih djela na albumu koje zaslužuje budući status klasika Iron Maiden. Oživjeli, mračni uvodni dio s naoštrenim rifovima i srdito raspoloženim Bruceom dobro se slaže s napetim tekstom o majanskom okultizmu, dok epske harmonije stvaraju grandioznu atmosferu. Moćni refren, koji je u pozadini poduprt svečanim klavijaturskim aranžmanom, ovaj je put uistinu odličan i zaslužuje iskrene čestitke. Sveopći ambijent ovaj put prilično podsjeća na nešto što je nastalo usred zlatne ere Iron Maiden, tako da im je ovaj put ipak uspjelo postići toliko željeni cilj. Sjajan prijelaz u instrumentalnu sekciju više nego očito podsjeća na instrumental »Losfer Words (Big ‘Orra)«, svevremenski klasik s albuma »Powerslave«, dok epske gitarske harmonije još više produbljuju uspješno ponovno stvorenu nostalgiju i magiju nekog davno minulog, romantičnog razdoblja.
»Death Or Glory« opet je jedno od rijetkih, kompaktno građenih ostvarenja na albumu, u kojem gitarske fraze ponovno crpe iz hardrockerske zamisli. Ni ovaj put nije riječ o tko zna kako spektakularnom uratku, koji je, i zahvaljujući borbenom refrenu, ipak zanimljiviji od »Speed of Light« i možda bi bio prikladniji izbor za glavni singl s albuma. Murrayeve, a posebno Smithove gitarske ideje ponovno su na visokoj razini, dok Dickinsonovo bravurozno pjevanje ne narušava ni prilično podprosječan tekst.
»Shadows of the Valley« još je jedan primjer kompozicije s ambicioznom, obećavajućom zamisli, koja u uvodnom dijelu obećava mnogo, ali na kraju ne postiže očekivane rezultate, unatoč nostalgičnoj referenci na »Sea of Madness« u tekstu. Po atmosferi i strukturi to ostvarenje povremeno podsjeća na standard »Paschendale« s albuma »Dance of Death« (2003), a i njegov tekst jednako govori o patnjama vojnika tijekom Prvog svjetskog rata. Epski završetak opet pomalo kvare vokalne harmonije ‘voh-oh-oh-oh-o’, koje ipak ovaj put ne ispadaju previše neukusno. Ujedno je to još jedan primjer razvučene skladbe Iron Maiden, koja bi vjerojatno ostavila bolji učinak da je bila barem malo kraća.
Jedno od boljih djela na albumu svakako je »Tears of a Clown«, čiji je tekst nadahnut depresijom i tragičnom smrću popularnog američkog glumca Robina Williamsa, a sadrži prilično netipičnu, nepredvidljivu zamisao, dok mnogo melankoličnom ugođaju pridonose i u pozadini učinkovito položene klavijature. Tekst je ovaj put jedan od boljih na albumu i uz pomoć Dickinsonova proživljenog pjevanja te melankoličnih aranžmana uvjerljivo stvara sliku tragičnog komičara tik pred kobno samoubojstvo. Od kraćih djela na »The Book of Souls« zasigurno je najbliže statusu budućeg klasika.
»The Man of Sorrows« naravno nema ništa zajedničko s Dickinsonovom solo kompozicijom sličnog naziva, osim što uvodni dio sadrži melankoličan, baladno zamišljen umetak, koji ne traje dugo jer brzo slijedi prijelaz u udarnu sekciju s naoštrenim gitarskim dionicama i domišljatom upotrebom klavijaturske pozadine. I ovaj je put refren vrlo dobro razrađen, dok gitarske harmonije ponovno povremeno zvuče nostalgično. To je još jedna dobra kompozicija, koja potvrđuje da je druga polovica »The Book of Souls« nešto bolja od prve.
Najambicioznija kompozicija na albumu, »Empire of the Clouds«, Dickinsonovo je ‘dijete’ koje po prvi put do sada sadrži Brucea za klavirom, dok je tekst nadahnut padom zračnog broda R101, do kojeg je došlo 1930. godine. Bruceov klavir i orkestralni aranžmani s violinom, koji su proizvod Harrisovih klavijatura, ne predstavljaju ništa potresno uzbudljivo, iako u dosadašnjem kontekstu Iron Maiden zvuče inovativno i s te strane zaslužuju pohvalu. Unatoč nekim vrlo dobrim i svježim idejama, taj ambiciozni ‘superep’, koji više nego očito poigrava elementima prog rocka, na kraju ostavlja pomalo pomiješane osjećaje. Epski, simfonijski uvod je, iskreno govoreći, pomalo razvučen i sadrži prilično repetitivan motiv, dok stvari postaju nešto razigranije i zanimljivije tek negdje nakon pete minute. Tercetne harmonije su, očekivano, briljantne, dok zanimljiv ambijentalni obrat predstavlja prijelaz u dulju instrumentalnu sekciju, koja svakako spada među najsjajnije trenutke ovog albuma, u kojoj pojedini članovi benda na čelu s dvojcem Murray-Smith demonstriraju obilnu mjeru instrumentalne kreativnosti. Ambiciozni ‘superep’ je inače jednako uvjerljiv u instrumentalnim trenucima kao i u Dickinsonovu lirskom pokušaju dramatičnog prikaza povijesnog događaja o padu zračnog broda. Završetak epa je očekivano odličan i taman dovoljno emocionalan da za sobom ostavi vrlo dobar dojam. Iako je nepromišljeno moguće uspoređivanje s »Rime of the Ancient Mariner«, koje je, kao i još nekoliko epova iz ‘zlatnih godina’, u kontekstu suvremenih Iron Maiden prilično neumjesno, bendu za »Empire of the Clouds« treba priznati posebne zasluge za povećan trud i stvaranje jednog od njihovih najboljih ostvarenja nakon kraja osamdesetih.
Za razliku od iznimno pompoznih najava koje su se pojavljivale još prije izlaska albuma (najluđa je bila Murrayeva izjava da je riječ o najboljem albumu Iron Maiden u cijeloj njihovoj povijesti), »The Book of Souls« nije nikakav iskorak za dugovječne i iznimno uspješne heavymetalske prvake, jer donosi kvalitetom prilično šarolike rezultate. Zasigurno je ipak njihov najambicioznije zamišljen album nakon kraja osamdesetih, koji nekoliko puta uistinu oduševi neočekivanim idejama te dočara ‘dobra stara vremena’, no nikako se ne može usporediti s njihovim najboljim ostvarenjima, kad je bend bio u još prilično boljoj kondiciji.
Jednu od najdosadnijih naslovnica u povijesti Iron Maiden, na kojoj Eddie (prvi put do sada bez ikakve pozadine) izgleda poput nemrtvog bratića Dhalsima iz Street Fightera, djelo priznatog grafičkog dizajnera Marka Wilkinsona, koji je svojedobno bio poznat po odličnim, maštom ispunjenim naslovnicama za grupu Marillion, ipak nije ni potrebno spominjati. Jedine pohvalne stvari vezane uz naslovnicu su te da Eddie napokon opet izgleda kao Eddie te povratak originalnog logotipa Iron Maiden, koji su zadnji put upotrijebili na »The X Factor« (1995).
Iron Maiden poznati su po iznimno vjernim sljedbenicima, koji svojim miljenicima u zadnjih nekoliko godina opraštaju mnoge pogreške, pretjerane izjave i korporativno promišljene, moglo bi se reći lijene poteze, no svi među njima zasigurno neće podleći umjetno stvorenoj, pretjeranoj euforiji oko »The Book of Souls«, koja je među nerealnim očekivanjima zavladala još dugo prije izlaska albuma. Potonji će znati ocijeniti njihov novi album na realniji način; kao vrlo solidnu ploču koja se ravnopravno može usporediti s većinom njihovih albuma izašlih nakon Dickinsonova i Smithova povratka. To je ipak i dalje vrlo lijep uspjeh za dugovječni engleski kolektiv, koji se nakon kraja osamdesetih suočava s brojnim usponima i padovima i kojem se u studiju odavno ne bi trebalo dokazivati da još nisu za ‘staro željezo’, a ipak i dalje stvaraju dobru glazbu i ostaju svojevrsna koncertna atrakcija.
Postava
Bruce Dickinson – vokal, klavir na “Empire of the Clouds”
Steve Harris – bas-gitara, klavijature
Dave Murray – gitara
Adrian Smith – gitara
Janick Gers – gitara
Nicko McBrain – bubnjevi
Produkcija
Kevin Shirley
Popis skladbi
CD1:
1. If Eternity Should Fail (8:28)
2. Speed of Light (5:01)
3. The Great Unknown (6:37)
4. The Red and the Black (13:33)
5. When the River Runs Deep (5:52)
6. The Book of Souls (10:27)
CD2:
1. Death or Glory (5:13)
2. Shadows of the Valley (7:32)
3. Tears of a Clown (4:59)
4. The Man of Sorrows (6:28)
5. Empire of the Clouds (18:01)
